Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se
registrujete ili
ulogujeteKrajem 1944. godine situacija na najvećem bojištu Drugog svetskog raga, na širokom prostoru Tihog Okena, počela je naglo da se menja u korist Amerikanaca, a na štetu Japanaca. Mnogobrojna ostrva koja su Japanci zauzeli u munjevitom naletu 1941. godine, počela su jedno za drugim da padaju u savezničke ruke. U nekoliko žestokih pomorskih borbi, veći deo japanske ratne flote bio je uništen ili teško oštećen. Obruč se sve više približavao japanskim ostrvima i kada su Amerikanci otpočeli iskrcavanje na ostrvo Okinavu, japanskim generalima postalo je jasno da je ovo uvod u direktno iskrcavanje na tle njihove domovine. Ko bude dobio bitku za Okinavu, dobio je najteži deo rata, jer sa aerodroma na ovom ostrvu, američki avioni su mogli da teškim bombardovanjima unište japansku industriju i demorališu civilno stanoviištvo.
Na sednicama japanskog generalštaba se stalno pretresalo na koji je način moguće slomiti iskrcane trupe neprijatelja na Okinavi i uništiti invazionu flotu. Raspoložive flote nije bilo, a čak ni dovoljno bombardera i torpednih aviona, koji bi napali američku flotu. Tada je admiral Nikišima predložio da se upotrebe svi raspoloživi avioni na japanskim aerodromima, natovare bombama i zajedno sa svojim pilotima sjure na neprijateljske brodave. To je bio samoubilački poduhvat ali jedini koji je mogla da učini već oslabljenja japanska vojska.
Poslat je jedan avian u izviđanje i on je obavestio da se u sastavu invazione flote na Okinavi nalazi i admiralski brod, teška krstarica „Nešvil“. Rešeno je da se proba sa napadom na taj objekat, i zato je među mnogobrojnim dobrovoljcima izabran poručnik Nakimura. Trinaestog novembra, on je poleteo sa baze u Japanu na jednom prilično brzom avionu. Na usamljeni avion američka osmatračka služba nije obraćala veliku pažnju. Vojnici na radarskim aparatima javili su da je to sigurno izviđački avion i tako nisu poslati lovci njemu u susret. Međutim, kada se poručnik Nakimura približio prvim brodovima američke flote, ovi su otvorili žestoku paljbu na njega. On je ravnodušno produžio svoj let kroz pravu kišu čelika, koju su na njega sada sipali topovi cele eskadre i mirno tražio svoj izabrani cilj: admiralski brod. Bio je još na velikoj visini kada je ugledao krstaricu „Nešvil“. Tada se strmoglavio na nju brzinom koja je dostizala 900 kilometara na čas. Nakimura je zabio svoj avion pravo u komandni most krstarice i ubio pritom 127 ljudi, dok je 163 bilo ranjeno. Sam admiral Strabl je jedva izbegao smrt ali je teško ranjen od potresa koji je izazvala eksplozija japanskog aviona.
Ovo je bio očigledan znak da se ovakvi napadi japanskih aviona samoubica, koji su dobili ime „kamikaze“, mogu ubuduće očekivati u velikom broju. I zaista, uskoro je došao čitav talas samoubica. Četiri eskadrile aviona bile su sutradan primećene na ekranima radara američke flote pred Okinavom. Odmah su im u susret poslati lovci. Ovi su žestoko napadali „kamikaze“, koji nisu pružali otpor nego su nezadrživo leteli prema svom cilju, ne obazirući se na drugove koji su u plamenu padali u more.
Jedan očevidac sa američkog nosača aviona „Enterprajz“ ovako je opisao ovaj prvi masovni napad samoubilačkih aviona u toku Drugog svetskot rata.
„U napadu je učestvovalo preko pet stotina aviona od kojih je polovina bila oborena pre i u toku napada. Japanci su dolazili pojedinačno i u čitavim eskadrilama da bi zavarali amaričku odbranu.“. Američki vojni dopisnik javlja sledeće: „Bilo je šest časova i pedeset minuta izjutra, kada je osmatrač pored radara javio da je primetio neku sumnjivu tačku na nebu. Tačka, u stvari, avion, bila je udaljena dvadesetak milja od nas i letela je na visini od preko 2.500 metara. Sa komandnog mosta došlo je naređenje da topovske baterije na krmi budu spremne za paljbu. Svi elementi su bili dati i čekala se samo komanda: 'Pali'. U šest časova i pedeset četiri minuta bilo je jasno da je pred nama jedan 'kamikaza', koji se hrabro približavao. Sada smo to mogli videti i golim okom. Avion je bio crn i za trenutak se izgubio u oblacima. Tada se ponovo pojavio na jedno šest kilometera od nas. Gubio je naglo brzinu i leteo prema nama. Bilo nam je jasno da nas je japanski pilot izabrao za svoj cilj, pošto su nosači aviona bili najomiljenija meta 'kamikaza'.
Topavi od 127 milimetara otvarili su žestoku paljbu na Japanca. Ovaj se ponovo izgubio u oblacima koji su tog dana bili veoma niski. Čulo se kroz paljbu topova i eksploziju granata, zujanje aviona koji je kružio oko nas. Japanac se približavao sa zadnje strane, ali se nije video, te su topavi od 127 milimetara gađali prema pravcu koji su im davali radari. Njima su se uokoro pridružili četvorocevni brzometni topovi od 40 milimetara. Bio je to zanimljiv prizor videti kako topovi besomučno pucaju u oblake, na nevidljivi avion.
Odjednom su meni najbliži vojnici glasno povikali. Japanac je izišao iz oblaka i počeo da se spušta. Ugao pod kojim se avion spuštao nije bio oštar, jedva nekih trideset stepeni, a brzina od oko 450 kilometara na čas. Najzad sam video avion-samoubicu iz velike blizine i taj avion je baš izabrao za cilj brod na kome sam se i ja nalazio. Približavao se polako, manevrišući tek toliko da izbegne naše granate.
Japanac je bio odličan pilot i prosto je kao bokser eskivirao snopove metaka upućenih prema njemu. Sve se više približavao i nama su počela od straha da se suše usta. Za jedan minut stići će do nas.
Sada su dejstvovala sva oružja sa broda: topovi, mitraljezi, pa čak i puške. „Kamikaza“ je prolazio kroz kišu čelika. Sada se jasno videlo da je pogođen na više mesta i za njim se vukao dim i plamen. On se približavao postajući sve veći i veći, dok se zujanje njegovog motara izgubilo u eksplozijama granata. Most broda je bio potpuno pust, a takođe i paluba, jer su svi ljudi polegali, tražeći zaklon. Avion kao užareni meteor, sav u plamenu, proleteo je iznad moje glave, obišao dimnjak i sručio se pored dizalice.
Ceo ogromni nosač aviona uzdrhtao je kao list na vetru, a strahovita eksplaozija zaglunula nam je uši. Paluba za poletanje podiže se u vis kao kora od banane, a teška dizalica, zajedno sa delovima platforme poletela je čitavih sto metara u vis i pala u more. Avion je ubio četrnaest naših ljuudi. Poslednja slika koju su oni videli u svom životu bila je silueta japanskog avina, kako juri na njih.
Ekipe za spasavanje su već bile na mestu eksplozije i gasile požar. Bolničari su odnosili preko šezdeset ranjenika u bolničke prostorije pod palubom. Drugi su opet brzo rašćišćavali ruševine i polako krčili put prema ostacima japanskog aviona, koji je stajao na mestu gde se nalazila dizalica. Najzad su prišli ugljenisanom avionu sa oznakama „kamikaze“ na krilima. Kada sam ja prišao tom mestu, ostaci su već bili uredno složeni u jednom uglu brodskog motora. Video se gornji deo trupa japanskog pilota, čije je lice bilo bez ijedne ogrebotine. Bio je uvijen u japansku zastavu, koja je u dronjcima, visila oko njega. Krupne oči bile su otvorene i staklaste. Bila je to svesna odluka, ali i uzaludna žrtva jednog mladog života, koji nije hteo da se pomiri sa neminovnim porazom svoje domovine“.
Ovo je samo jedan od opisa napada aviona-samoubica, kakvih je bilo na hiljade u to vreme na Pacifiku, a najviše u vodama oko ostrva Okinave. Oni su svojom nečuvenom hrabrošću malo produžili rat, ali nisu mogli da spreče poraz i njihovo ime je ušlo u istoriju ratova kao primer užasnog fanatizma i preziranja smrti.
(Borbin zabavnik „Kekec“ br.: 103, 10. 12. 1959.)