Golden Homolje Set za ispiranje zlata

Autor Tema: Grčko-persijski ratovi  (Pročitano 23742 puta)

Van mreže Konstantin

  • Opšti urednik
  • Heroj
  • *****
  • Poruke: 1532
  • Ugled: +137/-1
  • Pol: Muškarac
Grčko-persijski ratovi
« poslato: 02.12.2012. 19:11 »
Grčko-persijki ratovi (poznati i kao Međanski ratovi ili Persijski ratovi) (499. p. n. e. - 449. p. n. e.) su bili serija ratova izmeću Ahemenidskog carstva Persije i saveza grčkih polisa predvođenih Atinom i Spartom. Grčko-persijski ratovi su počeli ustankom grčkih gradova Jonije protiv Ahemenidskog carstva, 499. p. n. e. koji je osvojio Joniju sredinom 6. veka p. n. e. Ustanak maloazijskih Grka je eventualno ugušen 494. p. n. e. kada je grčka flota odlučno poražena u pomorskoj bici kod Lade. Vojna pomoć koji su pružili pobunjenim Jonskim Grcima, gradovi kontinentalne Grčke bili su izgovor za eventualni cassus belli Persijskog carstva protiv grčkih polisa.

Prva invazija Persije protiv Grčke, desila se 492. p. n. e. kada je persijska flota uništena od nevremena kod rta Atos. Istovremeno persijska vojska primorala je Makedoniju da stupi u vazalni odnos sa Persijom. Sledeći napad Persije, godine 490. p. n. e., bio je upućen radi kažnjavanja Atine i Eretrije koji su pružili vojnu pomoć Jonjanima tokom Jonskog ustanka. Persijanci su osvojili i razorili Eretriju, međutim nisu uspeli da osvoje Atinu jer su odlučno poraženi u Maratonskoj bici. Persijski car Darije I je planirao novi pohod protiv Grčke, ali je preminuo 486. godine p. n. e. Njegov sin i naslednik, Kserks je pokrenuo veliku vojsku protiv Grčke 480. godine p. n. e. veliki persijski napad na Grčku, primorao je helenske gradove da osnuju odbrambeni savez na čelu sa Spartom, 481. godine p. n. e. Avgusta 480. godine p. n. e. Kserks na čelu velike vojske je prešao bez otpora Makedoniju i Tesaliju i bio je primoran da se zaustavi u Termopilskom klancu na samom ulazu južne Grčke. U tom klancu grčke snage, predvođene spartanskim kraljem Leonidom su pružile ogorčeni otpor Persijancima koji su pretrpeli znatne gubitke. Persijanci su uspeli da zaokruže i unište grčke snage posle tri dana i omoguće ulaz u južnu Grčku. Ahemenidska vojska je osvojila i razorila praznu Atinu čije je stanovništvo napustilo uoči persijskog napada. Uprkos lakom osvajanju Atine, persijska flota je odlučno poražena u pomorskoj bici kod Salamine i sam Kserks je bio primoran da se povuče u Aziju, ostavljajući deo svoje vojske pod komandom Mardonija u Tesaliji. Sledeće 479. godine p. n. e. u bici kod Plateje ujedinjena grčka vojska je porazila persijanske trupe dok istovremeno grčka flota je porazila persijsku flotu kod Mikale, definitivno otklonivši persijsku opasnost od Grčke.

Vojni uspesi su omogućili Grcima da pređu u kontraofanzivu, formiraju Delski savez i na čelu sa Atinom oslobode grčke gradove Male Azije i Helesponta od persijske vladavine. Preko vremena Delski savez se pretvorio u Atinsku pomorsku imperiju koja je intervenisala u persijske provincije Kipra i Egipta, izazivajući i promovisući ustanke protiv Ahemenidskog carstva. Neprijateljstva izmeću Helena i Persijanaca su trajala do 449. godine p. n. e. kada je potpisan Kalijin mir koji je okončao Grčko-persijske ratove.

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Duel grčkog hoplita i persijskog vojnika sa atičke kilike,
5. vek p. n. e.

Tokom Grčko-persijskih ratova desila se odlučna tranzicija u istorijografiji. Raniji vladari Egipta, Babilone i Asirije imali su običaj da ostavljaju natpise sa oficijelnim ishodom istorijskih događaja koji su se desili tokom njihovih vladavina i koji su proslavili njihove podvige. Međutim period Grčko-persijskih ratova se smatra od odlučnog značaja u svetskoj istoriji zbog samog razvoja istorije kao nauke. Mada tokom 6. veka p. n. e. u helenskom svetu su postojali takozvani logografi, pisci koji su zapisivali događaje i geografske podatke, poput Hekateja iz jonskog grada Mileta, Herodot iz Alikarnasa se smatra prvim naučnikom istoričarom u svetskoj istoriji, uprkos tome što njegove Istorije koje se smatraju glavnim izvorom ne samo Grčko-persijskih ratova već i periodu od nekoliko vekova pre tih sukoba, nisu toliko koliko Istorija Peloponeskog rata, potonjeg istoričara Tukidida. Herodot (otprilike 485. - 429. p. n. e.) se smatra prvim pravim istoričarom u istoriji. Njegovo delo, Istorije, koje su Aleksandrijski intelektualci u 3. veku p. n. e. podelili u devet knjiga, i svakoj knjizi dali po jedno ime od svakih devet Muza iz Grčke mitologije, je glavni izvor Grčko-persijskih ratova i pretežno se odnosi na tom sukobu kao na sukobu Evrope i Azije. Istoričar koji je nasledio Herodota, Tukidid, se smatra prvim naučnim istoričarom dok istoričaru iz Alikarnasa nedostaje naučna vrlina koja je odlikovala njegovog naslednika i autora Istorije Peloponeskog rata. Rimski besednik Ciceron je nazvao Herodota, ocem Istorije, iz razloga kao odlikovanje njega samoga kao prvog istoričara koji je istraživao svoje izvore, i koji je verovatno više puta stupio u kontakt sa neposrednim učesnicima Grčko-persijskih ratova, kako sa helenske tako i sa “varvarske” strane. Herodotova verodstojnost je bila deo velike debate tokom same antike. Grčki istoričar i biograf iz 2. veka n. e. Plutarh je kritikovao Heorodota kao istorijskog izvora isuviše odanog Persijancima, i napisao je delo poznato kao “O Herodotovoj neozbiljnosti” gde kritikuje Alikarnasca kao neprimerenog istoričara. Uprkos tim optužbama, kao i Herodotovim naučno prihvaćenim preterivanjima, naročito o brojnosti persijske vojske, Herodot se smatra veoma pouzdanim izvorom za Grčko-persijske ratove. Zbog preovladanja helenskih istoričara, Grčko-persijski ratovi su napisani sa Grčkog gledišta. Ne postoje pisani ostaci iz doba Ahemenida koji se odnose na Persiju, koja je inače generalno oskudna o pisanim izvorima. Jedan izuzetak je istorija Grčko-persijskih ratova koju je napisao grčki lekar Ktesija, koji je boravio na persijskom dvoru krajem 5. veka p. n. e. Ktesija se međutim zbog njegovog lošeg stila pisanja kao i velikom broju grešaka ne smatra pouzdan izvor Grčko-persijskih ratova. Herodotovu istoriju Grčko-persijskih ratova je nastavio Tukidid, gde je atinski istoričar opisao Atinsku ekspanziju na račun Persijanaca i stvaranje moćne Atinske pomorske države. Grčko-persijski ratovi se generalno danas smatraju prvim ratovima koji su detaljno istorijski dokumentovani, pored svih Herodotovih preterivanja i mitoloških dodavanja.

Originalni istorijski izvori o Grčko-persijskim ratovima ne zaustavljaju se samo na Herodota, već uključuju i izvestan broj drugih antičkih autora koji međutim nisu bliski istorijskom periodu Grčko-persijskih ratova. Ostali važni izvori Grčko-persijskih ratova su Diodor sa Sicilije u svojoj Istorijskoj biblioteci iz 1. veka p. n. e. Važni podaci o helensko-persijskim sukobima, mogu se dodatno naći u Plutarhovim, Uporednim životopisima iz 2. veka n. e. Opisujući živote plemenitih Grka i Rimljana, Plutarh pridaje podrobne podatke o životima ličnosti koji su igali istaknuitu ulogu u Grčko-persijskim ratovima, poput Temistokla i Aristida. Rimski izvori ne spominju Grčko-šersijske ratove, izuzev Kornelija Nepa i Justina u nekim delovima njihovih radova. Karakteristično je da vizantijska biblioteka iz 10. veka n. e. Suda, ima prilično podrobne podatke o tom često nazivanom sukobu civilizacija.

Tokom 6. veka p. n. e. Helenski svet se nalazio u velikom usponu. Grci su tokom perioda Druge velike kolonizacije naselili obale Crnog mora, južne Italije, Sicilije, severne Afrike kao i daleke obale zapadnog Mediterana. Tokom tog perioda Grčki svet je bio podeljen na stotine malih gradova-država koji su bili poznatiji kao polisi. Najnapredniji i najbogatiji deo helenskog sveta nije se u to doba nalazio u kontinentalnoj Heladi već na egejskim obalama Male Azije, u regijonu koji je kolektivno ostao poznat u istoriji kao Jonija. Jonija, koja je naseljena Grcima tokom 10. i 9. veka p. n. e. nakon velike Dorske seobe u samoj Grčkoj, je tokom Arhajske ere bila najrazvijeniji deo helenskog sveta. Grčki gradovi Jonije, Eolide i Doride su bili daleko prosperitetniji od ostalih helenskih polisa zahvaljujući pre svega izvanrednom geografskom položaju koji im je obezbeđivao izvanredne veze sa trgovinskim putevima Srednjeg istoka. Karakteristično je da je u samoj Joniji rođena filozofska misao, predvođena prvim priznatim filozofom u istoriji, Talesom iz Mileta.

Prvom polovinom 6. veka p. n. e. kraljevina Lidija koja je bila predvođena kraljem Krezom, je krenula u osvajanje helenskih gradova uz obalu Male Azije. Uprkos tome što je Krez posle izvesnog vremena osvojio grčke gradove, on je sam bio veliki helenofil i dopustio je grčkim gradovima široku autonomiju, ne sprečavajući, nego već u suštini podržavajući njihov ekonomski i kulturni procvat. Jonski Grci su imali više koristi od Lidijske vladavine nego štete. Lidijska kraljevina sa sedištem u gradu Sardu je bila veoma korisna Helenima kao cordonne sanitairre protiv velikih istočnjačkih imperija koje su se nalazile na istočnim granicama Lidije.

U 7. veku p. n. e. Persija, mala kraljevina na jugozapadnom delu današnjeg Irana nalazila se u vazalnom odnosu prema moćnom Međanskom carevinom koja je dominirala prostorima današnjeg Irana i bila je najmoćnija među Iranskim državama. Godine 612. p. n. e. Međansko carstvo zajedno sa Neo-Babilonskim carstvom je definitivno ukinulo Asirsko carstvo zauzimajući velike delove Mesopotamije i dominirajući velikim delom Srednjeg istoka. Nagli uspon Persije je počeo za vreme vladavine kralja Kira II, Velikog, (559. - 529. p. n. e.) Naime persijski kralj je došao u otvoreni sukob sa Međanskim carem Astijagom koji je pokrenuo vojsku protiv njega. Kir je uspeo da ubedi protivničku vojsku da digne ustanak protiv sopstvenog kralja i na taj način je uspeo da porazi Međane i osnuje Persijsko carsvo. U tom carstvu su istaknutu ulogu pored Persijanaca igrali i sami Međani, što nije ni čudo da se u helenskim izvorima Persijanci često poistovećuju sa Međanima. Nagli uspon Persije nakon nestanka Međanskog carstva je poremetio ravnotežu sila na Bliksom istoku. Uznemireni kralj Lidije, Krez je sklopio savezništvo sa Babilonom i sa Egiptom kako bi otklonio Persijsku opasnost od svoje države. Lidijski kralj je posle savetovanja od strane Delfskog hrama odlučio da napadne prvi Persijance. U krvavoj bici kod Pterije, godine 547. p. n. e. niko nije pobedio međutim brojna superiornost Kirove vojske primorala je Kreza da se povuče prema glavnom gradu Lidije, Sardu. U odlučujućoj bici kod Sarde, 546. p. n. e. Lidijska vojska je bila potučena do nogu dok je sam Krez bio verovatno zarobljen. Na taj način je osvojena Lidijska kraljevina koja je prestala da postoji. Persijanci su nastavili posle toga sa osvajnjem maloazijske obale Egejskog mora, efikasno stavljajući pod svoju kontrolu helenske gradove Male Azije kao i ostrve istočnog Egejskog mora koja su izrazila lojalnost persijskom caru.

Godine 539. p. n. e. Kir Veliki je osvojio Babilonu i ukinuo je Neo-Babilonsko carstvo. Na taj način Persija je postala najsnažnija država na Bliskom istoku. Persijanci su prema većini procena bili prva nacija koja je bila svesna kako se vlada nekim carstvom gde multietnička koegzistencije je neophodna da bi zadržala jedinstvo same države. Karakteristično je da su Persijanci pokazivali veliku toleranciju prema stranim običajim i verama i bili su veoma svesni da su vladali velikim delom sveta. Sam veliki kralj Persijanaca, Kir II, je lično davao takve primere pokazivajući svojim vojnicima da cene i poštuju strane običaje. Snažno tolerantan stav prema osvojenim narodima omogućio je Persijancima da prošire svoje carstvo. Kir II je umro 529. godine p. n. e. kada je najverovatnije poginuo u vojnoj kampanji protiv nomadskog naroda Masageta. Kira je nasledio njegov sin Kambiz koji je proširio svoje carstvo, osvajajući Egipat. Kambiz je umro pod nerazjašnjenim okolnostima 522. godine p. n. e. U Persijskom carstvu je usledila dinastijska kriza i borba za vlast, iz te borbe kao pobednik je izašao plemić pod imenom Darije. Darije je imao daleke krven veze sa vladajućom dinastijom, što mu je omogućilo da legalizuje svoju vlast. Darije je označio Ahemenisa kao svog i Kirovog zajedničkog pretka i dao ime Ahemenidska, svojoj dinastiji.

Darije I, je proširio svoju carevinu na račun svojih severnih i istočnih suseda i tokom njegove vladavine Persijsko carstvo je dostiglo vrhunac svoje teritorijalne ekspanzije. Kada je stupio na pretso, novi persijski car se suoćio sa velikim brojem ustanaka, naročito u Babiloniji i u Elamu koji bili ugušeni u krvlju. Pored toga Persijsko carstvo se proširilo prema istoku i severu i dosticlo svoj teritorijalni vrhunac. Krajem 6. veka p. n. e. Ahemenidsko carstvo se prostiralo od planisnkog lanca Himalaja u Centralnoj Aziji do južne obale Dunava na Balkanu, i od antičke Etiopije i Libije na Zapadu do doline Inda na istoku. Darije osim značajan osvajač se dokazao pored toga i kao veoma efikasana administrator. Persijski car je korenito reformirao monetarni sistem carstva. On je uveo zajedničku monetu, takozvani Darik, zlatan novac koji je imao cilj da ujedini trgovačka područja prostranog carstva. Međutim takva monetarna politika je istovremeno bila štetna za ekonomske interese helenskih gradova iz razloga zašto zlatni Darici su imali veću vrednost od helenskog novca. Pored monetarne politike Darije je nasuprot Kira, negovao profil čvrstog i strogog vladara, čineći njegovu vladavinu potpuno apsolutističkom i efikasno centralizujući spostvenu vlast. Krajem 6. veka p. n. e. Ahemenidsko carstvo Persije je bilo najveće carstvo u dotadašljoj istoriji čovečanstva i njegove armije su se smatrale nepobedivim.

Grčko-persijski ratovi trajali su pedeset godina, sa dužim ili kraćim predasima (499.-449. godine p. n. e.). Sukobi su počeli kada su Grci u Maloj Aziji pokušali da se oslobode persijske vlasti. Pobuna koju su podigli pod vođstvom grada Mileta poznata je u istoriji pod nazivom Jonski ustanak (499.-494. godine p. n. e.). Znajući da se sami ne mogu izboriti s ogromnom persijskom vojskom, pobunjenici su potražili saveznike u Grčkoj. Najpre su se obratili Sparti kao najmoćnijem polisu. Pozvali su Spartance da osvoje Aziju i persijsku prestonicu Suzu, gde ih je u carskim riznicama čekalo bogatstvo dostojno boga Zevsa. Spartanski kralj je upitao miletske izaslanike koliko traje put od obale Male Azije do Suze. Kada je saznao da je za to potrebno tri meseca, odbio je da pomogne pobunjenicima. Oni su se potom obratili Atinjanima, koji su poslali 20 trijera, lako naoružanih brodova.

Pobunjenici su u početku imali dosta uspeha. Ustanak se naglo širio. Na jugu je zahvatio ostrvo Kipar, a na severu gradove na obalama Helesponta i Propontide. Persijski car Darije morao je brzo da reaguje. Usklađenim akcijama tri velike vojske uspeo je da sa svih strana opkoli Milet, središte pobune. Odlučujuća bitka odigrala se 494. godine p. n. e. kod ostrva Lade na ulazu u miletsku luku. Persijska flota, sastavljena od egipatskih i feničanskih brodova, razbila je helenske snage; Milet je osvojen i spaljen. Ovi događaji označili su slom Jonskog ustanka.
Nekoliko godina posle sloma Jonskog ustanka Darije I je preuzeo veliki pohod na Heladu. Izgovarao se da želi da kazni Atinjane jer su pružili pomoć pobunjenicima. Toliko je žudeo za osvetom da je, prema predanju, jednom svom robu naredio da ga za vreme svakog obeda podseća na Atinjane. Darijeva prava namera bila je, u stvari, da osvoji čitavu Heladu.

Persijska vojska je 490. godine p. n. e. prešla Egejsko more i iskrcala se na Maratonskom polju u Atici. U boju koji se tu odigrao pobedu su odneli Atinjani iako su njihove snage bile znatno malobrojnije. Kada je u zoru dat znak za borbu, atinski vojnici su jurnuli na Persijance. Poslednjih nekoliko desetina metara su pretrčali, da bi što više smanjili učinak preciznih varvarskih strelaca. Grčki istoričar Herodot beleži da su Persijanci pomislili da su Atinjani poludeli, ugledavši ih gde napadaju trkom, bez strelaca i konjice. Potom su napali varvare s leđa. Persijanci su počeli u neredu da se povlače; Atinjani su ih gonili i ubijali. Pretrpevši velike gubitke (u boju je poginulo 6400 Persijanaca i samo 192 Atinjana), Darijeve snage su se na kraju dokopale svojih brodova i povukle iz Grčke. Po predanju, jedan atinski vojnik (Filipidis) je pretrčao 42 km od Maratonskog polja do Atine da bi građane izvestio da su pobedili. Došao je do Atine i rekao: "Pobedili smo!" Istog trenutka je izdahnuo. Od tog dana se u njegovu čast i čast boraca na Maratonskom polju, stari Heleni su napravili igru koja se zove "maraton", koja se i dan danas izvodi na Olimpijskim igrama.

U godinama posle maratonske bitke, vodeća uloga u političkom životu Atine pripala je čuvenom državniku Temistoklu. On je postavio temelje atinske pomorske moći. Zahvaljujući otkriću nove srebronosne žile u rudnicima na jugu Atike, državna blagajna je bila puna novca. Temistokle je eklesiju uspeo da ubedi da se taj novac, koji je trebalo da bude podeljen Atinjanima, upotrebi za izgradnju 200 trijera. Ovi brodovi, na kojima počiva snaga Atine, činili su okosnicu helenske flote koja se u sledećim decenijama borila protiv Persijanaca.

Van mreže Konstantin

  • Opšti urednik
  • Heroj
  • *****
  • Poruke: 1532
  • Ugled: +137/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Grčko-persijski ratovi
« Odgovor #1 poslato: 02.12.2012. 20:39 »
Jonski ustanak

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Jonski ustanak predstavlja seriju pobuna protiv Persije u Joniji, Eolidi, Kariji, Doridi i Kipru. Jonski ustanak je trajao od 499. pre n.e. do 493. pre n.e. Glavni uzrok ustanka predstavljalo je nezadovoljstvo grčkih gradova Male Azije sa tiranima, koje su postavili Persijanci da vladaju u njihovo ime. Pored toga ustanak su potakle i akcije dvojice tirana Mileta Aristagore i Histijeja. Persija je zauzela jonske gradove oko 540. pre n.e. i nakon toga jonskim gradovima su vladali domaći tirani, koje je postavljao satrap Lidije. Tokom 499. pre n.e. tiran Mileta Aristagora pokušao je da učvrsti svoju poziciju i preduzeo je zajedno sa persijskim satrapom Artafernom pohod na ostrvo Naksos. Aristagora nije uspeo da osvoji Naksos. Smatrao da da mu zbog toga sledi smena, pa je podbunio celu Joniju na ustanak protiv persijskoga cara Darija Velikoga.

Tokom 498. pre n.e. Jonjani su uz pomoć vojske iz Atine i Eretrije zauzeli i spalili Sard. Za njima je odmah krenula persijska vojska, koja ih je odlučno pobedila u bici kod Efesa. Nakon toga Jonjani više nisu poduzimali ofanzivne akcije. Persijanci su tokom 497. pre n.e. krenuli sa napadom na tri pravca i tada su zauzeli mnogo pobunjeničke teritorije. Međutim izbijanje pobuna u Kariji otežalo je persijsku ofanzivu. Persijski zapovednik Dauriz imao je u početku uspeha u Kariji, ali njegova vojska bila je uhvaćena u zasedu i uništena u bici kod Pedasa. Tokom 496. i 495. pre n.e. bila je pat pozicija.

Do 494. pre n.e. persijska vojska i mornarica su se pregrupisale i tada su krenuli na Milet, koji je bio epicentar pobune. Jonska flota pokušala je da obrani Milet, ali nakon što je Samos prešao na persijsku stranu bili su poraženi u bici kod Lade 494. pre n.e.. Milet je nakon opsade zauzet, a stanovništvo je prodano u roblje. Dvostruki jonski poraz značio je kraj ustanka, a nakon toga predali su se i Karijci. Persijanci su tokom 493. pre n.e. osvajali gradove na zapadnoj obali, koji još uvek nisu hteli da se predaju, sve dok nije nametnut mir, koji se smatrao pravednim i poštenim.
Jonski ustanak predstavlja prvi veći sukob između Grka i Persijskog carstva i kao takav predstavlja prvu fazu Grčko-persijskih ratova. Iako je vratio Malu Aziju pod kontrolu Persije Darije Veliki odlučio je da kazni Atinu i Eretriju, jer su pružale podršku jonskom ustanku. Osim toga smatrao je da predstavljaju pretnju za stabilnost Persijskog carstva, pa je odlučio da zauzme celu Grčku. Tokom 492. pre n.e. započela je Prva persijska invazija na Grčku, kao direktna posledica Jonskog ustanka.

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Jedini primarni izvor o Jonskom ustanku je grčki istoričar Herodot. Herodota su nazivali "ocem istorije",a rođen je u 484. pre n.e. u Halikarnasu (tada pod persijskom vlašću). Između 440. i 430. pre n.e. napisao je delo "Istorija", u kome je pokušao da prati uzroke Grčko-persijskih ratova. Herodotova istorija predstavljala je novi pristup, pa je u zapadnom svetu poznat kao otac istorije, kakvu danas znamo. Neki kasniji antički istoričari, poput Tukidida kritikovali su Herodota. Međutim Tukidid je sa svojom istorijom počeo tamo gde je Herodot stao, a to je bila opsada Sesta. Po tome je bilo očito da je Herodotova istorija bila dovoljno tačna da nije bilo potrebe da se korigira ili ponovo piše. Plutarh je kritikovao Herodota u svom eseju "Na pakost Herodotu" i Herodota opisuje kao ljubitelja varvara, jer po Plutarhovom mišljenju nije bio dovoljno progrčki usmeren. Ta Plutarhova kritika navodi na zaključak da je Herodot bio dovoljno nepristrasan. Negativno gledište o Herodotu nastavilo se i za vreme evropske renesanse, ali njegova dela bila su popularna. Od 19. veka Herodotova reputacija se popravila jer su brojni arheološki nalazi potvrdili njegovu verziju događaja. Preovladavajuće moderno mišljenje o Herodotu je da njegova Istorija predstavlja izvanredno delo, ali na njegovu hronologiju i numeriku gleda se sa sumnjičavošću. Ipak postoje i istoričari, koji smatraju da je Herodot izmislio mnoge od svojih priča.

Pozadina Jonskog ustanka

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Darije Prvi Veliki

Nakon raspada Mikenske civilizacije mnogo Grka je emigriralo u Malu Aziju, gde su se nastanili. Bili su iz tri plemenske grupe: Jonjani, Dorci i Eolci. Jonjani su se naselili na obalama Lidije i Karije. Osnovali su dvanaest gradova, koji čine Joniju:

•   Milet,Prijena i Mijus u Kariji,
•   Efez, Kolofon, Lebed, Teos, Klazomena, Fokeja i Eritra u Lidiji.
•   i dva ostrva Samos i Hios.

Iako su jonski gradovi bili međusobno nezavisni oni su imali zajedničko nasleđe, jezik i kulturu a imali su i slične hramove i mesta okupljanja panionione. Osnovali su zajednički kulturni savez, kojeme nisu mogli pristupiti drugi gradovi, a čak ni druga jonska plemena. Gradovi Jonije bili su nezavisni, sve dok Joniju nije osvojio lidijski kralj Krez oko 560. pre n.e.. Bili su pod lidijskom vlašću sve dok Lidija nije došla pod persijsku vlast u vreme Kira Velikoga.

Dok je ratovao protiv Lidije Kir Veliki je poslao poruku Jonjanima pozivajući ih da se pobune protiv lidijske vlasti. Jonjani ga nisu poslušali, a kada je Kir Veliki osvojio Lidiju jonski gradovi predložili su Kiru Velikome da postanu njegovi podanici pod istim uslovima pod kojima su bili pod lidijskom vlašću. Kir je odbio njihov predlog podsećajući ih da su ranije odbili da ustanu protiv Kreza. Jonjani su se pripremili za obranu, a Kir je poslao medijskoga general Harpaga da osvoji Joniju. Najpre je napao Fokeju, pa su Fokejci napustili svoj grad i otišli na Siciliju, samo da ne bi pali pod persijsku vlast. I neki Tejani su emigrirali kada je Harpag napao Teos, ali većina Jonjana je ostala u svojim gradovima i pali su pod persijsku vlast.

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Nakon pokoravanja Jonije Persijanci su utvrdili da je veoma teško da se vlada Jonjanima. Svuda drugde Kir Veliki bi našao domaću grupu uz pomoć koje bi vladao pokorenom oblašću. Međutim nije bilo takve grupe u grčkim gradovima, ali postojala je aristokratija, obično podeljena na posvađane frakcije. Persijanci su zbog toga odlučili da pomažu tirane u svakom jonskom gradu, iako je i takvo rešenje bilo problematično, jer ih je uvlačilo u unutrašnje sukobe. Tirani su imali težak zadatak jer su trebali da udovoljavaju željama i stanovnika i persijskog cara.

Oko 40 godina nakon persijskog osvajanja Jonije za vreme vlasti persijskog cara Darija Velikoga miletski tiran Aristagora našao se u nezgodnoj situaciji. Njegov ujak tiranin Mileta Histijej pratio je Darija na skitskom pohodu 513. pre n.e. i zbog zasluga ponuđeno mu je da bira nagradu. Tražio je deo osvojene tračke teritorije. Histijej je dobio deo Trakije, ali Darijevi savetnici su bili uznemireni Histijejovim ambicijama, pa su da bi ga držali na oku "nagradili" da bude na carskom dvorcu u Suzi. Tada je Aristagora postao miletski tiranin i počeo je da se suočava sa rastućim nezadovoljstvom. Proterani sa Naksosa obratili su se 500. pre n.e. Aristagori i tražili su od njega pomoć da ponovo preuzmu ostrvo. Aristagora je osvajanje Naksosa smatrao prilikom da ojača svoj položaj u Miletu, pa se obratio satrapu Lidije Artafernu. Predložio je Artafernu da osvoje Naksos uz satrapovu vojnu pomoć. Obećao je da će proširiti Darijevo carstvo i da će uz pomoć ratnoga plena platiti troškove vojne ekspedicije. Artafern se složio, pa je posle toga satrap tražio i dobio odobrenje i od Darija. Skupio je 200 troveslarki za pohod na Naksos.

Opsada Naksosa (499. pre nove ere)

U proleće 499. pre Hrista Artafern je opremio persijsku flotu od 200 troveslarki i postavio je svoga rođaka Megabata u zapovedništvo. Za vrhovnog komandanta vojske imenovan je Megabat. U Miletu Megabatu se pridružio Aristagora sa svojim Joncima i izbeglicama sa Naksa. Krenuli su 499. pre n.e. prema Naksosu. Na putu prema Naksu Megabat i Aristagora su se posvađali. Aristagora je rekao da Megabat treba da sluša njegova naređenja . Prema Herodotu Megabat se naljutio pa je poslao nekoliko ljudi da jave stanovnicima Naksa da se sprema napad. Postoji mogućnost da je tu priču o Megabatovoj izdaji kasnije raširio sam Aristagora da opravda vlastiti poraz. Pošto su stanovnici Naksa saznali za pohod protiv njih pripremili su se za dugotrajnu opsadu. Aristagora i Megabat su četiri meseca neuspešno opsedali Naksos, pa su se povukli kada su ostali bez novca.

Početak Jonskog ustanka

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
grčka troveslarka(trirema)

Nakon neuspešne opsade Naksa Aristagora je bio u velikim problemima. Nije mogao da ispuni obećanje, koje je dao Artafernu, a osim toga morao je da snosi velike troškove izdržavanja vojske. Izgledalo je da bi ga zbog svega toga mogli da smene sa položaja tirana Mileta. Pošto se bojao da ostane bez vlasti on je odlučio da podigne ustanak protiv Persijanaca.

U jesen 499. pre n.e. Aristagora je održao sastanak sa svojim pristašama u Miletu. On je izneo svoje mišljenje da se treba pobuniti. Svi su se složili sa njim sem istoričara Hekateja. U isto vreme stigao je i jedan kurir od Histijeja, koji je poticao Aristagoru na ustanak. Prema Herodotu Histijej je poticao pobunu, jer je želeo da se vrati u Joniju. Očekivao je da ga Darije Veliki pošalje u Joniju u slučaju pobune. Da bi pridobio narod Mileta na pobunu protiv Persije Aristagora se odrekao tiranije i ponovo je uspostavio demokratiju. Vojska koja je učestvovala u pohodu na Naksos još se nalazila kod Mijunta, a tu su bili kontingenti i iz drugih grčkih gradova, uključujući Mitilenu, Milasu, Temeru i Kimu. Aristagora je sve tirane, koji su bili prisutni u toj vojsci predao gradovima, da bi osigurao saradnju sa tim gradovima. Neki tirani su tada ubijeni, a većina je proterana iz jonskih gradova, u kojima je uspostavljena demokratija. Pretpostavlja se da je Aristagora poticao celu vojsku na pobunu i da je zauzeo persijsku flotu, koja je učestvovala u pohodu na Naksos. Ako je tačno da je preuzeo veliku persijsku flotu, koja je učestvovala u pohodu na Naksos to može da objasni zašto je Persijancima trebalo tako mnogo vremena da započnu pomorske operacije protiv Jonije. Izgleda da su Persijanci morali da grade novu flotu.

Iako Herodot Jonski ustanak predstavlja kao posledicu Aristagorinih i Histijejevih ličnih motiva, jasno je da je i pored toga Jonija morala biti zrela za pobunu. Glavno nezadovoljstvo je bilo protiv tirana, koje je postavljala Persija. Iako su grčke države često imale tiranije kao oblik vlasti u to doba taj oblik vladavine bio je u opadanju. Osim toga tirani su u prošlosti nastojali da budu jake i sposobne vođe, a tirani, koje je postavljala Persija bili su jednostavno postavljeni ljudi. Pošto su imali persijsku vojnu podršku tirani nisu trebali da imaju narodnu podršku i mogli su da vladaju apsolutistički. Aristagorina akcija je zbog toga poput plamena potakla ustanak duž Jonije, pa su ukinute tiranije i uspostavljene demokratije.

Aristagora je putovao u Grčku da bio dobio podršku od Grka. U Sparti se 499. pre n.e. sastao sa spartanskim kraljem Kleomenom. Pokušao je da ga pridobije da pomogne Jonski ustanak protiv Persije. Nije uspeo da nagovori Kleomena da Sparta pomogne jonskim gradovima. Aristagora se nakon Sparte zaputio u Atinu. Atina je u to vreme bila oslobođena od tirana Hipije. Hipija je pokušao uz pomoć Sparte da se pomogne vlasti i ponovo uspostavi tiraniju. Pošto nije uspeo pobegao je kod Artaferna i pokušavao je da ga nagovori da pokore Atinu.Atinjani su tražili od satrapa Artaferna da ne sarađuje sa Hipijom, a Artafern je njima poručio da trebaju dozvoliti da se Hipija vrati u Atinu. Atinjani nisu pristali i stupili su u otvoreno neprijateljstvo sa Persijom. Pošto su inače bili u neprijateljstvu sa Persijom Atina je bila u poziciji da podrži jonske gradove. Činjenica da su jonske demokratije bile inspirisane atinskim uzorom, kao i zajedničko poreklo pomogli su da se Atinjani odluče da pomognu Joniji.
Aristagora je nagovorio i Eretriju da pošalje pomoć jonskim gradovima, ali nije baš jasno zašto je Eretrija pristala da pomogne. Moguće je da su komercijalni razlozi bili bitan faktor, jer Eretrija je bila trgovački grad, koji je bio ugrožen zbog persijske dominacije u Egejskom moru. Herodot pominje da je Eretrija podržala pobunu da otplati stari dug, kada je Milet pomagao Eretriju za vreme Lelantinskoga rata.

Jonska ofanziva (498. pre nove ere)

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Sard

U proleće 498. pre n.e. prema Joniji je krenulo 20 troveslarki iz Atine i pet iz Eretrije. Oni su doplovili do jonske vojske kod Efeza. Aristagora je odbio da on zapoveda vojskom, pa je kao zapovednike postavio svoga brata Haropina i Hermofranta. Krenuli su na glavni grad Artafernove satrapije Sard. Prošli su preko planina. Persijanci su bili nespremni, pa su Grci zauzeli veliki deo Sarda. Artafern se nalazio u akropolju sa značajnim vojnim snagama. U donjem gradu izbio je požar, za koji Herodot tvrdi da je slučajno izbio. Požar se brzo proširio celim gradom. Persijanci su izašli na gradski trg, gde su se borili sa Grcima, pa su se demoralisana grčka vojska počela povlačiti prema Efezu. Prema Herodotu, kada je čuo za spaljivanje Sarda Darije Veliki se zakleo da će se osvetiti Atinjanima.

Bitka kod Efeza

Kada su Persijanci u Maloj Aziji čuli za napad na Sard oni su sakupili veliku vojsku i krenuli su da pomognu Artafernu. Kada su stigli do Sarda Grci su se već bili povukli. Persijanci su ih sledili na njihovom povratku u Efez. Istoričar Tom Holand tvrdi da se persijska vojska uglavnom sastojala od konjice, pa je brzo sledila grčke teško oklopljene hoplite. Tipična persijska konjica toga doba bila je uglavnom naoružana strelama, a taktika im je da ispaljuju strele u valovima. Kada su sustigli Grke kraj Efeza Grci su se pripremili za bitku. Međutim demoralizovani i izmoreni Grci nisu imali mnogo šanse i potučeni su fo nogu u bici koja je usledila kraj Efeza. Ubijeno je mnogo Grka, uključujući i eretrijskog generala Eualkida. Preživeli Jonjani pobegli su u svoje gradove, a Atinjani i Eretrejani su se domogli svojih brodova i otplovili su natrag kući.

Širenje ustanka

Atinjani su okončali svoj savez sa Jonjanima, jer se pokazalo da Persijanci nisu lak plen kako ih je Aristagora opisivao. Jonjani su odlučno nastavili sa pobunom, a pogotovo zato što Persijanci nisu nastavili sa napadom nakon pobede kraj Efeza. Po svoj prilici te na brzinu sakupljene persijske snage nisu imale na raspolaganju opremu za opsedanje gradova. Unatoč porazu kraj Efeza pobuna se raširila. Jonjani su raširili ustanak i na Helespont, Propontidu, Bizant i druge obližnje gradove. Izbila je pobuna i na Kipru i bez poticaja Jonjana.

Persijska kontranapad (497–495. pre nove ere)

Herodotovi opisi nakon bitke kod Efeza nisu baš hronološki najjasniji. Istoričari tvrde da su se spaljivanje Sarda i bitka kod Efeza dogodili 498. pre n.e.. Herodot opisuje širenje pobune i onda kaže da su Kiprani imali jednu godinu slobode, tako da je ponovno persijsko osvajanje Kipra bilo
497. pre nove ere. Nakon toga Herodot kaže:

A Dauriz, za kojim je bila jedna Darijeva kći, pa Himej i Otan, druga dva persijska komandanta, koji su takođe bili oženjeni Darijevim kćerima, a koji su išli u poteru za Joncima posle njihova napada na Sard i naterali ih u lađe, — posle pobede podele između sebe gradove i počnu ih rušiti
To bi značilo da su persijski generali napali odmah nakon bitke kod Efeza. Gradove, koje je Dauriz opsedao bili su na Helespontu, a oni se nisu pobunili pre bitke kod Efeza. Najlakše je pretpostaviti da su krenuli u kontranapad 497. pre nove ere.

Kipar

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Deset antičkih kraljevina na Kipru

Na Kipru su se pobunile sve kraljevne, sem Amatusa. Vođa pobune je bio Onezil, brat od Gorga, kralja Salamine. Gorg nije hteo da se pobuni, pa ga je Onezil zatvorio, a sam se proglasio kraljem. Onezil, je celi Kipar sem Amatusa potakao na pobunu. Onezil je krenuo da opseda Amatus. Tokom 497. pre nove ere Onezil je čuo da dolazi persijska vojska pod zapovedništvom Artibija, pa je tražio pomoć od jonskih gradova. Jonjani su mu poslali veliku pomoć. Persijska vojska je stigla uz pomoć feničke mornarice. Jonjani su u pomorskom boju pobedili Feničane. U istovremenoj kopnenoj bici Kiprani su u početku bili bolji i ubili su Artibija. Zbog izdaje Kiprani su izgubili bitku, a Onezil je poginuo. Persijanci su slomili pobunu na Kipru, a Jonjani su se vratili kući.

Helespont i Propontida

Izgleda da su persijske snage u Maloj Aziji reorganizovane 497. pre nove ere. Tri Darijeva zeta Dauriz, Himej i Otan komandovali su sa tri velike vojske. Pream Herodotu tri generala podelila si međusobno pobunjene oblasti i onda su krenuli u napade na njih. Dauriz je izgleda imao najveću vojsku i krenuo je na Helespont. Tu je sistematski opsedao i zauzimao gradove Dardam, Abid, Perkot, Lampsak i Pez, svakoga dana po jedan grad. Kada je čuo za pobunu u Kariji krenuo je južno da bi slomio i tu pobunu. Himej je krenuo na Propontidu i zauzeo je Kij u Miziji. Kada je čuo da je Dauriz otišao prema Kariji Himej je krenuo na Helespont i zauzeo je mnoge eolijske gradove i neke gradove na Troadi. Nakon toga se razbolio i umro. Otan je zajedno sa Artafernom ratovao u Joniji.

Karija

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Poto je čuo da se Karija pobunila Dauriz je krenuo da uguši pobunu. Karci su se okupili kod Belih stubova na reci Marsiji. Sin karijskog satrapa Piksodar predložio je da pređu Marsiju i da se bore tako da im reka bude za leđima. Cilj je bio da se ne mogu lako povući i da tako dadu sve od sebe. Nisu prihvatili njegov predlog, nego su Persijanci trebali da pređu reku. U dugoj i žestokoj bici kod Marsije pobedili su Persijanci. Poginulo je 2.000 Persijanaca i 10.000 Karaca. Preživeli su pobegli i zatvorili su se u Labraundi u svetilištu Zeusa Stratija. Tu su se dogovarali da li da se predaju Persijancima ili da se zauvek isele. Dok su se oni dogovarali došli su im Jonjani u pomoć. Usledila je nova bitka sa Persijancima i novi poraz. Poginulo je mnogo i Karaca i Milećana.

Nakon dvostruke pobede Dauriz je počeo da napada karska utvrđenja. Karci su na putu kod Pedaza postavili zasedu za Dauriza. U toj zasdedi poginuo je Dauriz i ostali komandanti, a uništena je i cela persijska vojska, koja se tu našla. Katastrofa kod Pedaza omogućila je Karcima predah. Posle toga bilo je malo ratovanja tokom 496. i 495. pre nove ere.

Jonija

Treća persijska vojska pod zapovedništvom Otana i Artaferna napala je Joniju i Eolidu. Ponovo su zauzeli Klazomenu i Kimu, verovatno tokom 497. pre nove ere. Međutim i treća vojska je bila manje aktivna tokom 496. i 495. po svoj prilici zbog katastrofe u Kariji.
Kada je persijska kontraofanziva bila najžešća Aristagora je odlučio da odustane od vođstva i da napusti Milet. Sazvao je svoje pristaše i predlagao je da se u slučaju bega odsele na Sardiniju ili Trakiju. Odlučio je da pobegne u grad Mirkin u Trakiji. Taj grad je Histijej svojedobno dobio od Darija. Aristagora je sa svojim pristašama otišao u Trakiju. Aristagoru su ubili Tračani i uništili mu vojsku. Herodot smatra da je Aristagora izgubio živce i otišao. Moderni istoričari smatraju da je Aristagora otišao u Trakiju da bi eksploatisao prirodne resurse toga područja i na taj način finansijski pomogao ustanak. Drugi istoričari smatraju da je otišao zbog svađe unutar Mileta, jer nije hteo da dalje pogoršava situaciju. Nakon Aristagorine smrti jonski ustanak bio je bez pravoga vođe.
Kratko vreme nakon toga Histijej je stigao u Joniju. Kada ga je Darije Veliki pitao o ustanku Histijej mu je obećao da će on lako zaveo red, pa ga je Darije pustio. Po Herodotu pravi cilj Histijeja bio je da pobegne iz poluzarobljeništva u Persiji. Kada je Histijej stigao u Sard Artafern ga je optužio da je on potakao ustanak.

Kada je Histijej krenuo za Milet nisu ga primali, jer stanovništvo nije bilo spremno da ponovo ima tiraniju. Pokušao je i silom da uđu u grad, ali nakon neuspeha vratio se na Hij, pa u Mitilenu, gde je od Lezbijaca dobio osam troveslarki. Odatle je otišao u Bizant i tu se bavio piratstvom, zarobljavao je sve brodove, koji nisu hteli da priznaju njegovu vlast.

Kraj pobune (494–493 pre nove ere)

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Bitka kod Lade

Do 494. pre n.e. persijska vojska i mornarica su se pregrupisale i odlučili su da napadnu epicentar pobune Milet. Postojeće kopnene snage grupisale su se u jednu vojsku i pratila ih je mornarica u kojoj su bili Kiprani, Egipćani, Kilikijci i Feničani. Moguće je da je Datis zapovedao tom persijskom ofanzivom. Kada su čuli za dolazak persijske vojske Jonjani su se okupili i odlučili su da ne započinju kopnenu bitku, nego da prepuste Milećanima da se sami obrane. Glavni cilj je bio obrana Mileta sa mora, pa se jonska flota okupila kod ostrva Lade, kraj obale Mileta. Jonskim polisima pridružili su se i Eolci sa Lezbosa. Jonska flota imala je 353 troveslarke.

Persijanci su bili zabrinuti velikim brojem grčkih brodova. Bojali su se da ako ne pobede u pomorskoj bici, da tada neće moći da zauzmu Milet. Zbog toga su pozvali jonske tirane, kojima je Aristagora oduzeo vlast. Persijanci su zamolili tirane, da pokušaju da nagovore svoje bivše podređene da pređu na perzijsku stranu. Jonski tirani su pokušali da navedu svoje bivše podanike na izdaju ali u početku nisu bili uspešni. Međutim Samljani su sklopili tajni dogovor sa Persijancima, a ostali su sa drugim Jonjanima u sastavu flote. Kada je persijska flota napala jonsku flotu većina brodova sa Samosa napustila je položaje i otplovila za Samos. Kada su Lezbijci videli da beže Samljani i oni su pobegli, a nakon njih i većina Jonjana. Celo jonsko zapadno krilo je brzo nestalo. Najveće gubitke su imali Hijani, koji su imali ukupno 100 brodova. Oni su nastavili da se bore, iako su videli da mnogi njihovi saveznici napuštaju bitku. Hijani su u žestokoj bici izgubili većinu svojih brodova, ali probijali su se i kroz persijsku borbenu liniju nanoseći im velike gubitke. Deo Hijana je onda pobegao preostalim brodovima, a ostali sa potopljenih brodova pobegli su u Mikalu.

Pad Mileta

Nakon poraza jonske flote više nije bilo spasa Joniji. Persijanci su opsedali Milet, sve dok ga nisu zauzeli. Kada su zauzeli Milet Persijanci su pobili većinu muškaraca, a žene i decu prodali u roblje. Hramove i svetilišta su popljačkali i popalili. Arheološki dokazi pokazuju znake sveopšteg razaranja i pokazuju da je grad uglavnom bio napušten nakon razaranja. Persijanci su Milet očistili od Milećana. Grad su uzeli za sebe, a okolnu teritoriju dali su Karcima iz Pedaza Mnoge zarobljene Milećane Darije je naselio blizu ušća Tigra. Mnogi Samljani bili su zapanjeni zbog postupka njihovih generala u bici kod Lade. Mnogi nisu želeli da žive pod starim tiraninom, pa su odlučili da emigriraju na Siciliju, gde ih je zvalo stanovništvo Zankle (Mesine). Persijanci su poštedeli Samos jer je njihova vojska izdala u bici kod Lade. Većina Karije predala se Persijancima, a neka utvrđenja zauzimana su silom.

Histijejov pohod (493. pre nove ere)

Hij

Kada je Histijej čuo za pad Mileta on je sam sebe proglasio vođom otpora protiv Persije. Krenuo je iz Bizanta sa Lezbijcima na Hij. Hijani su odbili da ga prime, pa je on napao i uništio ostatke hijske flote i zauzeo Hij. Nakon toga Hijani su mu priznali vođstvo.

Bitka kod Malene

Histijej je krenuo sa velikom brojem Jonjana i Eolaca protiv Tasa. Dok je opsedao Tas saznao je da je velika persijska flota isplovila iz Mileta da bi napala Joniju. Histijej se zbog toga vratio na Lezbos. Na Lezbosu se suočio sa nestašicom, pa se prebacio na kopno kod Atarneja i u Miziju. Tu se nalazio Harpag sa velikom persijskom vojskom. Zarobio je Histejeja i uništio mu mnogo vojske kod Malene. Histijej se nadao da će mu Darije sve oprostiti, pa se zato i predao.  Artafern i Harpag su se bojali da bi mu Darije mogao da oprosti i da bi opet mogao da stekne veliki ugled. Zbog toga su ga ubili, telo mu nabili na kolac, glavu mu balzamovali i odneli Dariju u Suzu.

Završne operacije

Persijska flota i kopnena vojska zimovali su u Miletu, a onda su krenuli u obračun sa poslednjim džepovima otpora. Napali su i zauzeli Hij, Lezbos i Tenedos. Na svakom od tih ostrva priredili bi mrežom hajku na ljude. Loveći ljude prošli bi celo ostrvo. Zauzeli su i sve jonske gradove na kopnu. Prema Herodotu kada su osvojili gradove izabrali su najlepše dečake, uškopili ih i od njih napravili eunuhe. Najlepše devojke su odveli kralju. Popalili su hramove po gradovima. Možda je sve to tačno, a možda je Herodot preuveličavao razaranja. Za nekoliko godina svi ti gradovi vratili su se u normalu, jer su mogli da opremaju persijsku flotu brodovima. Posle toga persijska vojska pokorila je naselja na azijskoj strani Propontide, a flota je na evropskoj strani Helesponta zauzela sva naselja.

Posledice

Nakon kažnjavanja pobunjenika Persijanci su bili spremni na pomirenje. Pošto je ta teritorija pripadala Persiji nije bilo smisla da se dalje ekonomski slabi i da se stanovništvo potiče na daljnje pobune. Artafern je odlučio da ponovo uspostavi dobre odnose sa svojim podanicima. Sazvao je predstavnike svih jonskih gradova u Sard i rekao im da umesto da se stalno međusobno svađaju sporovi trebaju da se rešavaju arbitražom. Artafern je dao da se premeri zemljište i odredio je porez prema veličini zemlje. Artafern je bio svestan kako Jonjani mrze tiranide, pa počeo da razmatra i lokalno upravljanje u Joniji. Mardonije je sledeće godine postao satrap Lidije i ukidao je tiranide i zamenjivao ih demokratijama. Artafernov mir će se dugo pamtiti kao pošten i pravedan. Darije Veliki je aktivno poticao persijsko plemstvo da učestvuju u grčkim verskim svečanostima, a posebno apolonovim svečanostima. Persijsko i grčko plemstvo počelo se međusobno ženiti. Persijska deca počela su da nose grčka imena. Pozitivni primeri iz saživota Darije je koristio kao propagandu usmerenu protiv kontinentalne grčke. Darije Veliki je 491. pre n.e. slao svoje ambasadore po celoj Grčke tražeći "zemlju i vodu", tj, da mu se pokore. U početku je većina gradova prihvatila da se pokori. Atina i Sparta su se najjače opirali.

Za Darija Velikoga jedini nezavršeni posao bilo je kažnjavanje Atine i Eretrije, jer su pomagale Jonski ustanak. Jonski ustanak je bio ozbiljno ugrozio stabilnost Persije, pa je kopnena Grčka mogla da bude pretnja. Darije Veliki je počeo da razmišlja o osvajanju cele Grčke započevši sa razaranjem Atine i Eretrije. Prva persijska invazija na Grčku počela je 492. pre nove ere kada je Mardonije krenuo da pacificira sve kopnene pristupe Grčkoj. Pokorio je Trakiju, a Makedonija je postala persijski vazal. Pomorska katastrofa zaustavila je napredovanje persijske vojske. Drugi pohod započeo je 490. pre nove ere pod zapovedništvom Datisa i Artaferna Mlađega. Persijska mornarica pokorila je Kiklade. Eretriju su razrušili nakon opsade i osvajanja. Nakon toga persijska vojska iskrcala se kod Maratona, ali atinska vojska ih je pobedila u bici kod Maratona.

 

Van mreže Konstantin

  • Opšti urednik
  • Heroj
  • *****
  • Poruke: 1532
  • Ugled: +137/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Grčko-persijski ratovi
« Odgovor #2 poslato: 02.12.2012. 21:11 »
Bitka kod Artemizija

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Bitka kod Artemizija predstavljala je seriju pomorskih bitaka, koje su trajale tri dana za vreme Grčko-persijskih ratova. Bitka se odvijala istovremeno kad i Termopilska bitka u avgustu ili septembru 480. pre nove ere. Pomorska bitka odvijala se kraj obale Eubeje između grčkih polisa i Persije u vreme cara nove ere. Grci su raspolagali sa 270 brodova, a Persijanci sa 800 brodova. Bitka se taktički okončala bez pobednika, ali zbog grčkog poraza u Termopilskoj bici Grci su se povukli, pa su Persijanci ostvarili stratešku prednost.

Persijska flota

Persijska flota je imala 1207 brodova kada je bila sakupljena u Dorisku u proleće 480. pre nove ere. Nakon brodoloma kod Magnezije jedna trećina flote je potopljena, tako da je kod Artemizija persijska flota imala oko 800 brodova.

Atinska flota

Atinska flota je imala 271 brod, ne računajući tu i brodove sa pedeset vesala. Vrhovni zapovednik je bio Spartanac Euribijad. Saveznici su pretili da će se razići, ako Spartanca ne bude imao vrhovnu komandu. Atinjani su se spremno odrekli vrhovne komande samo da ne dođe do svađa među Grcima. Grcima su drugoga dana bitke stigla još 53 broda.

Dolazak persijske flote

Kada su Grci videli mnogo persijskih brodova uplašili su se i odlučili su da se povuku od Artemizija dalje u unutrašnjost. Eubejci su zbog toga zamolili Euribijada da ostane još malo da bi se oni sklonili na sigurno. Pošto nisu uspeli da nagovore Euribijada podmitili su Temistokla sa 30 talanata i nagovorili su ga da ostane kod Eubeje. Temistokle je onda podmitio Euribijada i Korinćana Adimanta da bi pristali da ostane kod Eubeje i da tu prihvate bitku sa persijskom flotom.

Persijski plan da se Grcima odseče odstupnica

Kada su Persijanci stigli kod Afete i kad su se uverili da se kod Artemizija nalazi malen broj grčkih brodova hteli su da ih napadnu, ali nisu hteli da ih napadnu frontalno, jer bi grčki brodovi umakli. Zbog toga su Persijanci odvojili 200 brodova od ukupne flote i poslali ih da plove oko Eubeje i da odseku odstupnicu grčkoj floti. Nameravali su da napadnu tek kada taj deo flote obiđe Eubeju i dade znak. Jedan doušnik Skilije iz Skione je pobegao kod Grka i otkrio je Grcima persijski plan i rekao im da su Persijanci poslaliu brodove oko Eubeje.

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Prvi dan bitke

Grci su onda odlučili da posle ponoći otplove u susret persijskim brodovima koji su plovili oko Eubeje. Osim toga krenuli su i u napad na većinu persijske flote. Persijanci su smatrali da će se lako obračunati sa mnogo manjom atinskom flotom. Opkolili su atinsku flotu. Opkoljeni Grci su kljunove lađa okrenuli Persijancima, a krme prema sredini i onda su krenuli u napad na malom prostoru. Zarobili su trideset persijskih brodova. Pošto su pobedili Grci su se vratili u Artemizij, a Persijanci u Afetu. Persijanci su pre te pomorske bitke doživeli brodolom, a nakon bitke je padala jaka kiša.

Drugi dan bitke

Persijska flota od 200 brodova, koja je plovila oko Eubeje potopljena je tokom jakog nevremena. Grcima je stiglo pojačanje od 53 atička broda. Grci su opet napali persijske brodove iz Kilikije i sve su ih uništili. Nakon pobede vratili su se u Artemizij.

Velika bitka trećega dana

Trećega dana Persijanci su izašli sa celom flotom. Bitka se odvijala istovremeno kada i bitka kod Termopila. Kod Termopila su Grci sprečavali kopneni prodor Persijanaca, a kod Artemizija su sprečavali pomorski prodor. Persijska flota je plovila u borbenom poretku, pa su zauzeli borbenu formaciju u obliku polumeseca, nameravajući da opkole grčke brodove. Grčki brodovi su krenuli prema njima i došle je do bitke. Persijski brodovi su se isprečavali jedan ispred drugoga i sudarali se, ali se nisu povlačili. I Grci i Persijanci imali su velike gubitke i u brodovima i u ljudstvu. Nakon toga povukle su se obe flote. Na persijskoj strani istakli su se Egipćani, a na grčkoj Atinjani.

Povlačenje Grka

Grci su imali velike gubitke, a naročito Atinjani, kojima je pola brodova oštećeno, pa su odlučili da se povuku u unutrašnjost Grčke. Saznali su i da su Persijanci pobedili u Termopilskoj bici. Nakon toga držanje artemizijskog moreuza nije imalo značaj kao pre Termopilske bitke, pa su se Grci odmah povukli.

Van mreže Konstantin

  • Opšti urednik
  • Heroj
  • *****
  • Poruke: 1532
  • Ugled: +137/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Grčko-persijski ratovi
« Odgovor #3 poslato: 02.12.2012. 21:38 »
Bitka kod Lade

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Bitka kod Lade je bila odlučujuća pomorska bitka 494. pre nove ere između grčkih polisa Jonije i Persijskog carstva u vreme Darija Velikog. Bitka je okončana persijskom pobedom, a nakon toga Persijanci su zauzeli i spalili centar ustanka Milet. Grčki polisi su izgubili bitku kada su brodovi
Samosa prešli na persijsku stranu.

Jonski ustanak izazvan je nezadovoljstvom grčkih polisa u Maloj Aziji sa tiranima, koje je postavljala Persija. Tiran Mileta Aristagora pokušao je 499. pre nove ere da osvoji ostrvo Naksos zajedno sa Persijancima. Povukli su se nakon četvoromesečne opsade Naksosa. Aristagora se bojao da ga ne smene zbog neuspešnog pohoda, pa je odlučio da pobuni jonske Grke protiv Persijanaca. U početku su jonski Grci bili uspešni, pa su uz pomoć Atine i Eretrije zauzeli Sard 498. pre nove ere. Međutim nakon toga Persijanci su pobedili u bici kod Efeza. Pobuna se nakon toga proširila na Kariju i Kipar. Usledile su tri godine ratovanja bez odlučujućeg efekta. Do 494. pre nove ere persijska vojska i mornarica su se pregrupisale i odlučili su da napadnu epicentar pobune Milet.

Jonjani su nastojali da obrane Milet sa mora, a obranu samog Mileta ostavili su građanima Mileta. Jonska flota se okupila kod ostrva Lade, kraj obale Mileta. Persijanci su pokušali da nagovore neke od jonskih gradova da promenu stranu.

Suprostavljene snage

Grci

Jonskim polisima pridružili su se i Eolci sa Lezbosa. Herodot je pobrojao sve brodove, koji su učestvovali u bici sa grčke strane.

Persijanci

Persijanci su imali 600 troveslarki.

Persijske pripreme

Persijanci su bili zabrinuti velikim brojem grčkih brodova. Bojali su se da ako ne pobede u pomorskoj bici, da tada neće moći da zauzmu Milet. Zbog toga su pozvali jonske tirane, kojima je Aristagora oduzeo vlast. Persijanci su zamolili tirane, da pokušaju da nagovore svoje bivše podređene da pređu na perzijsku stranu. Jonski tirani su pokušali da navedu svoje bivše podanike na izdaju ali nisu uspeli.

Jonske pripreme

Fokejac Dionizije pokušao je da motiviše jonske Grke i prema Herodotu obratio im se sledećim rečima:

"Jonci, naša sudbina stoji na oštrici brijača i pitanje je da li ćemo ostati slobodni ili ćemo postati robovi, pogotovo odbegli robovi. Ako sada ne budete žalili truda, vi ćete doduše morati odmah da se poduhvatite teškog posla, pa ćete tek onda biti u stanju da pobedite svoje neprijatelje i da budete slobodni. A ako budete mlitavi i nedisciplinovani, ne mogu vam staviti u izgled nadu da nećete morati krvlju da platite i da ne ispaštate zbog ustanka. Nego slušajte me i imajte samo poverenja u mene! Obećavam vam da nas, ako samo bogovi budu nepristrasni, neprijatelji neće ni napasti, ili, ako nas i napadnu, da će pretrpeti težak poraz".

Najpre ih je pridobio da slušaju njegova naređenja i da uvežbavaju veslanja, probijanja neprijateljskih linija. Grci su se sedam dana držali Dionizijeve discipline, a kada im je dodijalo da vežbaju odustali su i predali se neradu.Vojskovođe sa Sama su uočile da je kod Jonaca došlo do nereda, pa su izgledi na pobedu protiv Persijanaca izgledali slabiji. Zbog toga su odlučili da poslušaju ranije savete onih, koji su ih nagovarali da promenu stranu.

Bitka

Ubrzo nakon pobune protiv Dionizija persijska flota je krenula u napad protiv Jonaca, Jonci su krenuli u borbenom poretku. Jonska borbena linija je bila sa istoka na zapad: Milet-Prijena-Mijunt-Tej- Hij-Eritra-Fokeja.Lezbos-Samos Samljani su imali 60 brodova i većina je napustila položaje i odjedrila. Ipak posade 11 brodova sa Samosa nisu poslušale svoje zapovednike, nego su učestvovali u borbi. Nastala je rupa u borbenom poretku. Kada su Lezbijci videli da beže Samljani i oni su pobegli, a nakon njih i većina Jonaca. Celo jonsko zapadno krilo je brzo nestalo.
Najveće gubitke su imali Hijani, koji su imali ukupno 100 brodova. Oni su nastavili da se bore, iako su videli da mnogi njihovi saveznici napuštaju bitku. Hijani su u žestokoj bici izgubili većinu svojih brodova, ali probijali su se i kroz persijsku borbenu liniju nanoseći im velike gubitke. Deo Hijana je onda pobegao preostalim brodovima, a ostali sa potopljenih brodova pobegli su u Mikalu.

Posle bitke

Odmah nakon bitke Persijanci su opseli Milet i sa kopna i sa mora. Kada su zauzeli Milet Persijanci su pobili većinu muškaraca, a žene i decu prodali u roblje. Hramove i svetilišta su popljačkali i popalili. Persijanci su Milet očistili od Milećana. Grad su uzeli za sebe, a okolnu teritoriju dali su Karcima iz Pedaza.

Van mreže Konstantin

  • Opšti urednik
  • Heroj
  • *****
  • Poruke: 1532
  • Ugled: +137/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Grčko-persijski ratovi
« Odgovor #4 poslato: 02.12.2012. 21:57 »
Bitka kod Mikale

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Bitka kod Mikale bila je jedna od dve velike bitke, kojima je okončana Druga persijska invazija na Grčku tokom Grčko-persijskih ratova. Bitka se odvijala 27. avgusta 479. pre nove ere na padinama planine Mikala na kopnu Jonije nasuprot Samosa. Bitka kod Mikale rezultirala je razaranjem glavnih persijskih snaga u Joniji i uništenjem persijske mediteranske flote. Istog dana odigrala se bitka kod Plateje, gde su Grci takođe pobedili. Persijska vojska je bila prisiljena da napusti Grčku i Joniju. Bitka je potvdila superiornost hoplita.

Persijska flota se povukla prema Mikali

Kada su Persijanci čuli da se grčka mornarica približava Samosu oni su otplovili od Samosa prema unutrašnjosti Jonije, prema kopnu. Smatrali su da je grčka flota jača, pa su se zbog toga povukli. Persijska flota se pouzdavala u zaštitu kopnene vojske, koja se nalazila kraj Mikale. Tu je bilo 60.000 vojnika pod zapovedništvom Tigrana, a zadatak im bio da čuvaju Joniju. Persijanci su svoje brodove izvukli na obalu i iskopali rovove da bi ih zaštitili. Oko brodova su podigli ogradu od kamenja i drveća i okružili zašiljenim koljem. Kada su Grci došli do Samosa i videli da je persijska flota otišla premišljali su se da li da odu na Helespont. Ipak odlučili su da idu za persijskom flotom pripremivši se za pomorsku bitku. Kada su došli do Miklae uočili su da su Persijanci izvukli brodove na kopno i da ne pokušavaju da započnu bitku.

Sejanje nepoverenja u persijske redove

Spartanski kralj Leotihida obratio se Joncima, koji su se nalazili u persijskoj vojsci:
Jonci, svi koji čujete i razumete šta vam govorim, zapamtite šta ću vam reći, jer Persijanci sigurno neće razumeti šta od vas zahtevam. Kad dođe između nas do borbe, svaki od vas treba prvo da se seti slobode, a zatim da je lozinka Hera. A ne zaboravite da oni koji su me čuli jave to onima koji me nisu čuli.

Cilj mu je bio da Jonci izdaju Persijance, a i da poseje nepoverenje između Persijanaca i Jonaca.  Nakon toga Grci su se iskrcali i postrojili za bitku. Persijanci su najpre razoružali Samljane, jer su njima najmanje verovali. Ni Melećanima nisu verovali, pa su ih poslali da čuvaju odstupnicu, tj. planinske prelaze preko Mikale.

Bitka

Herodot izveštava da se uoči bitke među Grcima se pronela vest da su Persijanci izgubili u bici kod Plateje. Diodor od Sicilije tvrdi to isto. Ta vest je ohrabrila Grke pred bitku. Te dve bitke su se odigrale istoga dana, bitka kod Plateje se odigrala ujutro, a kod Mikale popodne. Grčka vojska je imala dva krila. Na desnom su bili Atinjani, Korinćani, Sikionjani i Trezenjani, a na levom krilu su bili Spartanci i drugi. Desno krilo kretalo se uz samu morsku obalu i po ravnom terenu, a levo krilo išlo je po brdovitom zemljištu i kroz jednu guduru. Spartanci su napredovali na levom krilu i nastojali su da natkrile persijsko krilo, pa su se zbog toga kretali po brdovitom terenu. Desno grčko krilo je bilo već započelo bitku, a levo je još uvek bilo u pokretu. Persijanci su se u početku dobro borili, a onda su Atinjani žešće pritisnuli i probili su persijski bojni red. Persijanci su se još neko vreme borili, a onda su pobegli u svoje utvrđenje. Grčko desno krilo ih je sledilo, pa su prodrli u persijsko utvrđenje. Nakon zauzimanja utvrđenja pobegla je većina persijske vojske sem onih pravih Persijanaca, koji su nastavili da se bore. Konačno stiglo je i levo krilo, tj. Spartanci, pa su dotukli preostalu persijsku vojsku. Vojnici sa Samosa, koji su se nalazili u persijskoj vojsci, a pre bitke bili razoružani na sve načine su pomagali Grcima. Nakon toga i ostali jonski Grci su se okrenuli protiv Persijanaca. Persijska vojska je pobegla u brda. Tu su ih čekali Milećani kao odstupnica, međutim izdali su ih i odveli pogrešnim putevima, tako da je malo Persijanaca stiglo u Sard. U bici je stradalo mnogo Persijanaca. Diodor sa Sicilije navodi da je stradalo 40.000 Persijanaca. Poginula su oba komandanta persijske kopnene vojske Mardont i Tigran.

Posledice

Grci su opljačkali persijski logor, a zatim su zapalili persijske brodove i logor. Nakon toga otišli su na Samos. Leotihida je predlagao da se jonski Grci presele u Grčku, a Joniju prepuste Persiji. Smatrao je da je Joniju teško odbraniti u budućim sukobima. Međutim Atinjani, tj. Ksantip nisu se slagali sa tim predlogom, a posebno da se Sparta meša u rešavanje problema atinskih kolonija. Nakon toga Samos, Hios , Lezbos i ostali primljeni su u Helenski savez. Pobedom Grka u dve bitke, u bici kod Mikale i u bici kod Plateje okončala se Druga persijska invazija na Grčku. Nakon pobede kod Mikale Grci su otišli na Helespont da bi srušili persijske pontonske mostove. Kada su stigli pontonski mostovi su beć bili srušeni. Peloponežani su otišli kući, a Atinjani su pod Ksantipovim vođstvom opsedali Sest, koji su zauzeli nakon duge opsade. Bitka Kod Mikale potvrdila je superiornost hoplita u odnosu na lako opremljenu persijsku pešadiju.

Van mreže Konstantin

  • Opšti urednik
  • Heroj
  • *****
  • Poruke: 1532
  • Ugled: +137/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Grčko-persijski ratovi
« Odgovor #5 poslato: 02.12.2012. 22:36 »
Bitka kod Salamine

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Bitka kod Salamine je pomorska bitka između persijske flote i flote saveza grčkih gradova. Bitka se odigrala septembra 480. pre nove ere u tesnacima između kopna i ostrva Salamine u Saronskom zalivu kraj Atine. Ta bitka predstavljala je jednu od prekretnica Druge persijske invazije na Grčku. Nakon bitke kod Temopila persijska vojska je osvojila Beotiju i Atiku sa Atinom. Grčki saveznici su se povukli na Peloponez, koji su bili spremni da brane na Korintskoj prevlaci. Grčka flota se povukla kraj ostrva Salamine u Saronskom zalivu. Atinski vojskovođa Temistoklo je nagovorio grčke saveznike da persijsku flotu uvuku u pomorski sukob u tesnacima kod Salamine, gde ne dolazi do izražaja brojčana nadmoć persijske flote. Persijski kralj Kserks I nije mogao da izvrši pomorski desant na Peloponez, a da pre toga ne odnese odlučujuću pobedu nad grčkom mornaricom. U bici kod Salamine grčka flota je iskoristila priliku i uzak prostor i pobedila je persijsku flotu uništivši oko 300 persijskih brodova. Kserks se zbog toga poraza sa većinom svoje vojske povukao u Aziju, a u Evropi je ostavio Mardonija sa dovoljno velikom vojskom. Tokom 479. pre nove ere Mardonije je poražen u bici kod Plateje. Bitka kod Salamine predstavljala je prekretnicu Druge persijske invazije na Grčku, jer nakon toga grčka vojska uglavnom je bila u ofanzivi.

Nakon bitke kod Termopila i bitke kod Artemizija grčka vojska se povukla, pa je persijska vojska napredovala kroz Beotiju i Atiku. Grci nisu mogli da obrane Atinu, pa su se odlučili da evakuišu Atinu. Grčka flota pomagala je evakuaciju Atinjana na Salaminu. Temistoklo je iza sebe svuda ostavljao natpise pozivajući Jonske Grke da izdaju persijskoga kralja Kserksa. Prvenstveno se obraćao mornarici. Nakon Termopila persijska vojska je spalila i opljačkala gradove, koji se nisu predali, a radilo se o Plateji i Tespiji. Nakon osvajanja Beotiju krenui su na Atiku, koja je već bila evakuisana. Grčki saveznici su odlučili da brane Peloponez na Korinstskoj prevlaci, koju su dobro utvrdili. Ta strategija imala je svoje slabe tačke, jer persijska vojska je mogla uz pomoć mornarice da prebaci vojsku na Peloponez. Na ratnom savetovanju korintski admiral Adimant je savetovao da flota brani Peloponez, a Temistoklo je predlagao ofanzivniju strategiju, sa ciljem da se potpuno uništi persijska flota. Isticao je primer bitke kod Artemizija, gde je grčka flota bila uspešna, jer se borila na uskom prostoru. Isticao je da bi grčka flota kraj Peloponeza bila na otvorenom moru, pa bi zbog toga bila u opasnosti. Grci su zbog toga prihvatili Temistoklov savet. Persijski kralj Kserks je održao savetovanje svoga ratnoga veća. Kraljica Karije Artemizija pokušavala je da nagovori Kserksa da sačeka i da se ne upušta u suviše rizičnu bitku kod Salamine. Međutim Kserks I i Mardonije su inzistirali na bici.

Grčka mornarica

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Herodot tvrdi da je grčka flota imala 378 trirema i nakon toga navodi koliko je koji grada dao brodova (prema tabeli), ali zbrojeno dobija se 366. Moguće je da razliku čini 12 brodova, koji su ostavljeni kraj Egine. Dva broda su prebegla na grčku stranu, tako da to povećava broj na 368. Prema Eshilu grčka flota je imala 310 brodova. Prema Hiperidu grčka flota imala je 220 brodova. Grčkom flotom stvarno je komandovao Temistoklo, ali nominalno komndovao je spartanski vojskovođa Euribijad.

Persijska mornarica

Prema Herodotu persijska flota imala je u početku 1.207 trirema. Međutim izgubili su trećinu flote kraj obala Magnezije, pa još 200 u oluji kraj Eubeje i još oko 50 u bici kod Artemizija. Iako Herodot tvrdi da su oni potpuno nadoknadili sve te gubitke, on samo pominje 120 brodova, koji su stigli kao pojačanje. Eshil se borio kod Salamine i pominje 1.207 ratnih brodova i među njima 207 brzih brodova. Diodor i Lisija tvrde da je u proleće 480. pre nove ere u Dorisku bilo 1.200 brodova. Efor pominje 1.207 brodova, a Isokrat tvrdi da je u Dorisku bilo 1.300, a kod Salamine 1.200 brodova. Ktesija pominje 1.000 brodova. Zbog tako dobroga slaganja antičkih izvora mnogi istoričari prihvataju taj broj kao tačan. Međutim drugi deo istoričara tvrdi da je to bio sastav ukupne flote i da je kraj Salamine bilo 600-800 brodova. To otprilike odgovara i kada se persijskoj floti nakon Artemizija (oko 550 brodova) doda pojačanje od 120 brodova.

Strateška i taktička razmatranja

Opšta persijska strategija invazije 480. pre nove ere bila je da pregaze Grčku ogromnom vojskom i da okončaju osvajanje Grčke u jednoj sezoni. Grci su nastojali da najbolje iskoriste svoje mnogo manje vojne snage, pa su branili ograničena područja i nastojali su da zadržavaju persijsku vojsku što mogu duže. Po svoj prilici persijski kralj Kserks I nije predvidio takav otpor, jer bi u suprotnom stigao ranije. Vreme je postalo od ključnog značaja za persijsku vojsku. Ogromna vojska nije se mogla beskonačno dugo snabdevati u Grčkoj, a ni Kserks nije želeo da ostane dugo na granici carstva. Bitka kod Termopila je pokazala da je beskorisan napad na dobro utvrđenu grčku liniju. Pošto su grčki saveznici bili dobro utvrđeni duž Korintske prevlake bile su male šanse da se kopnenom operacijom osvoji ostatak Grčke. Međutim, kako se već pokazalo u Termopilskom klancu Grci su mogli da se zaobiđu i opkole, što je omogućavalo uništenje njihove manje vojske. Da bi se zaobišla grčka vojska, koja se nalazila na Korintskoj prevlaci bilo je nužno da se koristi persijska mornarica, koja je morala pre toga da uništi grčku savezničku flotu. U slučaju uništenja grčke mornarice Kserks bi došao u poziciju da prisili Grke na predaju i to mu je predstavljalo jedini način na koji je mogao da okonča rat tokom te sezone. Grci su se nadali da će izbeći poraz, ako uspeju da spreče uništenje flote, a Temistoklo se nadao da će osakatiti persijsku flotu i tako sprečiti popuno persijsko osvajanje Grčke.

Ipak za persijsku mornaricu nije bilo nužno da se stvarno bori kod Salamine. Prema Herodotu kraljica Karije Artemizija ukazala je Kserksu pre bitke kod Salamine da rizikuje bez potrebe.

“Ako se pak ne budeš dao natociljati da se upustiš u pomorsku bitku, nego ostaneš sa flotom tu pored obale, ili sa njom otploviš na Peloponez, lako ćeš, gospodaru, postići ono zbog čega si i došao ovamo. Heleni, naime, nisu u stanju da ti se duže vremena odupru, nego će, kad ih budeš rasparčao, pobeći svaki svojoj kući.”

Persijska flota je još uvek bila dovoljno velika, da je mogla da blokira savezničku flotu u tesnacima Salamine i da pored toga drugim delom flote pošalje kopnene snage na Peloponez. Ipak nakon konačnoga razmatranja obe strane su bile pripremljene da sve reše jednom odlučnom pomorskom bitkom, nadajući se da će ta bitka odlučiti daljnji tok rata. Persijanci su bili u značajnoj taktičkoj prednosti, jer su imali mnogo više brodova, a pored toga imali su bolje posade. Uobičajena pomorska taktika bila je da se čeoni napad ili iskrcavanje na protivnički brod. Persijanci i azijski Grci su u to vreme počeli da koriste specijalni manevar, koji je zahtevao dobre pomorske veštine, ali grčki saveznici su uspeli da razviju kontrataktiku.

Dosta je bilo rasprava i poređenja savezničke i persijske flote. Postojala je jedna Herodotova primedba, po kojoj bi izgledalo da su brodovi grčkih saveznika bili teži, pa susled toga manje pokretljivi. Ne zna se koji je bio razlog te težine, pa postoji mogućnost da građa za brodove nije bila dovoljno osušena, jer su Atinjani izgradili tokom zime novu flotu. Postoji i mogućnost da je težina hoplitske opreme izazvala veću težinu brodova. U slučaju da je saveznička flota bila mnogo slabije pokretljiva, tada su mogli da koriste jedino taktiku iskrcavanja na protivnički brod. Pošto Herodot stvarno pominje da su Grci zarobili, a ne potopili persijske brodove izgleda da se stvarno radilo većinom o iskrcavanju.
S taktičke tačke gledišta Persijanci su imali i brojčanu prednost i obučeniju posadu. Grci su mogli da se nadaju pobedi samo u slučaju da navuku persijsku flotu u ograničen prostor gde brojčana nadmoć ne dolazi do izražaja. Bitka kod Artemizija predstavljala je pokušaj da se umanji persijska brojčana prednost, ali grčki saveznici su shvatili da im je potreban još manji prostor, u kome bi mogli da pobede persijsku flotu. Ulazak persijske flote u tesnace Salamine da bi se napala grčka flota predstavljalo je baš ono čemu se Temistoklo nadao. Verovatno Persijanci to ne bi učinili da nisu bili isuviše uvereni da će grčka flota da bude poražena. Bitka kod salamine bila je za Perzijance nepotreban bitka i velika strateška greška.

Raspored snaga

Atinski brodovi su bili raspoređeni na levoj strani, a na desnoj strani verovatno su bili spartanski brodovi, a drugi kontingenti su bili u sredini. Diodor s druge strane pominje da su brodovi Megare i Egine bili na desnoj strani.  Saveznička flota bila je raspoređena izgleda u dve linije. Herodot pominje da su bili raspoređeni u smeru sever-jug, tako da je severni bok verovatno bio kraj onbale ostrvceta Ajos Georgis, a južni bok kraj obale rta Vavari. Prema Didorovom opisu grčka flota je bila raspoređena u smeru istok-zapad, ali nije bilo verovatno, da jedan bok stoji kraj teritorije, koju su držali Persijanci.

Pre bitke persijska flota je trebala da blokira izlaz iz tesnaca. Herodot je verovao da su Persijanci tokom noći ušli u tesnace, sa ciljem da uhvate neprijateljsku flotu dok beži. Savremeni istoričari su o tome mnogo raspravljali i neki od njih isticali su probleme manevriranja noću u suženom prostoru, a drugi su prihvatili Herodotovu verziju. Postoje mogućnost da su Persijanci tokom noći blokirali tesnace, a da su u njih ušli tokom dana, a druga mogućnost je da su tokom noći blokirali i ušli u tesnac. Bez obzira kada su ušli oni su bili oko rta Varvarija, tako da su od početnoga rasporeda istok-zapad , kojim su blokirali izlaz, obilaskom prema priloženom dijagramu došli u poziciju sever-jug. Persijska float je bila raspoređena u tri linije. Moćna fenička mornarica raspoređena je na desnom krilu, jonska flota na levom krilu, a drugi kontingenti u sredini. Diodor navodi da je egipćanska flota bila zadužena da oplovi Salaminu i da blokira izlaze sa severne strane Salamine prema Megari. Taj manevar je imao smisla u slučaju da Kserks nameravao da potpuno blokira grčku flotu. Međutim Herodot ne pominje taj manevar, što je navelo neke savremene istoričare da odbace tu tvrdnju, dok sa druge strane drugi prihvataju tu mogućnost. Kserks je rasporedio 400 vojnika na ostrvu Psitaliji, sa zadatkom da zarobe ili ubiju Grke, koji završe na ostrvu.

Početna faza

Bez obzira na to da li su u tesnace ušli danju ili noću Persijanci su sačekali dan za napad. Grci su se sa druge strane tokom noći pripremali za bitku. Nakon Temistoklova govora ukrcali su se na brodove. Čim je grčka flota isplovila napala ih je persijska flota. Eshil tvrdi da su Persijanci dok su plovili u susret grčkoj floti čuli Grke kako pevaju ratničku himnu paen. Približavajući se grčkoj floti Persijanci su zakrčili mali prostor i došlo je do nereda. Grčka flota je bila raspoređena i spremno je očekivala neprijatelja, ali umesto da odmah napadnu Grci su povlačili svoje brodove, da izgleda kao da se boje. Prema Plutarhu cilj je bio da se stvori bolja pozicija i da se dobije na vremenu, dok ne počne da duva rani jutarnji vetar. Dok su se saveznici povlačili jedan brod se zaletio u najbliži persijski brod. Nakon toga cela grčka linija je organizovano napala neorganizovanu persijsku flotu.

Glavna bitka

O glavnom delu bitke nema mnogo detalja delom i zbog toga jer nijedan od učesnika nije imao pregled celoga bojišta. Trireme su bile opremljene velikim kljunom, kojim bi se ili zabijale i potapale neprijateljski brod ili bi onesposobljavali red vesala na jednoj strani broda. U slučaju neuspešnoga zabijanja često bi usledilo prebacivanje na neprijateljski brod i bitka bi onda ličila na kopnenu bitku. Obe strane imale su na brodovima spremnu vojsku u slučaju takvoga razvoja. Grci su na brodovima imali hoplite u punoj opremi, a Persijanci verovatno lakše naoružanu pešadiju. Kada su grčki brodovi potisnuli prvu persijsku liniju brodova, tada je napred krenula druga i treća persijska linija, koje su se sudarale sa linijom u povlačenju. Na persijskoj desnoj strani poginuo je Kserksov brat Arijabigno, pa je ta persijska strana ostala bez komandanta i u neredu. Fenički brodovi su izgleda bili potisnuti prema obali, gde su mnogi i završili. U centru je grčki klin potiskivao persijske linije podelivši im flotu na dva dela. Jedan atinski brod ganjao je brod u kome se nalazila Artemizija od Karije. Artemizija je potopila brod jednoga od persijskih saveznika, pa su Atinjani odustali od potere za njenim brodom, smatrajući da se radi o savezničkom brodu.  Kserks je to posmatrao i mislio je da je ona potopila neprijateljski brod, pa je to komentarisao rečima:

 "Moji su ljudi postali žene, a žene su postale ljudi."

Kada je persijska flota na feničkom krilu počela da se pred Atinjanima povlači prema Faleronu Eginjani su u tesnacu napravili zasedu i tu su uništavali brodove, koji su izlazili na pučinu. Sa preostalim brodovima persijska flota je pobegla do Falerona pod zaštitu kopnene vojske. Aristid se sa većim brojem hoplita iskrcao na ostrvu Psitaliji i uništio je persijsku jedinicu, koja je tu bila ostavljena. Herodot ne pominje tačan broj persijskih potopljenih ili oštećenih brodova, ali tvrdio je da je persijska flota sledeće godoine raspolagala sa 300 troveslarki. Po tome izgleda da su Persijanci izgubili 200-300 brodova. Prema Herodotu Persijanci su imali mnogo veće gubitke u ljudstvu od Grka, najviše zbog toga jer mnogo Persijanaca nije znalo da pliva. Kserks je sa uzvišenoga mesta na obali posmatrao bitku. Kada su kapetani sa potopljenih feničkih brodova pokušali da optuže Jonjane za kukavičluk, Kserks ih je pogubio, jer je upravo tada prisustvovao junačkom podvigu jedne jonske posade.

Posle bitke

Odmah nakon bitke kod Salamine Kserks je pokušao da izgradi pontonski most preko tesnaca, sa ciljem da kopnenom vojskom napadne Atinjane na Salamini, ali grčka flota ga je sprečila u tome naumu. Kserks se plašio da bi Grci mogli da poruše mostove na Helespontu i da tako persijska vojska ostane odsečena u Evropi.  Na ratnom savetovanju Mardonije je predložio da napadnu Peloponez, a ako nameravaju da se povuku, da tada njemu ostave 300.000 vojnika, da sa njima pokori Grčku. Kserks je donio odluku da se on sa većinom vojske povuče iz Grčke, a Mardonije da ostane sa biranom vojskom u Grčkoj. Mardonije je izabrao elitne jedinice, koje su sa njim ostale i sa tom vojskom zimovao je u Beotiji i Tesaliji. Atinjani su zbog toga mogli da se vrate u svoj spaljeni i porušeni grad. Tokom 479. pre nove ere Mardonije je ponovo osvojio Atinu. Ipak grčki saveznici su pod pritiskom Atinjana i pod spartanskim vodstvom odlučili da prihvate bitku van Peloponeza. U bici kod Plateje 479. pre nove ere grčka vojska je odnela odlučnu pobedu, kojom se okončala Druga persijska invazija Grčke. U isto vreme odigrala se pomorska bitka kod Mikale, u kojoj je grčka flota uništila veći deo preostale persijske flote.

Van mreže Konstantin

  • Opšti urednik
  • Heroj
  • *****
  • Poruke: 1532
  • Ugled: +137/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Grčko-persijski ratovi
« Odgovor #6 poslato: 02.12.2012. 23:22 »
Bitka kod Termopila

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Leonida u Termopilskom klancu , rad Žak-Luj Davida (1814), Luvr Pariz

Bitka kod Termopila ili Termopilska bitka odigrala se avgusta 480. pre nove ere između persijske vojske pod komandom Kserksa I i saveza grčkih gradova pod komandom spartanskoga kralja Leonide. Odigrala se u isto vreme kada je bila i pomorska bitka kod Artemizija. Oko 7.000 Grka pod komandom spartanskoga kralja Leonide blokiralo je u uskom Termopilskom klancu u centralnoj Grčkoj jedini put kojim je mogla da napreduje ogromna persijska vojska pod komandom persijskoga kralja Kserksa I. Prema antičkim izvorima persijska vojska brojala se milionima, a prema modernim procenama brojke su se kretale između 100.000 i 300.000. Grci su sedam dana držali Termopilski klanac. Sama bitka trajala je tri dana. Puna dva dana mnogo manja vojska pod komandom Leonide uspevala je da odbija napade persijske vojske. Trećega dana Grk Efijalt odao je Persijancima planinski put, kojim je deo persijske vojske zašao iza grčkih linija. Svestan opkoljavanja Leonida je raspustio većinu snaga i ostao je u klancu sa 300 Spartanaca, 700 Tespijaca, 400 Tebanaca i nešto drugih. Borili su dok svi nisu izginuli, uključujući i Leonidu. Osvajanje Termopilskoga klanca dalo je Persijancima priliku da osvoje oblasti sve do Korinta, a posebno im je dalo mogućnost napada na Atinu. Grčka mornarica se povukla do Salamine.

Druga persijska invazija na Grčku

Nakon četiri godine priprema Kserks I je 481. pre nove ere počeo da sakuplja vojsku za Drugu invaziju Grčke. Persijska vojska se u leto i jesen 481. pre n.e. okupila u Maloj Aziji. U proleće 480. pre nove ere Kserks je sa vojskom krenuo prema Abidu. Preko Helesponta je prešao na dva pontonska mosta.  Persijska vojska je 3 meseca putovala od Helesponta do Terma. Na tom putu od 600 kilometara nije se suočila sa otporom. Zaustavili su se u Dorisku, gde im se pridružila mornarica. Grci, koji su se spremali za odbranu Grčke sastali su se u Korintu. Predstavnici Tesalije tražili su da se Grčka brani u Olimpijskom klancu, između Makedonije i Tesalije, da bi Tesalija bila zaštićena. Pošto su pretili da će u suprotnom preći na stranu Persijanaca u pomoć im je stiglo 10.000 hoplita i zaposeli su Olimijski klanac. Kada su im od makedonskoga kralja stigle vesti o jačini persijske vojske i o mogućnosti da bi persijska vojska mogla da prođe drugi prolazom onda su se Grci povukli. Tesalci su nakon toga prešli na persijsku stranu. Nakon Tesalije mnogo gradova severno od Termopila pokorilo se Persijancima.

Dvojna strategija

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Na savetovanju u Korintu Temistoklo je predložio da Grci zaposednu klanac Termopile. Kserksova vojska je mogla da dođe do južne Grčke (Beotije, Atike i Peloponeza) samo kroz Termopilski klanac. Klanac se mogao lako blokirati, tako da neprijatelju ne vredi mnogo što ima mnogo puta veću vojsku. Da bi sprečili persijsku moirnaricu da prođu morskim putem grčka mornarica je blokirala moreuz kod Artemizija. Na korintskom kongresu donešena je odluka da se kopnenom vojskom brani Termopilski klanac, a Artemizij grčkom mornaricom.
Pred bitku

U vreme kada je persijska vojska došla do Grčke Spartanci su slavili Karnejske svečanosti, a tokom toga perioda po spartanskim zakonima bilo im je zabranjeno da ratuju. Međutim spartanski efori su odlučili da zbog vanrednih okolnosti pošalju kao prethodnicu jednu grupu Spartanaca pod vodstvom jednoga kralja da blokira prolaz. Ostali su trebali da odu tek nakon svršetka Karnejskih svečanosti. Kralj Leonida je sa sobom poveo 300 istaknutih Spartijata, članova kraljevske garde i pored njih pomoćne vojske iz drugih delova Lakademona. Drugi grčki gradovi imali su slična ograničenja sa olimpijskim svečanostima, koje su pale u to vreme, pa su i oni poslali samo prethodnice. Na putu za Termopile spartanskoj vojsci pridruživale su se jedinice drugih grčkih gradova i bilo je oko 5.000 vojnika u trenutku kada su stigli u Termopilski klanac. Prema Diodorovim podacima bilo je oko 7.400 grčkih vojnika. Leonida je odabrao najuži deo Termopilskoga klanca, kao mesto gde će se braniti. Tu se nalazio stari fokejski zid. Leonida je saznao da postoji mogućnost da se planinskom stazom neprijateljska vojska provuče preko planina, pa je zbog toga oko 1.000 Fokejaca rasporedio na planinu da čuvaju stazu.

Brojnost persijske vojske

Herodot tvrdi da je kopnene vojske bilo 2.641.610 vojnika, a da je bilo isto toliko pomoćnog osoblja. Pesnik Simonid je govorio o 4 miliona Persijanaca, a Ktesija navodi 800.000 Persijanaca. Smatralo se da su Herodot ili njegovi izvori imali pristup službenim persijskim dokumentima, ali ipak moderni istoričari smatraju da su te brojke preterane. Smatra se da su pobednici uvećali brojke ili da su Persijanci lansirali preterane brojke kao dezinformacije pred početak rata. Moderni istoričari smatraju da je u Kserksovom pohodu učestvovalo 200.000 do 250.000.

Strateška i taktička razmatranja

Sa strateške tačke gledišta obrana Termopila predstavljala je za Grke najbolji način upotrebe njihovih snaga. Dok god su mogli da sprečavaju prodor persijske vojske na jug njima nije bila potrebna odlučna bitka, tako da su mogli da ostanu u obrambenoj poziciji. Obranom dva uska prolaza (Artemizija na moru i posebno Termopila na kopnu) nije više bio problematičan mnogo manji broj grčkih vojnika. Persijska vojska se suočavala sa problemima snabdevanja ogromne vojske, pa zbog toga nisu mogli da ostanu dugo na istom mestu. Persijanci su zbog toga morali da se ili povuku ili da napreduju, a da bi napredovali morali su da prođu kroz Termopile. S taktičke tačke gledišta Termopilski prolaz je bio idealan za grčki način ratovanja. Hopliska falanga je bila sposobna da lako blokira uski prolaz, bez rizika da bude obuhvaćena konjicom sa bokova. Persijska pešadija, koja je bila laganije naoružana, nije mogla u uskom prolazu da potisne hoplitsku falangu. Najslabija tačka grčke strane bile su teško prohodne planinske staze, koje su vodile preko visoravni, paralelno sa Termopilskim prolazom i preko kojih se moglo zaći iza leđa grčke vojske u Termopilskom klancu. Iako taj put nije bio prohodan za konjicu, preko njega je mogla da pređe persijska pešadija. Leonida je bio svestan te opasnosti, pa je jednu jedinicu Fokejaca rasporedio po planinama sa ciljem da se blokiraju planinske staze.

Topografija bojišta

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Termopilski prolaz sastojao se od uskoga puta duž obale Malijskoga zaliva. Put je bio tako uzak, da kočije nisu mogle da se mimoiđu. Litice su nadvisivale južni kraj prolaza, a sa severne starne nalazio se Malijski zaliv. Duž puta bio je niz od 3 ograničenja ili vrata (pylai). Kod centralnih vrata Fokejci su tokom 6. veka pre nove ere izgradili nizak zid, da bi se lakše branili od invazija iz Tesalije. Naziv Termopile (vruća vrata) dolazi od banje, koja se nalazila u blizini. Sadašnja obala Malijskoga zaliva razlikuje se od antičke obale. Danas prolaz više nije kraj mora, nego se nalazi nekoliko kilometara daleko od mora. Stari put nalazio se uz podnožje planine. Istraživanja sedimenata pokazuju, da je prolaz bio širok samo 100 metara i da je voda dolazila do vrata. Prolaz još uvek predstavlja dobru prirodnu obrambenu poziciju, tako da se koristio i 1941. prilikom nemačke invazije na Grčku.

Prvi dan bitke

Petog dana nakon persijskoga dolaska kod Termopila Kserks I je odlučio da konačno napadne Grke. Bio je to faktički prvi dan bitke. Do tada se Kserks nadao da će Grci sami da pobegnu iz prolaza. Najpre je Međane i Kisijce poslao protiv Grka sa naređenjem da ih zarobe i dovedu pred njega. Napali su grčku hoplitsku falangu, koja se nalazila ispred fokejskoga zida, na najužem delu Termopilskoga klanca. Diodor pominje da su Grci stajali u poziciji rame uz rame i da su bili nadmoćniji u vojnoj veštini i zbog mnogo većih štitova. Taj Diodorov opis se slaže sa opisom standardne grčke hoplitske falange, u kojoj vojska čini zid od preklopljenih štitova, ispred kojih su usmerena koplja. Falanga je bila efikasna dok god je pokrivala širinu Termopilskoga klanca. Slabiji štitovi i kraća koplja onemogućavali su persijsku pešadiju da se efiksno bori protiv grčkih hoplita u falangi. Herodot spominje da je svaki grad bio na okupu u svojoj jedinici i da su se jedinice rotirale, tako da bi jedno vreme bile raspoređene napred, a kasnije odotraga, sa ciljem da se odmore. To govori da je grčka strana imala dovoljno vojske za blokadu prolaza i da je imala na raspolaganju stalno odmorne jedinice. Grci su za vreme prvoga dana ubili tako mnogo Međana da je navodno kralj Kserks tri puta skakao sa svoga sedišta strahujući za svoju vojsku. Prema Ktesiji prvi persijski val je sasečen, a pri tome su poginula samo 2 ili tri Spartanca. Prema Diodoru i Herodotu persijski kralj je nakon toga odlučio da u bitku ubaci svoju najbolju vojsku, Persijske besmrtnike, elitnu jedinicu od 10.000 vojnika. Međutim ni besmrtnici nisu uspeli da se probiju kroz grčku falangu. Spartanci su pokazali kavim ratnim veštinama raspolažu, kada su počeli tobože da beže, pa bi se onda vratili i u kontranapadau pobili mnogo Persijanaca.

Drugi dan bitke

Drugoga dana Kserks je ponovo slao pešadiju da uporno napada, pošto se nadao da će među malobrojnim Grcima biti sve više ranjenih i da će onda obrana morati da popusti. Ipak i drugoga dana persijska vojska nije imala nikakvih rezultata sem velikoga broja poginulih. Kserks I je na kraju obustavio napade i povukao se u logor. Kasnije dok je Kserks I razmatrao šta da preduzme stigao mu je trahinijski izdajnik Efijalt, koji je kralju otkrio stazu koja kroz planine vodi do Termopila. Efijalt je otkrio stazu nadajući se velikoj nagradi od kralja. Zbog toga akta izdaje Efijalt je postao arhetipski izdajnik u grčkoj kulturi. Kserks je onda uveče poslao Hidarna sa vojskom da po toj zaobilaznoj stazi stigne do Termopila. Prema Diodoru Hidarn je na raspolaganju imao 20.000 vojnika za tu misiju. Staza je vodila istočno od persijskoga logora do grebena planine Anop. S desne strane su im bili obronci planine Ete, a sa leve Trehinska brda. Staza se granala, pa je jedan krak vodio do Alpena.

Treći dan bitke

Stražu na stazi držali su Fokejci, koje je tu rasporedio Leonida. Fojejci su po velikom šuštanju lišća saznali da se Persijanci penju stazom. Obe strane su bile iznenađene iznenadnim susretom. Hidarn se bojao da se radi o Spartancima, ali Efijalt mu je objasnio da se radi o Fokejcima. Fokejci su smatrali da je velika persijska vojska krenula na njih, pa su se pod kišom strela povukli na vrh planine, gde su se pripremili da se odupru. Persijancima je bila otvorena staza, pa su onda mogli neometano da krenu prema glavnoj grčkoj vojsci na Termopilama. Leonida je preko noći saznao najpre od prebega da su Persijanci krenuli kroz brda, a ujutro su ga obavestili izviđači, da Fokejci nisu zadržali persijsku vojsku i da preti opasnost. Odmah je sazvano ratno veće na kome su jedni bili za povlačenje, ali Leonida je bio za to da ostanu. Većina grčkih savezničkih jedinica odlučila je da se povuče, a Herodot je tu nesiguran da li su to učinili svojevoljno, ili uz Leonidino odobrenje. Ostalo je 700 Tespijaca, pod komandom Demofila, 400 Tebanaca, Spartanci i deo helota, koji ih je pratio.

Neke nedoumice o postupcima Leonide, Tebanaca i Tespijaca

O Leonidinom postupku da se ne povuče mnogo se diskutovalo. Obično se tvrdi da su Spartanci sprovodili spartanske zakone, po kojima se ne smeju povlačiti, ali izgleda da je Leonidino odbijanje da se povuče iz Termopilskoga klanca dovelo do toga da se smatra da se Spartanci nikad ne povlače. Moguće je i da je Leonida bio vođen proročanstvom, po kome će ili Persijanci zauzeti Spartu ili spartanski kralj poginuti, ali ipak to ne objašnjava zašto je onda pored sebe Leonida žrtvovao 1.500 boraca. Najverovatnija teorija je da je Leonida izabrao da bude zaštitnica grčkim saveznicima, da se povuku u redu. Da se cela grčka vojska povukla iz Termopilskoga klanca tada bi posle klanca persijska konjica mogla da potuče grčku vojsku. Da su svi ostali u klancu bili bi opkoljeni i pobijeni. Pokrivajući povlačenje i nastavljajući da blokira klanac Leonida je po svoj prilici spasio 3.000 grčkih vojnika. Pitanje Tebanaca je takođe nejasno. Herodot spominje da su oni bili taoci, da bi se osiguralo dobro ponašanje Tebe. Plutarh se sa druge strane pita kako to da ih Leonida nije poslao sa ostalim grčkim saveznicima kad su već bili taoci. Verovatno je da se radilo o tebanskim lojalistima, koji su za razliku od većine Tebanaca bili protiv persijske hegemonije. Kao antipersijski raspoloženi po svoj prilici odlučili su da ostanu da ne bi Persijanci zauzeli Beotiju i Tebu, jer za njih tada ne bi bilo mesta u takvoj Tebi. Tespijci su odlučili da ostanu sa Leonidom da bi zaštitili svoj grad, koji se među prvima nalazio na udaru persijske vojske po izlazu iz Termopilskoga klanca. Ipak to ne objaašnjava njihov ostanak, pošto se ostatak Tespijaca povukao iz grada pre dolaska persijske vojske. Izgleda da u Tespijsci odlučili da se samožrtvuju. a radilo se o vojsci, koja je obuhvatala baš sve hoplite iz Tespije. Tespijci su se i kasnije u istoriji dva puta borili do zadnjega.

Pogibija Leonide i Spartanaca

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Leonidin spomenik na Termopilama

Kserks I je pričekao jutro dajući vremena persijskoj vojsci da silazi sa planina i onda je pokrenuo napad. Grci su istupili ispred zida mnogo više nego ranije i dočekali su Persijance na širem delu klanca, pa su u prvom napadu pobili mnogo više neprijateljskih vojnika. Nastavljali su borbu znajući da ih čeka smrt, kada siđe druga persijska vojska sa planina. Kada su se mnogima polomila koplja nastavili su da se bore samo mačevima. U toj borbi poginuli su Abrokom i Hiperant, dva Kserksova brata. Leonida je poginuo u napadu, a oko njegovoga leša razvila se borba dve strane. Na kraju su Grci uspeli da se izbore za Leonidin leš i 4 puta su Persijance naterali u bekstvo. Uspešno su zadržavali svoje položaje, sve dok im se iza leđa nije pojavila persijska vojska sa Hidarnom i Efijaltom. Nakon toga Grci su se povukli u uži deo klanca. Tebanci su se tada izdvojili i predali Persijancima. Preostali Grci su se povukli na brežuljak i tu se borili do zadnjega. Persijanci su porušili zid, opkolili su ih sa svih strana i zasipali strelama dok ih sve nisu pobili. Herodot je pisao o kiši strela, koje su zaklonile sunce, a arheolog Spiridon Marinatos je 1939. iskopao u Termopilskom klancu veliki broj vrhova strela. Persijanci su konačno mogli da prođu kroz Termopilski klanac, a u borbi su izgubili 20.000 vojnika. Grčki gubici su verovatno bili oko 2.000 vojnika tokom sva tri dana bitke. Herodot pominje 4.000 vojnika, ali ta brojka izgleda da je preterano visoka, jer bi značila da su ubijeni svi Grci, koji su bili u klancu.

Posledice

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Kada se persijski kralj Kserks domogao Leonidinoga leša u besu je naredio da mu se odseče glava i da se mrtav nabije na kolac. Herodot primećuje da je to bilo neuobičajeno ponašanje za Persijance, koji su se do tada sa najvećim poštovanjem odnosili prema hrabro poginulim neprijateljima. Ipak Kserks je bio poznat po svom besu, npr. kada je naredio da se bičuje Helespont, jer ga nije poslušao. Nakon odlaska Persijanaca Grci su okupili svoje mrtve i sahranili ih na brežuljku. Po okončanju persijske invazije na Termopilama je podignut kameni lav da bi se obeležilo mesto pogibije slavnoga Leonide. Četrdeset godina nakon bitke Leonida je ekshumiran i ponovo sahranjen u Spartu, a njemu u čast održavale su se svake godine igre. Pošto se persijska vojska probila kroz Termopilski klanac više nije bio od značaj nastavak blokade prolaza kod Artemizija, pa se onda grčka mornarica nakon bitke kod Artemizija povukla u dobrom poretku do Saronskoga zaliva. Prevezli su preostale Atinjane na ostrvo Salaminu. Persijska vojska je nakon osvajanja Termopila spalila i opljačkala gradove Tespiju i Plateju u Beotiji. Nakon toga krenuli su prema već ispražnjenoj Atini. U međuvremenu su Grci, tj. uglavnom Peloponežani, odlučili da se brane na Korintskoj prevlaci, pa su razrovali put i sagradili zid, kako bi na najužem delu sprečili prodor persijske vojske na Peloponez. Međutim efikasna strategija zahtevala je da grčka mornarica istovremeno blokira persijsku mornaricu u Saronskom zalivu, jer bi u suprotnome pretila opasnost da mornarica prebaci persijsku vojsku na Peloponez. Umesto čiste blokade Temistokle je nagovorio Grke da traže odlučnu pomorsku bitku protiv persijske mornarice. Temistokle je namamio veliki deo persijske flote kod Salamine, gde je grčka mornarica potopila najveći deo persijske flote u bici kod Salamine. Kserks se nakon poraza kod Salamine bojao da bi grčka flota mogla da napadne mostove na Helespontu i da zarobi njegovu vojsku u Evropi, pa je bio prisiljen da se povuče u Aziju. Iza sebe je ostavio Mardonija sa biranom vojskom.

Van mreže Konstantin

  • Opšti urednik
  • Heroj
  • *****
  • Poruke: 1532
  • Ugled: +137/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Grčko-persijski ratovi
« Odgovor #7 poslato: 03.12.2012. 00:13 »
Bitka na Eurimedonu

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Most na reci Eurimedon


Bitka na Eurimedonu predstavljala je kopnenu i pomorsku bitku između Delskog saveza i Persije. Dogodila se 469. ili 466. pre nove ere u blizini ušća reke Eurimedon u Pamfiliji u Maloj Aziji. Bitka predstavlja deo Ratova Delskog saveza, ali i deo Grčko-persijskih ratova. Persijanci su 469. ili 466. sakupili veliku vojsku i mornaricu za ofanzivu protiv Grka. Sakupili su se blizu Eurimedona. Mogući cilj im je bio da jonske Grke vrate pod persijsku vlast i da osvoje pomorske baze odakle bi mogli da pokreću ofanzive u Egejskom moru. Kada je čuo za persijske pripreme Kimon je sa 200 trirema napao i pobedio persijsku flotu kod Eurimedona. Poražena persijska flota se povukla. Nakon toga usledila je kopnena bitka u kojoj je Delski savez pobedio Persijance. Bila je to značajna pobeda za Delski savez i verovatno je okončala opasnost persijske invazije Grčke. Nakon toga Persijanci više nisu ratovali u Egeju sve do 451. pre nove ere.

Persijanci su u bitkama kod Salamine i kod Plateje izbačeni iz Grčke. Nakon toga održavali su se još u Trakiji. Atina se smatrali ugroženijom od Persijskog carstva, pošto je imala široke trgovačke interese po celom Egejskom moru, pa je nastojala da eliminiše sve moguće persijske baze na istočnoj obali Egejskog mora. Osim toga na istočnoj obali Egeja živeli su Grci Jonjani, koji su bili srodnici Atinjana. Atina je osnovala Delski savez u koji su ušli gotovo svi grčki polisi i ostrva Egejskog mora. Pod Kimonovim vođstvom Atinjani su osvojili tračke gradove Ajon i Amfipolj, pa onda i ostrvo Skiros. Osvajanje Skirosa bilo je značajno, jer su oslobodili Egej pirata.

Problemi hronologije

Tukidid navodi glavne događaje između Druge persijske invazije i izbijanja Peloponeskog rata, ali ne daje nikakve hronološki značajne informacije. Jedan od događaja za koji se smatra da je hronološki dobro utvrđen je početak opsade Tasosa 465. pre Hrista. Bitka kod Eurimedona datirana je kao 469. pre nove ere na osnovu Plutarhove anegdote o arhontu Apsefionu (469/468) , koji je odabrao Kimona i njegove generale kao sudije u jednom takmičenju. Po tome izgleda da je Kimon pobedio u nekoj velikoj bici. Ipak pošto se bitka kod Eurimedona desila nakon atinske opsade Naksosa, ali pre opsade Tasosa datum bitke kod Eurimedona određuje datum opsade Naksosa. Jedni smatraju da je opsada Naksosa bila 469. pre nove ere ili ranije, a drugi smatraju da se desila 467. pre nove ere. Zbog svega toga istoričari su podeljeni, pa jedni smatraju da se bitka desila 469. pre n.e., a drugi 466. pre n.e.

Suprostavljene snage

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Kimonov kip u Larnaci

Grci

Prema Plutarhu atinska flota je imala 200 trirema.  Troveslarke je Temistoklo dobro konstruisao da budu brze i da dobro manevrišu, a Kimon ih je učinio stabilnijim i širim i stavio je mostove između njihovih paluba da bi ih hopliti lakše mogli da koriste prilikom prebacivanja na protivnički brod. Standardno je bilo da jedna trirema prima 200 ljudi, uključujući 14 mornara. Tokom Druge persijske invazije na Grčku svaki persijski brod imao je dodatnih 30 mornara. Hijski brodovi tokom Bitke kod Lada nosili su 40 mornara. Zbog toga se može zaključiti da je trirema mogla da nosi maksimalno 40-45 vojnika. Veći broj bi destabilizovao flotu. Izgleda da je flota Delskog saveza imala oko 5.000 hoplita.

Persijanci

Postoji nekoliko različitih procena persijske flote. Tukidid govori da je bilo 200 persijskih brodova i to je verovatno najpouzdaniji izvor. Plutarh spominje dva izvora. Po jednom bilo je 350 brodova, a po drugom 600 brodova. Plutarh govori i kako je persijska flota čekala dolazak 80 feničanskih brodova sa Kipra. Nema antičkih procena o veličini persijske kopnene vojske. Broj persijskih vojnika, koji su pratili flotu bio je verovatno isti kao kod Atinjana.

Bitka na Eurimedonu

Plutarhova verzija

Kimon je nakon oslobađanja Grčke napadao, osvajao, pljačkao sve dok nije oslobodio Malu Aziju od Jonije do Pamfilije. Pošto je znao da persijski generali vrebaju oko Pamfilije sa mnogo brodova i velikom vojskom, želeo je da ih zaplaši da se ne kreću zapadno od Helidonskih ostrva. Zbog toga je zaplovio 466. pre nove ere od Knida i Triopija sa 200 trirema. Grad Fazelis bio je grčki grad, ali bili su verni Persiji, pa ih je Kimon napao. Međutim kod Kimona je bilo Kijana, koji su bili prijatelji Fazelisa, pa su pomoću strela građanima Fazelisa poslali poruke i Fazelis je pristao da plati 10 talanata i da uđe u savez protiv Persijanaca. Persijanac Ariomand je držao besposlenu flotu kraj reke Eurimedon, ne želeći da se upušta u okršaj sa Kimonom. Čekao je da mu dođe pojačanje od 80 feničanskih brodova sa Kipra. Kimon je želeo da spreči spajanje te dve flote. Persijska flota je bila na ušću Eurimedona, a kada je atinska flota prišla oni su se razvili u bojni poredak. Po jednom istoričaru imali su 600, a po drugom 350 brodova.  Međutim ta flota nije pružila neki otpor, nego je odmah pobegla. Pobegli su uz reku, zbog toga jer ih je tu štitila kopnena vojska. Ipak Atinjani su zarobili 200 brodova. Persijska kopnena vojska je preteći krenula prema moru, a Kimon je najpre smatrao da ne treba da se bori protiv brojnijeg i odmornijeg neprijatelja. Pošto je video da mu je vojska osokoljena pobedom ipak je iskrcao hoplite.Persijanci su čvrsto stajali i primili hoplitski napad. Tada je palo mnogo istaknutih Atinjana, ali nakon duge borbe Atinjani su pobedili Persijance, zarobili ih, zauzeli im logor, koji je bio pun blaga. Pošto je Kimon čuo da dolazi 80 feničanskih brodova sa Kipra odmah je nakon bitke pokrenuo brodove. Feničani su jurili u pomoć persijskoj floti, ali nisu znali za persijski poraz kod Eurimedona. Bili su iznenađeni kada su ugledali atinsku flotu. U bici, koja je usledila potopljeni su svi feničanski brodovi, sa kojih se spasilo malo mornara. Prodajom ratnih trofeja i ratnog plena omogućena je izgradnja južnoga zida Akropolja.

Diodorova verzija

Kimon je sa 300 brodova stigao u Malu Aziju. U Kariji je pobunio grčke gradove da se odmetnu od Persije. Sili je pribegao u slučaju gradova sa persijskim garnizonima. Nakon pokoravanja Karije pokorio je i Likiju. Stalno je dobijao nove brodove i flota mu je postajala sve veća. Persijanci su sakupili mornaricu iz Fenikije, Kipra i Kilikije pod zapovedništvom Titrausta. Kada je Kimon saznao da je persijska flota kod Kipra on je tu otplovio i započeo je pomorsku bitku sa 250 svojih brodova protiv 350 persijskih brodova.  Atinjani su pobedili u toj bici i zarobili su više od 100 brodova i potopivši mnogo persijskih brodova. Ostali brodovi su pobegli na Kipar, posade su se iskrcale i ostavile brodove Atinjanima. Nakon te bitke Kimon je otplovio do reke Eurimedon, gde se nalazila persijska kopnena vojska. Da bi prevario Persijance, on je na zarobljene persijske brodove postavio svoje ljude i obukao ih da liče na Persijance. Sa takvim brodovima došli su do Persijanaca, koji su ih primili, ništa ne sunnjajući. Kada je pala noć Atinjani su sa tih brodova napali persijski logor. Tada je poginuo jedan od persijskih komandanata Feredat, kraljev nećak. Persijanci su bili iznenađeni noćnim napadom i dali su se u beg. Mnogo Persijanaca je ubijeno tokom napada.

Posledice

Prema Plutarhu persijski car je bio toliko ponižen tim porazom da je kasnije potpisao čuveni sporazum, po kome će: 
•   biti udaljen od grčkog mora toliko koliko konjanik može prejahati za jedan dan
•   neće ploviti zapadno od Kijanskih i Helidonskih ostrva sa naoružanim brodovima
S druge strane Plutarh navodi i druge izvore (Kalistena) koji tvrde da nije bilo takvog sporazuma, nego da su se ponašali kao da je sklopljen takav sporazum. Većina modernih istoričara smatraju malo verovatnim da je u to vreme sklopljen takav sporazum. Ipak pojedini istoričari smatraju da je tada sklopljen Kalijin mir, koji je obnovljen 449. pre nove ere. Eurimedon je bio značajna pobeda za Delski savez i verovatno je okončao opasnost persijske invazije Grčke. Sve do 451. pre nove ere nije bilo nikakvih novih persijskih pokušaja da ponovo osvoje Joniju. Nakon te pobede Delskom savezu pristupilo je više polisa Male Azije. Usledilo je zatišje između Persije i Delskog saveza.

Van mreže Konstantin

  • Opšti urednik
  • Heroj
  • *****
  • Poruke: 1532
  • Ugled: +137/-1
  • Pol: Muškarac
Odg: Grčko-persijski ratovi
« Odgovor #8 poslato: 03.12.2012. 01:26 »
Opsada Naksosa (499. pre nove ere)

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Opsada Naksosa (499. pre nove ere) predstavljala je neuspeo pokušaj miletskog tirana Aristagore da uz pomoć i u ime Darija Velikoga zauzme ostrvo Naksos. Taj događaj predstavljao je početak Grčko-persijskih ratova, koji su trajali pedeset godina. Bivši vlastodršci Naksosa obratili su se tiranu Mileta Aristagori tražeći način kako da se vrate na Naksos. Aristagora je to smatrao dobrom prilikom da učvrsti svoju poziciju u Miletu, pa se obratio satrapu Lidije Artafernu i predložio mu je da zajedno osvoje Naksos. Persijanci su se složili sa pohodom i pripremili su flotu od 200 trirema pod komandom Megabata. Aristagora i Megabat su se svađali na putu do Naksosa, a neko je i Nakšane obavestio o dolasku neprijateljske flote. Aristagora i Megabat su četiri meseca neuspešno opsedali Naksos, pa su se povukli kada su ostali bez novca. Aristagora se našao u nevolji nakon toga neuspeha i očekivao je da će ga smeniti sa pozicije tirana Mileta. Zbog toga je odlučio da potakne celu Joniju na ustanak protiv Persijskog carstva.

Nakon raspada mikenske kulture mnogo Grka naselilo se u Maloj Aziji. Doseljenici su bili iz tri grupe plemena Eolci, Dorani i Jonci. Jonci su se naselili po obalama Lidije i Karije i osnovali su 12 gradova, koji su činili Joniju. Ti gradovi su bili Milet, Mijunt, Prijena, Efez, Kolofon, Lebed, Tej, Klazomena, Fokeja, Samos, Hij i Eritra. Jonski gradovi su imali isto poreklo i kulturu. Imali su i zajedničko svejonsko svetilište, u koji nisu puštali nikoga drugoga. Svejonsko svetilište je sveta zemlja u Mikali. Polisi u Joniji bili su nezavisni sve dok ih nije osvojio lidijski kralj Krez oko 560. pre nove ere. Bili su pod vlašću Lidije sve dok Kir Veliki nije osvojio Lidiju 547. pre nove ere. Dok se borio protiv Kreza Kir Veliki je Jonjanima poslao poruku tražeći od njih da se pobune protiv Liđana. Međutim Jonci su to odbili. Kada je Kir Veliki osvojio Lidiju jonski polisi su mu poslali poslanike i ponudili su da priznaju njegovu vlast pod istim uslovima pod kojima su priznavali vlast Lidije. Kir Veliki je to odbio jer su oni pre toga odbili da mu pomognu protiv Kreza. Nakon toga poslao je generala Harpaga da osvaja Joniju. Prvo je napao Fokeju, a Fokejci nisu hteli da budu persijski podanici pa su napustili svoj grad i otplovili su za Siciliju. I stanovnici Teja su napustili svoj grad. Ostali Jonci nisu napuštali svoje gradove, nego su se borili sve dok ih Harpag nije pokorio. Persijanci su utvrdili da je Joncima jako teško vladati. Svuda drugdje Kir Veliki bi identifikovao elitnu grupu u narodu, kojim je nameravao da vlada i toj eltnoj grupi bi pomagao da vlada njegovim novim podanicima. Kod jonskih Grka nije bilo takve grupe. Postojala je aristokratija, ali ona je bila podeljena na posvađane grupe. Persijanci su zbog toga odlučili da postave i podržavaju tiranide u svakom jonskom polisu. Tirani su imali težak zadatak, pošto su oni morali da budu u milosti Persijanaca, a da ne navlače preveliku mržnju svojih sugrađana.

Aristagora i izbegle aristokrate sa Naksa

Oko 40 godina nakon persijskog osvajanja Jonije tokom vlasti persijskog kralja Darija Velikoga Aristagora je postao tiranin Mileta nakon što je njegov stric Histijej otišao u Suzu. Aristagorin stric Histijej bio je pre njega tiranin Mileta i pomagao je Dariju 513. pre nove ere prikom Darijevog pohoda na Skite. Kada mu je kralj Darije ponudio da ga nagradi, on je tražio i dobio jedan posed u Trakiji. Megabaz je smatrao da je opasno da Histijej osniva grad u Trakiji, pa je nagovorio Darija da pozove Histijeja na persijski dvor. Na persijskom dvoru Darije Veliki postavio ga je kao svog savetnika. Tada je Aristagora postavljen za tirana Mileta. Ostrvo Naks se isticalo bogatstvom. Narod je proterao nekoliko aristokrata sa Naksa i oni su pobegli na Milet. Zamolili su 500. pre Hrista Aristagoru da im pomogne da uz pomoć njegove vojske preuzmu kontrolu nad Naksom. Aristagora je rekao da će mu trebati pomoć Persijanaca, da bi osvojio Naksos. Izbegle aristokrate Naksosa ponudile su da pokrivaju troškove izdržavanja vojske. Aristagora se obratio satrapu Artafernu i objasnio mu je da se osvajanjem Naksosa kraljevska vlast može proširiti i na ostala Kikladska ostrva, koja priznaju vrhovnu vlast Naksa. Osim toga Eubeja je bila sledeći mogući cilj nakon osvajanja Kiklada. Rekao mu je i da kod njega već ima dovoljno novca za početak pohoda. Artafern je nakon toga tražio i dobio odobrenje Darija Velikoga za taj pohod.

Opsada Naksa

Satrap Artafern je opremio 200 troveslarki (trirema). Za vrhovnog komandanta vojske imenovan je Megabat. U Miletu Megabatu se pridružio Aristagora sa svojim Joncima i izbeglicama sa Naksa.[21] Krenuli su 499. pre nove ere prema Naksosu. Na putu prema Naksu Megabat i Aristagora su se posvađali. Aristagora je rekao da Megabat treba da sluša njegova naređenja. Prema Herodotu Megabat se naljutio pa je poslao nekoliko ljudi da jave stanovnicima Naksa da se sprema napad. Postoji mogućnost da je tu priču o Megabatovoj izdaji kasnije raširio sam Aristagora da opravda vlastiti poraz. Pošto su stanovnici Naksa saznali za pohod protiv njih pripremili su se za dugotrajnu opsadu. Sa polja su pokupili sve što su imali i snabdeli su se hranom i vodom za očekivani rat. Kada su došli Aristagora i Megabat naišli su na dobro utvrđen grad. Opsedali su ga puna četiri meseca. Do tada su Persijanci potrošili sav svoj novac i mnogo Aristogorinog novca, a opsada je zahtevala još novca. Zbog toga su sagradili jednu tvrđavu za izbeglice sa Naksa, a sami su se povukli.

Posledice

Nakon neuspešne opsade Naksa Aristagora je bio u velikim problemima. Nije mogao da ispuni obećanje, koje je dao Artafernu, a osim toga morao jea da snosi velike troškove izdržavanja vojske. Izgledalo je da bi ga zbog svega toga mogli da smene sa položaja tirana Mileta. Pošto se bojao da ostane bez vlasti on je odlučio da podigne ustanak protiv Persijanaca. Njegov stric Histijej takođe je bio nezadovoljan u Suzi i poslao je Aristagori poruku da digne ustanak. Aristagora se dogovarao sa ostalim zaverenicima i svi sem istoričara Hekateja bili su za to da se digne ustanak. Da bi pridobio narod Mileta na pobunu protiv Persije Aristagora se odrekao tiranije i ponovo je uspostavio demokratiju. Uskoro je cela Jonija bila pobunjena, započeo je Jonski ustanak. Pobuna se raširila na Kariju i Kipar. Nakon toga nekoliko godine persijska vojska je ratovala sa jonskim Grcima sve dok se nisu pregrupisali i napali epicentar pobune Milet. U bici kod Lade Persijanci su pobedili jonsku flotu i uspešno su okončali pobunu. Darije Veliki je nakon toga odlučio da kazni Atinu i Eretriju jer su pomagali pobunjenike. Prva persijska invazija Grčke bila je posledica neuspelog napada na Naksos i Jonske pobune.

Van mreže Aleksandar

  • Administrator
  • Heroj
  • *****
  • Poruke: 1049
  • Ugled: +122/-0
Odg: Grčko-persijski ratovi
« Odgovor #9 poslato: 03.12.2012. 19:03 »
Prva persijska invazija na Grčku

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Prva persijska invazija na Grčku započela je 492. pre nove ere i okončala se atinskom pobedom u Maratonskoj bici 490. pre nove ere. Invazija je deo Grčko-persijskih ratova i sastojala se od dva pohoda. Persijski car Darije Veliki naredio je pokretanje invazije pod izgovorom da kazni Atinu i Eretriju, koje su pomagale Jonski ustanak protiv Persije. Pravi cilj invazije je da osvoji Grčku i da osigura zapadnu granicu. Tokom prvog Mardonijevog pohoda 492. pre nove ere Persijanci su zauzeli Trakiju i prisilili Makedoniju da postane persijski vazal. Mardonijeva flota je stradala u brodolomu kraj Atosa izgubivši 300 brodova i to je sprečilo daljnje napredovanje. Darije Veliki je tokom 491. pre nove ere slao ambasadore u sve delove Grčke i tražio da mu se pokore. Gotovo svi su se pokorili sem Atine i Sparte, gde su mu pogubili ambasadore.


Drugim Datisovim pohodom tokom 490. pre nove ere komandovali su Datis i Artafern. Persijanci su spalili Naksos, pokorili Kiklade i pripojili ih Persiji. Nakon osvajanja i spaljivanja Eretrije iskrcali su se kod Maratona sa namerom da zauzmu Atinu. Mnogo manja atinska vojska porazila ih je u čuvenoj Maratonskoj bici. Nakon poraza Persijanci su se vratili u Aziju.

Mardonijev pohod 492. pre nove ere

Tokom proleća 492. pre nove ere Persijanci su pripremili veliku flotu i kopnenu vojsku pod zapovedništvom Darijevog zeta Mardonija. Persijska vojska je krenula pod izgovorom da se kazni Atina i Eretrija, jer su pomagali Jonski ustanak. U stvari cilj je bio da se pokori što je moguće više grčkih gradova. Krenuvši iz Kilikije Mardonije je naredio kopnenoj vojsci da dođe do Helesponta, a on sam je plovio zajedno sa flotom. Plovio je duž obale Male Azije do Jonije, u kojoj je tiranije zamenio demokratijama.

Odatle flota je nastavila do Helesponta i kada je stigla kopnena vojska prebacili su vojsku brodovima preko Helesponta. Nakon toga vojska je prolazila kroz Trakiju, ponovo je pokorivši. Darije Veliki je ranije tokom skitskog pohoda pokorio Trakiju. Kada su došli do Makedonije Persijanci su prisilili Makedoniju da postane persijska vazalna država. Pre toga Makedonija je bila nezavisna država u savezu sa Persijom. Persijska flota je pokorila Tasos. Posle toga plovili su duž obale do Akanta u Halkidi, a od Akanta prema Atosu. Flota se našla na moru tokom žestoke oluje, pa je mnogo brodova oluja bacila na strmu obalu Atosa i tada je potopljeno 300 brodova, a udavilo se 20.000 mornara.

Dok se persijska vojska odmarala u Makedoniji napalo ih je noću jedno tračko pleme Brigi. Tada su ubili mnogo Persijanaca, a ranili su i Mardonija. Iako ranjen, Mardonije se nije smirio dok ih nije pobedio i pokorio. Zbog velikih gubitaka kod kopnene vojske i kod flote Mardonije se nakon pokoravanja Briga vratio sa vojskom na Helespont. Iako se taj pohod neslavno završio Persijanci su osigurali kopneni prilaz Grčkoj. Grcima su s druge strane postale očite persijske namere.

Diplomatija tokom 491. pre nove ere

Tokom 491. pre nove ere Darije Veliki se okrenuo diplomatskim sredstvima. Poslao je izaslanike u grčke gradove i od njih je tražio "zemlju i vodu", što je značilo da se pokore Persiji. Mnogo gradova se predalo Persiji. Međutim u Atini su Darijeve izaslanike osudili na smrt i pogubili. U Sparti su Darijeve izaslanike bacili u bunar. Na taj način Sparta i Atina su pokazale da će se zajedno boriti protiv Persije.

Ipak u to vreme Sparta je bila u neredu zbog unutrašnjih trzavica. Građani Egine su se pokorili Persiji, a Atina je bila uznemirena mogućnošću da Persija koristi Eginu kao pomorsku bazu, jer Egina se nalazila veoma blizu Atine. Zbog toga su Atinjani zamolili Spartu da im pomogne. Kleomen I je otišao na Eginu da kažnjava one koji su krivi zbog sklapanja sporazuma sa Persijom. Eginjani su se žalili drugom spartanskom kralju Demaratu, koji je stao na njihovu stranu. Kleomen je zbog toga proglasio Demarata nezakonitim kraljem. Uz pomoć proročišta u Delfima smenio je Demarata i doveo na vlast Leotihnidu. Kleomen je sa Leotihnuidom pokorio Eginu, a saradnike Persijanaca predao je Atinjanima. Kada su Spartansci saznali da je Kleomen podmitio proročište oni su ga prognali. Pošto je Kleomen okupljao okolne peloponeske države protiv Sparte, Spartanci su popustili i pozvali ga da se vrati. Kleomen je poludio krajem 491. pre nove ere i našli su ga mrtvoga. Nasledio ga je polubrat Leonida I.

490. pre nove ere Datisov i Artafernov pohod

Persijski car Darije Veliki je odlučio da iskoristi haos u Sparti, koji je Atinu ostavio izolovanom. Darije je zbog toga odlučio da započne novi pohod protiv Atine i Eretrije. Veliku persijsku vojsku okupila se u Suzi, pa su stigli u Kilikiju, gde je čekala velika persijska flota. Pohodom su komandovali Datis i Artafern, sin od satrapa Artaferna.

Veličina persijske vojske

Prema Herodotu persijska flota sastojala se od 600 trirema. Nema podataka o tome koliko je bilo transportnih brodova. Herodot ne procenjuje veličinu persijske vojske, nego samo navodi da je to mnogobrojna i dobro opremljena vojska. Što se tiče drugih antičkih izvora pesnik Simonid je naveo da je ukupno bilo 200.000 vojnika, a Kornelije Nepos procenjuje da je bilo 200.000 vojnika i 10.000 konjanika. Plutarh i Pausanije procenjuju da je bilo 300.000 vojnika. Plaon i Lizija tvrde da je bilo 500.000, a Justin pominje 600.000.

Moderni istoričari smatraju da su ti brojevi predstavljali preterivanje. Jedan način procene broja vojnika je pomoću toga koliko trireme mogu da prevezu vojnika. Herodot je naveo da su trireme tokom Druge persijske invazije nosile dodatnih 30 osoba, pored standardnih 14 mornara. Zbog toga se smatra da je 600 trirema moglo da nosi između 18.000 i 26.000 vojnika. Procene veličine persijske vojske kreću se od 18.000 do 100.000.

Persijska vojska tokom invazije verovatno je bila heterogena iz svih delova Persije. Vojska je uglavnom bila naoružana lukom, kratkim kopljem i mačem, nosili su drveni štit i malu kožnu zaštitu. Jedini izuzetak je bila vojska iz srca Persije sa boljim oklopima. Pojedini delovi vojske su bili različito naoružani, kao npr Sake, koje su bile naoružane sekirama. elitne delove vojske činili su Persijanci, Međani, Kisjani i Sake. Herodot je posebno spominjao Persijance i Sake tokom bitke na Maratonu. Persijski stil ratovanja je po svoj prilici bio da najpre izmore neprijatelja napadima strelaca sa udaljenosti, a nakon toga se približavaju da bi neprijateljima zadali završni udarac mačem i kopljima.

Naksos i Del

Persijanci su iz Kilikije krenuli najpre na Rodos. Krenuli su duž jonske obale prema Samosu i onda su skrenuli zapadno u Egejsko more. Bojali su se da plove oko Atosa zbog brodoloma tokom 492. pre nove ere. Plovili su do Naksosa, da bi kaznili Naksos zbog njihova otpora tokom 499. pre nove ere. Stanovništvo Naksosa je poneglo na planine. One koje su uhvatili Persijanci su pretvorili u robove. Zapalili su grad i krenuli na druga ostrva.

Kada se Persijska flota približila Delu, stanovništvo je pobeglo, ali Datis nije napao Del.

Opsada Eretrije

Persijanci su stigli na južni deo Eubeje Karistos. Pošto je stanovništvo Karista odbilo da da taoce, Persijanci su ih opsedali i pustošili im polja, sve dok se nisu predali. Kada su Eretrijci čuli da protiv njih ide velika persijska vojska zamolili su Atinu da im pošalje pomoć. Atinjani su im poslali 4.000 kolonista. Međutim Eretrijci su bili podeljeni šta je najbolje da preduzmu. Jedni su bili za to da pobegnu na planine, a drugi su bili spremni da Eretriju predaju Persijancima. Treći su bili da se ne napušta grad i da se ne predaju Persijancima. Kada su Atinjani došli Eretriji u pomoć obavešteni su o stanju stvari, pa su se povukli.

Eretrijci su konačno odlučili da ne našuštaju grad i da se ne predaju. Kada su se Persijanci iskrcali Eretrijci nisu izašli iz grada da bi se obračunali u otvorenoj bici. Persijanci su šest dana opsedali grad i tokom opsade palo je mnogo jednih i drugih. Sedmoga dana dvojica građana Eretrije izdala su grad, pa su Persijanci prodrli u Eretriju i zauzeli je. Grad su spalili, hramove opljačkali, a stanovništvo su prema Darijevom naređenju prodali u roblje. Persijanci su to smatrali osvetom zbog učešća Eretrije prilikom spaljivanja Sarda.

Maratonska bitka

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Persijska flota se nekoliko dana zadržala kod Eretrije, pa su onda otplovili prema Atici. Po savetu bivšeg tirana Atine Hipije iskrcali su se kod Maratona na 42 kilometra od Atine. Kada su saznali za iskrcavanje Persijanaca Atinjani su krenuli na Maraton. Zapovedništvo nad atinskom vojskom imalo je 10 generala, od kojih je jedan bio Miltijad Mlađi. Atinjanima se pridružilo i 1.000 hoplita iz Plateje.

Atinjani su poslali u Spartu najvećeg atinskog trkača Filipida da traži pomoć. Spartanci su odlučili da pomognu, ali po njihovom zakonu tada nisu smeli da krenu, jer mesec nije bio pun. Atinjani nisu mogli da očekuju pomoć od Sparte bar deset dana. Mišljenja atinskih komandanata bila su podeljena. Jedni nisu bili da se stupi u bitku, jer su imali malo vojske, ali pobedilo je mišljenje druge strane na čelu sa Miltidijadom, koji su smatrali da treba da prime bitku na Maratonu.

Pet dana nijedna strana nije započinjala bitku, a onda su Atinjani odlučili da napadnu. Iako ih je bilo mnogo manje atinski hopliti su se pokazali mnogo efikasniji. Miltijad je borbenu liniju raširio da bude dugačka kao i persijska. Sredina je bila najslabija sa najmanjim brojem vrsta. Oba krila su bila mnogo jača. Borba na Maratonskom polju dugo je trajala. Ma središnjem delu pobedili su Persijanci, a na krilima su pobedili Heleni. Nakon pobede na krilima dozvolili su neprijatelju da pobegne na tom delu, a sami su okrenuli oba krila protiv Persijanaca, koji su bili pobednici u središnjem delu. Napadom sa oba krila pobedili su neprijatelja u sredini i naterali ga u bekstvo. U Maratonskoj bici poginulo je 6.400 Persijanaca i 192 Atinjana.

Persijanci su pobegli na brodove i odmah su prema Herodotu otplovili da napadnu direktno Atinu, koja je tada bila nebranjena, jer se sva atinska vojska nalazila na Maratonu. Atinjani su znali da im je grad ugrožen, pa su pojurili prema Atini što su mogli brže. Stigli su na vreme da spreče iskrcavanje Persijanaca. Persijanci su onda otplovili za Aziju. Dan nakon bitke stigla je spartanska vojska, koja je 220 kilometara prešla za tri dana.

Nakon

Poraz na Maratonu okončao je persijsku invaziju Grčke. Ipak Trakija i Kikladi ostali su u sastavu Persijskog carstva, a Makedonija je ostala persijski vazal. Darije je i dalje nameravao da osvoji Grčku. Darije Veliki nije uspeo da kazni Atinu zbog uloge u Jonskom ustanku, a nije se osvetio Atini i Sparti zbog toga što su ubili njegove predstavnike. Darije je zbog toga počeo da sakuplja novu veliku vojsku da bi potpuno osvojio Grčku. Međutim tokom priprema izbila je 486. pre nove ere pobuna u Egiptu, pa je odložen napad na Grčku. Darije Veliki je umro tokom priprema pohoda na Egipat, a nasledio ga je sin Kserks I. Kserks I je nakon sloma ustanka u Egiptu počeo da priprema invaziju Grčke. Kserks I je komandovao drugom persijskom invazijom Grčke.

Značaj

Persijanci su tokom pohoda na Grčku dobili nove teritorije, a kaznili su i Eretriju. Ipak doživeli su neuspeh u Maratonskoj bici, ali taj poraz nije iscrpeo velike rezerve Persijskog carstva. Za Grke to je bila značajna pobeda. Grci su po prvi put pobedili Persijance i pokazali su da Persijanci nisu nepobedivi i da je moguć otpor. Pobeda na Maratonu bila je značajna za mladu atinsku demokratiju. Pokazala je šta se može ostići jedinstvom i samouverenošću, a bitka efektivno označava zlatno doba Atine. To se odnosilo i na celu Grčku. Atinska pobeda podarila je Grcima veru. Vojno Grci su najviše naučili koliki je potencijal falange. Stil borbe u falangama razvio se tokom neprekidnih sukoba među Grcima. Pošto su se svi u Grčkoj borili na sličan način nisu mogli da uoče prednosti hoplitske falange. Na Martaonu se falanga prvi put suočila sa lako naoružanom vojskom i tako se otkrilo koliko je hoplitska falanga moćna u takvoj bici. Falanga je ipak imala nedostake u slučaju konjičkog napada, ali ako bi se oprezno koristila pokzala se kao razarajuće oružje. Izgleda da su Persijanci zanemarivali lekcije sa Maratona. tokom Druge persijske invazije na Grčku sastav persijske vojske je bio sličan, iako su imali hoplita u zemljama kojima su vladali. Persijanci su ranije dobijali bitke protiv hoplita, pa su Maratonsku bitku smatrali aberacijom.

Van mreže Aleksandar

  • Administrator
  • Heroj
  • *****
  • Poruke: 1049
  • Ugled: +122/-0
Odg: Grčko-persijski ratovi
« Odgovor #10 poslato: 03.12.2012. 20:40 »
Druga persijska invazija na Grčku

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Druga persijska invazija na Grčku (480-479. pre nove ere) predstavlja pokušaj persijskog kralja Kserksa da osvoji celu Grčku. Invazija je deo Grčko-persijskih ratova. Invazija je započela u proleće 480. pre nove ere, kada je persijska vojska prešla Helespont. Persijska vojska je prošla kroz Trakiju i Makedoniju do Tesalije zauzimajući gradove, koji se nisu pokorili. Malena grčka vojska pod vođstvom spartanskog kralja Leonide sedam dana blokirala je prolazak Persijanaca u klancu Termopile. U isto vreme grčka mornarica blokirala je kod Artemizija nekoliko dana prolazak persijske flote. Kada je grčka flota saznala za poraz u Termopilskoj bici povukli su se kod Salamine blizu Atine. Persijska vojska je nakon pobede u Termopilskom klancu zauzela Beotiju i Atiku, a nakon osvajanja zapalili su i Atinu. Grčka kopnena vojska blokirala je korintsku prevlaku pokušavajući da zaštiti Peloponez. Nakon toga obe strane tražile su pomorsku bitku koja bi mogla da odluči ishod rata. Atinski vojskovođa Temistoklo uspešno je namamio persijsku flotu u uzak tesnac kod Salamine. Ogromna persijska mornarica nije mogla da manevriše na uskom prostoru, pa je grčak mornarica to iskoristila i pobedila u bici kod Salamine 480. pre nove ere. Nakon poraza Kserks se sa većinom vojske povukao u Aziju. U Grčkoj je ostavio Mardonija sa najboljom vojskom da pokuša da osvoji Grčku. Tokom proleća 479. pre nove ere Grci su sakupili najveću do tada viđenu hoplitsku vojsku. U bici kod Plateje pobedila je grčka vojska, a Mardonije je poginuo. Istoga dana grčka mornarica pobedila je persijsku mornaricu u bici kod Mikale na obali Male Azije. Tim persijskim porazima okončala se persijska invazija, a Grci su krenuli u ofanzivu.

Veličina persijske vojske

Kopnena vojska

Herodot tvrdi da je kopnene vojske bilo 2.641.610 vojnika, a da je bilo isto toliko pomoćnog osoblja. Šesnik Simonid je govorio o 4 miliona Persijanaca. Ktesija navodi 800.000 Persijanaca. Smatralo se da su Herodot ili njegovi izvori imali pristup službenim persijskim dokumentima, ali ipak moderni istoričari smatraju da su te brojke preterane. Smatra se da su pobednici uvećali brojke ili da su Persijanci lansirali preterane brojke kao dezinformacije pred početak rata. Moderni istoričari smatraju da je u Kserksovom pohodu učestvovalo 200.000 do 250.000.

Herodot je naveo puni izveštaj o brojnosti persijske vojske prilikom Kserksove inpekcije u Dorisku u Trakiji.

Herodot udvostručuje brojku jer smatra da je pomoćnog osoblja bilo koliko i vojske, tako da je ukupno učestvovalo 5.283.220 ljudi.

Persijska mornarica

I za persijsku mornaricu podaci su sporni. Prema Herodotu pertsijska flota imala je 1.207 trirema i 3.000 brodova za transport i snabdevanje. Herodot daje detljan prikaz persijske flote.

Proleće 480. pre nove ere: Trakija, Makedonija i Tesalija

Nakon što je prešla Helespont u aprilu 480. pre nove ere persijska vojska je krenula do Grčke. Uspostavili su pet velikih skladišta hrane od Helesponta do Terma( današnji Solun). Nekoliko godina pripremala se invazija pa su ta skladišta punjena hranom. Persijska vojska je 3 meseca putovala od Helesponta do Terma, Na tom puti od 600 kilometara nije se suočila sa otporom. Zaustavili su se u Dorisku, gde im se pridružila mornarica.

Tesalija se predaje Persiji

Grci, koji su se spremali za obranu Grčke sastali su se u Korintu. Predstavnici Tesalije tražili su da se Grčka brani u Olimpijskom klancu, tako da bi Tesalija bila zaštićena. Pretili su da će u suprotnom slučaju sklopiti sporazum sa Kserksom.Grci su poslali 10.000 hoplita pod zapovedništvom spartanskog vojskovođe Eueneta. Oni su zaposeli klisuru između Olimpije i Ose, pored reke Penej. Makedonski kralj Aleksandar I Makedonski ih je upozorio da bi mogli biti pregaženi, a saznali su da bi persijska vojska mogla da prođe i kroz drugi klanac koji vodi iz gornje Makedonije kroz Perhebiju u Tesaliju u grad Gon. Kada su čuli da je Kserks prešao Helespont Grci su se povukli iz klanca, a Tesalci su prešli na persijsku stranu. Pored Tesalije mnogo gradova severno od klanca Termopile pokorilo se Persijancima.

Dvojna strategija

Grci su se savetovali u Korintu šta da se učini. Temistoklo je savetovao da Grci zaposednu klanac Termopile. Kserksova vojska je mogla da dođe do južne Grčke(Beotije, Atike i Peloponeza) samo kroz Termpoliski klanac. Klanac se mogao lako blokirati, tako da neprijatelju ne vredi mnogo što ima mnogo puta veću vojsku.Da bi sprečili persijsku moirnaricu da prođu morskim putem grčka mornarica je blokirala moreuz kod Artemizija. Na korintskom kongresu donešena je odluka da se kopnenom vojskom brani Termopilski klanac i Artemizij grčkom mornaricom.
 


Van mreže Aleksandar

  • Administrator
  • Heroj
  • *****
  • Poruke: 1049
  • Ugled: +122/-0
Odg: Grčko-persijski ratovi
« Odgovor #11 poslato: 03.12.2012. 21:03 »
Kalijin mir

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Kalijin mir je mirovni sporazum sklopljen 449. pre nove ere između Persije i Delskoga saveza na čelu sa Atinom. Tim mirom okončali su se Grčko-persijski ratovi. Prema tom sporazumu Persija se odrekla kontrole Egejskoga mora i gradova na obali, a Atinjani su se obavezali da se neće mešati u persijske posede u Maloj Aziji, Kipru, Egiptu i obali Fenikije. Pojedini istoričari su tvrdili da taj mir nikada nije potpisan.

Pregovori o mirovnom sporazumu

Kimon je 450. pre nove ere krenuo sa 200 brodova u pohod na Kipar. Umro je 450. pre nove ere za vreme opsade Kitiona (Larnake) na Kipru. Njegova smrt se neko vreme prikrivala, pa je atinska flota uspela da pobedi persijsku flotu u bici kod Salamine na Kipru. Nakon toga došlo je do pregovora između grčke i persijske strane. Prema Diodoru poraz na Kipru naterao je persijskoga kralja Artakserksa I na pregovore. Poslao je u Atinu svoje satrape Artabaza i Megabiza na pregovore o mirovnom sporazumu.  Atinjani su bili spremni na sporazum, pa su poslali kod Persijanaca delegaciju na čijem čelu je bio Kalija. Nakon toga između dve strane sklopljen je sporazum.

Odredbe mirovnoga sporazuma

Glavne odredbe mirovnoga sporazuma su prema Didoru sledeće:
•   svi grčki gradovi u Maloj Aziji dobijaju autonomiju
•   persijski satrapi ne smeju da priđu bliže od tri dana hoda od obale
•   persijska ratna flota ne sme da uđe u vode zapadno od Fazelisa na granici Likije i Pamfilije
•   atinska vojska ne sme da prelazi na teritoriju pod persijskom jurisdikcijom.

Pošto je odobren mirovni sporazum atinska vojska je u skladu sa odredbama sporazuma napustila Kipar, koji se nalazio pod persijskom jurisdikcijom. Ta odredba sporazuma je značila i da atinska vojska nema pravo da pomaže pobunu protiv persijske vlasti u Egiptu.

Značaj sporazuma za dve strane

Sporazum je za Grke predstavljao pobedu, jer se Persija tim sporazumom odrekla pretenzija na obalu Male Azije. S druge strane mirovni sporazum je bio povoljan za persijsku stranu, jer je Persija ponovo dobijala kontrolu nad Kiprom, kojega je izgubila 450. pre nove ere, a sprečavalo se i da Atina ugrožava Egipat. Atini je sa druge strane bila iscrpljena Prvim peloponeskim ratom i ratom sa Persijom. Atini je bio nužan predah da konsolidira svoju hegemoniju nad drugim članicama Delskoga saveza i da se pripremi za ozbiljniji sukob sa Spartom. Prema Đovanininju nakon Kimonove smrti pod Perikleovim uticajem došlo je do nagloga preokreta u atinskoj politici. Do tada Atina je vodila dinamičku vanjsku politiku na svim frontovima. Perikle je shvatao da je Atina prenategla svoje snage i da treba da se posveti konsolidaciji stečene imperije.

Da li je i kada sporazum bio zaključen

Kalijin mir je međutim bio i ostao predmet brojnih debata među istoričarima. Jedno od pitanja bilo je da je mirovni sporazum bio zaključen 466. pre nove ere i onda samo obnovljen 449. pre nove ere ili je po prvi put bio zaključen 449. pre nove ere. Većina istoričara smatra da je mirovni sporazum postojao, ali postoje i oni, koji smatraju da sporazum nije potpisan. Oni koji smatraju da nije bilo sporazuma pozivaju se na dva argumenta. Prvi argument je to da ga Tukidid uopšte ne pominje. Drugi argument je antički istoričar Teopomp, koji je smatrao da je sporazum bio falsifikat. Sporazum, koji je on video bio je pisan jonskim dijalektom, koji Atinjani nisu koristili.

Plutarh i navodni sporazum 466. pre nove ere

Oni koji smatraju da je mirovni sporazum bio zaključen 466. pre nove ere pozivaju se na Plutarha, koji je navodio da je mirovni sporazum potpisan 466. pre nove ere nakon bitke kod Eurimedona. Prema Plutarhu persijski car je bio toliko ponižen tim porazom da je kasnije potpisao čuveni sporazum, po kome će:

•   biti udaljen od grčkog mora toliko koliko konjanik može prejahati za jedan dan
•   neće ploviti zapadno od Kijanskih i Helidonskih ostrva sa naoružanim brodovima

Sa druge strane Plutarh navodi i druge izvore (Kalistena) koji tvrde da nije bilo takvog sporazuma, nego da su se ponašali kao da je sklopljen takav sporazum.

Kokvelovi argumenti

Kokvel nabraja glavne argumente zašto smatra da je mir ipak zaključen 449. pre nove ere, a to su:

•   nije bilo rata između Grka i Persijanaca između 449. pre nove ere i 412. pre nove ere
•   malo verovatnost da je taj mir izmišljen da bi se poređenjem sa Antalkidinim mirom pokazalo koliko je bio bolji
•   Jonija je bila bez zidina do 427. pre nove ere.