Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Nikoga Srbina nema koji ne zna za ime Marka Kraljevića. Ja ću ovde naznačiti o njemu što se slabo u pjesmama nalazi, nego se pripovijeda. Pripovijeda se da je Marko bio mnogo jači od ostalijeh, sadašnjijeh, a jamačno i ondašnjijeh ljudi. U 72. pjesmi druge knjige (Turci u Marka na slavi) pjeva se da je u njegovom buzdovanu, kojim je on jednom rukom mahao i njime se bacao, bilo šezdeset i šest oka; a ja sam u djetinjstvu gledao u Srijemu, u krčmi manastira Krušedola, gde je Marko namolovan, kako jednom rukom matoroga vola drži za rep preko ramena i nosi na leđima idući upravo; u pjesmi 67 (Marko Kraljević i Musa Kesedžija) pjeva se kako je uzeo u ruke suhu drenovinu "sa tavana od devet godina", pa kad je stisnuo rukom, ona prsla nadvoje — natroje i dvije kaplje vode iskočile iz nje. On bez vina nije mogao nikud, i prema jačini svojoj mnogo je mogao popiti da se ne opije. Za njegova Šarca jedni pripovijedaju da mu ga je poklonila neka vila; a jedni opet da ga je kupio u nekak'ijeh kiridžija. Prije Šarca vele da je mijenjao mnogo konja, pa ga nijedan nije mogao nositi; kad u nekakijeh kiridžija vidi šareno gubavo muško ždrijbe, učini mu se da će od njega dobar konj biti, uzme ga za rep da omahne oko sebe kao što je i ostale konje ogledao, ali se ono ne dadne ni s mjesta pomaći; onda ga kupi u kiridžija, izliječi ga od gube i nauči vino piti.
Za smrt Marka Kraljevića različito se pripovijeda: jedni vele da ga je negdje u selu Rovinama ubio nekakav karavlaški vojvoda Mirčeta zlatnom strijelom u usta, kad su se Turci bili s Karavlasima, drugi kažu da mu se u takvom boju zaglibio Šarac u nekak'oj bari kod Dunava i da su ondje obojica propali: u Krajini negotinskoj pripovijeda se da je to bilo u jednoj bari ondje blizu Negotina, ispod izvora Caricine; ondje ima i sad bara i zidine stare crkve, za koju govore da je bila načinjena na grobu Markovu. Treći kažu da je u tak'omu boju toliko ljudi izginulo da su po krvi plivali konji i ljudi, pa Marko onda pružio ruke k nebu i rekao: “Bože, šta ću ja sad” Na to se bog smilovao i nekak'ijem čudnijem načinom prenio i njega i Šarca u nekak'u pećinu, u kojoj i sad obojica žive: on zabodovši svoju sablju pod gredu, ili je udarivši u kamen, legao te zaspao pa jednako spava; pred Šarcem stoji malo mahovine od koje pomalo jede, a sablja sve pomalo izlazi ispod grede ili kamena, pa kad Šarac mahovinu pojede i sablja ispod grede ili kamena ispadne, onda će se i on probuditi i opet na svijet izaći. Jedni govore da je on u tu pećinu pobjegao kad je prvi put vidio pušku i pošavši da je ogleda (da li je istina da je onak'o kao što se pripovijeda), probio iz nje sam sebi dlan, pa onda rekao: “Sad ne pomaže junaštvo, jer najgora rđa može ubiti najboljeg junaka”.
(Vuk Stefanović Karadžić, 1867., Beč)