Golden Homolje Set za ispiranje zlata

Autor Tema: Grčka mitologija  (Pročitano 56773 puta)

Van mreže marko313

  • Stariji član
  • ****
  • Poruke: 455
  • Ugled: +60/-0
  • Pol: Muškarac
Odg: Grčka mitologija
« Odgovor #45 poslato: 13.07.2014. 15:48 »
Pan

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete


(Grč. Pan, lat. Pan — sin nimfe Driope i boga Hermesa, ili nimfe Enide i Zevsa, bog šuma, lovaca i pastira).

Rodio se s kozjim nogama, rogat i bradat, pa je i njegovu majku obuzeo takav strah (koji se i danas po njemu naziva "paničnim") da je pobegla i napustila ga. Ali Hermes je prihvatio malog Pana i odneo ga na Olimp. Bogovi su se toliko smejali Panovom izgledu da je pobegao s Olimpa obuzet stidom i sakrio se u arkadijskom šumama. Tu je i odrastao napušten od svih, a tu je potom i najviše boravio. Bavio se napasanjem stoke i sviranjem na fruli. Njegovo najmilije društvo bili su satiri, a najdraže drugarice nimfe. Često se pridruživao i veselom društvu boga vina Dionisa. Od bogova je najviše voleo Apolona. Upravo je Pan upoznao Apolona s umećem vračanja, iako je znao da će njegov učenik utemeljiti suparničko proročište u Delfima, zbog čega će trpeti njegovo proročište u Arkadiji.

O Panu se sačuvalo mnogo priča, najviše o njegovim neuspelim ljubavnim pustolovinama. Zaljubio se u nimfu Pitiju, ali se ona od straha pred njim pretvorila u omoriku. Borio se za naklonost prelepe nimfe Siringe, ali je ona radije skočila u vodu i pretvorila se u trsku kako bi se spasila od njegove nasrtljivosti (od te trske Pan je sebi napravio sviralu koju je po njoj nazvao siringa). Uspeha je jedino imao kod nimfe Eho, koja ga je po gorama pratila kao jeka. S njim nije mogla da progovori ni reči jer ju je jednom prilikom boginja Hera kaznila tako da ne sme ni sa kim prva da progovori, čime ju je toliko izmučila da je od Eho ostao samo glas. Inače, o Panu je kolala i priča vezana za njegovo nadmetanje u sviranju s bogom Apolonom na gori Tmolu. Razume se da je Pan u tom nadmetanju izgubio, jer sa svojom sviralom nije mogao da pobedi Apolonovu zlatnu liru. To nadmetanje ušlo je u mit i po nečemu drugom: dok je ono trajalo kralj Mida dobio je magareće uši.

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete


Ljudima je Pan bio posebno sklon, a najviše je voleo pastire kojima je pomagao u čuvanju stada. No na jedno su morali da obrate posebnu pažnju: da mu ne smetaju dok spava. Kad bi ga neko iznenada probudio, skočio bi na neobazrivog napasnika i tako ga preplašio da bi čoveka obuzeo "panični strah". Događalo se da strahom ispuni čitave vojske. Tako je u bici kod Maratona, 490. god. p.n.e. preplašio Persijance. Zahvalni Atinjani podigli su mu svetilište u pećini na severnom obronku Akropolja. Arheolozi su ga tu i pronašli krajem XIX veka.

Pan je prvobitno živeo u šumama Arkadije, zatim su ga ljudi sretali po celom grčkom svetu, a napokon i u rimskom, gde se izjednačio sa starim bogom Faunom. U najstarije doba bio je samo zaštitnik šuma i pastira, a posle je postao zaštitnik čitave prirode. Poštovali su ga posebno na selu.

Van mreže marko313

  • Stariji član
  • ****
  • Poruke: 455
  • Ugled: +60/-0
  • Pol: Muškarac
Odg: Grčka mitologija
« Odgovor #46 poslato: 14.07.2014. 11:03 »
Kefal

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete

Kefal i Prokrida

(Grč. Kephalos, lat. Cephalus — sin boga Hermesa i njegove ljubavnice Herse, ćerke prvog atinskog kralja, Kekropa.)

Bio je lep kao bog, a podjednako lepa bila je i njegova žena Prokrida, kći Erehteja, trećeg atinskog kralja. Osim Prokride, Kefal je voleo još samo lov, nije želeo vlast, niti je čeznuo za drugim ženama. Bio je obdaren mnogim ovozemaljskim dobrima i živeo je srećno i zadovoljno. Možda bi tako doživeo i kraj svojih dana, da se u njega nije zaljubila Eos, boginja praskozorja, i odnela ga na sam kraj sveta. Uprkos svim njenim obećanjima i zavođenju, sačuvao je vernost Prokridi i molio boginju samo jedno: da ga pusti kući. Na kraju je Eos uslišila njegovu molbu, ali ga je navela na to da se uveri da li mu je Prokrida verna onako kao on njoj. Poznavala je, naime, žene i bila uverena da će se na taj način osvetiti Kefalu. Kefal je pristao da na sebe primi lik tuđinca i srećan se vratio Prokridi.

U početku je sve bilo onako kako je zamišljao: Prokrida je odbijala sve njegove ponude, ponavjaljući da je udata i svom mužu verna žena. Kada je pokušavao da je uveri da je njen muž poginuo, odgovarala je da će mu ostati verna i posle smrti. Kefal je zatim stavio pred nju skupoceni nakit i Prokrida se pokolebala. U trenutku kada se više nije kolebala, Eos je Kefalu vratila njegov pravi lik, a Prokrida je ponižena i postiđena pobegla u planine.

Kefal se dugo nije oporavljao od razočaranja, ali je s vremenom prevladala čežnja za Prokridom, pa je pošao da je traži. Našao ju je u Artemidinoj pratnji i boginja mu je kao njenom poštovaocu vratila Prokridu. Štaviše, dozvolila je da mu Prokrida pokloni darove koje je od nje dobila: čarobno koplje koji nikada ne promašuje cilj i lovačkog psa kojem nije moglo da umakne nijedno živo biće.

Pa ipak, s Prokridinim povratkom sreća se nije vratila u Kefalov dom. Neki pastir je (u poverenju) rekao Prokridi da je čuo Kefala kako u šumi doziva neku Nefelu. Pastiru mitologija očigledno nije bila jača strana i nije imao nikakvog smisla za pesničku metaforu: Nefela je boginja oblaka i kad je Kefal uzvikivao njeno ime, mislio je na oblak u čijoj senci je hteo da se odmori nakon napornog lova. Prokrida se sledećeg jutra zaputila u šumu i sakrila u grmlju blizu čistine na kojoj je Kefal obično odmarao. Tada je začula njegov glas: "O, Nefelo, ljubavi puna, dođi, umor odagnaj moj...!" Postalo joj je jasno da je Kefal došao na sastanak s boginjom. Nije mogla da se obuzda i zajecala je. Kefal je skočio i, misleći da se u grmlju skriva divljač, bacio koplje. Čuvi Prokridin krik bola, Kefalu je bilo jasno da je pogodio svoju ženu. Rana je bila smrtonosna. Kada više nije mogao pomoći Prokridi niti joj olakšati fizički bol, olakšao joj je barem duševni: objasnio joj je tragični nesporazum s uzvikivanjem imena boginje i tako je Prokrida umrla u njegovom naručju sa osmehom na usnama.

Kao i svako drugi ko je ubio čoveka, i Kefal je morao da napusti svoj rodni grad. Utočište je našao u Tebi i pomogao da se grad oslobodi divlje teumeške lisice, kojoj su Tebanci svakog meseca morali da žrtvuju po jednog dečaka. S kraljem Amfitrionom pošao je zatim u rat protiv njegovog neprijatelja Tafija. Nakon pobede dobio je od Amfitriona ostrvo na zapadnoj obali Peloponeza, koje je prema svom imenu prozvao Kefalonija.

Van mreže marko313

  • Stariji član
  • ****
  • Poruke: 455
  • Ugled: +60/-0
  • Pol: Muškarac
Odg: Grčka mitologija
« Odgovor #47 poslato: 14.07.2014. 11:04 »
Dioskuri (Kastor i Polideuk)

Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete


(Grč. Dioskuroi, lat. Dioscuri ili Gemini — braća Kastor i Polideuk, najslavniji dorski junaci nakon Herkula)

Rodili su se kao blizanci, ali su ipak bili samo polubraća. Kastorov otac je bio spartanski kralj Tindarej, Polideukov Zevs, a majka im je bila Tindarejeva žena Leda. Imali su dve sestre: Helenu koja je, kao i Polideuk, bila Zevsova, i Klitemnestru koja je bila Tindarejeva kćerka. Braća su se isticala hrabrošću, snagom i odvažnošću, uvek su se borili rame uz rame, a kao i svojim junačkim delima proslavili su se iskrenom bratskom ljubavlju.

Polideuk je kao Zevsov sin bio besmrtan i imao divovsku snagu. Niko od ljudi mu nije bio ravan u borbi. Smrtni Kastor bio je vešt vozač bojnih kola i polazilo mu je za rukom da ukroti i najplahovitije konje. U mladosti braća su dobila solidno obrazovanje, i njihovi očevi i učitelji su s pravom mogli da budu ponosni na njih. S junakom Jasonom učestvovali su u pohodu Argonauta u Kolhidu, s Meleagrom u lovu na opasnog kalidonskog vepra, s Herkulom u ratu protiv Amazonki. Iz svih pohoda vratili su se ovenčani slavom. Oslobodili su i svoju sestru Helenu kad ju je kao sasvim mladu oteo atinski kralj Tezej, uz pomoć lapitskog kralja Piritoja. Njenu drugu otmicu (koju je izvršio trojanski kraljević Paris) braća više nisu mogla da spreče. U to vreme su već spadali u heroje, za koje pesnik kaže da se ne hrane hlebom i vinom ovog sveta. Naime, za Kastora i Polideuka se ne može utvrditi da su za vreme druge Helenine otmice, koja je bila uzrok trojanskog rata, već bili mrtvi, ali nisu više bili ni među živima.

Ta neobična okolnost imala je, međutim, sasvim običan uvod. Sa Linkejem i Idom, sinovima mesenskog kralja Afareja, ukrali su jednom prilikom u Arkadiji stado bikova. (Krađa stoke bila je u herojsko doba sasvim uobičajen posao kraljeva i kraljevskih sinova, slično kao kasnije osvajanje tuđih zemalja). Pri deobi plena zametnula se kavga za koju je bio kriv Ida jer ih je prevario. Blizanci su zbog toga upali u Meseniju i odveli celo stado zajedno s delom koji je pripadao drugoj dvojici, a da bi ih do kraja razljutili, oteli su i njihove neveste. Budući da im je bilo jasno da Ida i Linkej neće hteti da ih puste da odu, blizanci su se sakrili u šuplje deblo da bi ih dočekali i napali iz zasede. Ali Linkejev oštar pogled proniknuo je kroz drvo, a Idina strela probila stablo i zarila se u Kastorove grudi. Polideuk je skočio iz svog skrovišta i bacio se na njih da osveti smrt svoga brata. Prvo je dostigao Linkeja i ubio ga jednim udarcem šake. Zatim se bacio na snažnog Idu. Nemilosrdni boj odlučio je Zevs: iz oblačnih visina poslao je munju i njome spalio Idu. Ali Polideuk se umesto zahvaljivanjem, Zevsu obratio kletvom i prebacivanjem što mu nije dao da umre zajedno sa Kastorom. Prokleo je i svoju besmrtnost koja ga je sprečila da podeli sudbinu sa svojim bratom. Zevs je pokušao da ga umiri, ali uzalud. Najzad mu je dao da bira: ili će večno mlad živeti među olimpskim bogovima, ili će jedan dan boraviti u tamnom Hadovom carstvu sa bratom, a jedan dan na svetlom Olimpu. Polideuk je s radošću odabrao drugu mogućnost. Tako su, kako kaže Homer, oba brata "jednog dana živi, a drugog opet mrtvi: poštovanje što ga stekoše tako, bogovima su besmrtnim nalik".

Kao i mnogi drugi junaci, i Dioskuri su iz grčkih mitova prešli u rimske. Rimski istoričari tvrde čak da je bitku s Latinima kod Regilskog jezera 496. godine p.n.e. odlučila rimska konjica na čije su se čelo stavili Kastor i Polideuk glavom (lat. Castor i Pollux).

Slava Dioskura preživela je hiljade godina: i danas ih u vedrim noćima možemo videti na nebeskom svodu kao sazvežđe Blizanaca.