Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Poručnik Hiro Onoda je najpoznatiji japanski vojnik od nekolicine koji su nastavili da pružaju otpor u južnom Pacifiku godinama nakon završetka Drugog svetskog rata. Onoda je poslan na filipinsko ostrvo Lubang 1944. godine, a tu je ostao 30 godina, prikupljajući informacije o „neprijatelju“, ubijajući Filipince iz zasede, sabotirajući poljoprivredne useve… a sve to jer uopšte nije znao da se rat završio, odnosno, jer nije verovao da se Japan predao…
Dolazak na ostrvo Lubang
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Hiro Onoda je bio sasvim običan japanski državljanin koji je pre početka rata radio za jednu kinesku trgovačku kompaniju. Sa 20 godina je pozvan da se pridruži japanskoj vojsci — što je odmah i učinio. Njegova obuka se odvijala u jednoj od najstrožijih vojnih škola, a njegova specijalnost je bila vojni obaveštajac. Bio je posebno obučen za razne metode prikupljanja obaveštajnih podataka, kao i načina kako voditi gerislki rat. Do kraja treninga, Hiro je već bio spreman da ide iza neprijateljskih linija sa malim brojem vojnika, te da prikupi informacije i zagorča život japanskim neprijateljima.
Onoda je poslan na Lubang ostrvo na Filipinima 26. decembra 1944. godine. Naredbe njegovog zapovednika Jošimi Tanigučija bile su jednostavne:
„Apsolutno ti je zabranjeno da oduzmeš sebi život. Ovo može potrajati tri godine, može potrajati pet, ali šta god da se desi, mi ćemo se vratiti po tebe. Do tada, sve dok imaš jednog vojnika, ti ga moraš voditi. Možda ćete morati živeti od kokosovih oraha. Ako je to slučaj, živite od kokosa! Ni pod kojim okolnostima ne smeš odustati od svog života dobrovoljno.“
Po dolasku, Onoda se povezao sa malim grupicama vojnika koji su već bili na ostrvu, no saveznici su uskoro zauzeli isti, terajući sve japanske vojnike da se povuku u džunglu i podele u male grupe od 3 ili 4. Većina ovih malih grupa je ubrzo ubijena ili zarobljena, a Onodina grupa, u kojoj su bila još tri vojnika: Juiči Akatsu, Sioči Šimada i Kinšiči Kozuka je uspešno pobegla.
Do kraja rata ova mala grupica japanskih vojnika je i dalje pružala otpor, prikupljala informacije o saveznicima, te ubijala iste u gerilskim napadima.
Kraj Drugog svetskog rata
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Kada je Japan kapitulirao, Car Hirohito se po prvi put obratio javnosti preko radija 15. augusta 1945. godine kada je naredio svojim podanicima da „podnesu nepodnošljivo i izdrže neizdrživo“. On nikada nije govorio o „predaji“ ili „porazu“, nego je jednostavno spomenuo da rat „nije išao u korist Japana“.
Za većinu Japanaca ovo je bilo veliko olakšanje, no nisu svi bili spremni da odlože oružje. Desetine hiljada japanskih vojnika je ostalo u Kini i nastavilo borbe u ničijoj zemlji koja se nalazila između komunista i nacionalista, a druge manje grupe su se i dalje borile na različitim delovima Filipina sve do 1948. godine. No, Hiro Onoda nije odustao tako lako — on je sa svojom grupom nastavio rat… rat koji je za njega potrajao još 30 godina.
Nakon što su posle rata lokalni ostrvljani pretrpeli nekoliko napada od strane Onodine grupe i sličnih raštrkanih japanskih vojnika, odlučili su da unajme Boing B-17 da izbaci letke po celoj džungli. Ovo je bio jedini način da se dopre do vojnika i da im se saopšti da je rat već završen. Nakon toga, nekoliko preostalih grupa se sastalo kako bi raspravili o autentičnosti letaka. S obzirom da je na njima pisalo da se Japan predao, oni su odbili da u to poveruju te zaključili da su leci sigurno saveznička propaganda.
Kad sami leci nisu uspeli, iz aviona je izbačeno još više letaka, ali sada i sa novinama iz Japana, sa fotografijama i pismima porodica vojnika. Čak su poslani i delegati koji su imali za cilj da pronađu preostale grupe i vrate ih kući. Za Onodinu skupinu, ovo je i dalje bila lukava saveznička propaganda.
30 godina u džungli
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Godine su prolazile, a četiri preostala vojnika su i dalje obavljali svoju dužnost: napadali su „neprijatelje“ i prikupljali informacije. U određenom trenutku, kada su primetili da su svi ljudi na koje naiđu u civilnoj odeći, pomislili su da je i ovo samo još jedan pokušaj prevare. Konačno, nakon 5 godina jedan od članova grupe, Akatsu, je potajno odlučio da se preda. 1949. godine je pobegao i nakon 6 meseci se uspešno predao. Onoda je nakon toga postao još oprezniji, jer je bio siguran da je Akatsu zarobljen.
Oko 5 godina kasnije, Šimada, treći član, je poginuo u okršaju na plaži. Na ostrvu su sada ostala još samo dva vojnika: Onoda i Kozuka.
Njih dvojica su narednih 17 godina živeli u džungli, prikupljali podatke i za to vreme ubili 30 i ranili na stotine nedužnih Filipinaca. Oni su i dalje bili ubeđeni da će Japan poslati dodatnu vojsku koju će oni trenirati i upoznati sa terenom. Ipak, ovo je od prvog dana i bio njihov zadatak.
U oktobru 1972. godine, nakon 27 godina skrivanja Kozuka je ubijen tokom borbe sa filipinskom patrolom. Japanci su dugo mislili da je on već umro, no, sada kada su pronašli njegovo telo, počeli su misliti da je možda i Onoda i dalje živ, iako je i on odavno proglašen mrtvim.
Onodin povratak kući
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Nakon što je Kozukino telo pronađeno, Japanci su ponovo odlučili da pošalju specijalnu jedinicu koja je imala za cilj da pronađe i jednog jedinog preostalog vojnika — Hiroa Onodu. Nažalost, nisu uspeli. Sa 27 godina prakse u džungli, Onoda je jednostavno bio previše dobar u skrivanju, i bez razmišljanja je nastavio svoju misiju.
Konačno, 1974. godine jedan student, Nario Suzuki, je odlučio da putuje svetom. Napravio je listu stvari koje će učiniti na putovanju, a jedna od njih je bila i pronalazak Onode. Na opšte iznenađenje, on je u ovome i uspeo — pronašao je skrovište, a u njemu i poslednjeg japanskog vojnika.
Onoda je odbio da se vrati kući, jer su njegovi zapovednici rekli da će se vratiti po njega bez obzira na sve. On se neće predati, niti poverovati da je rat završen sve dok mu to ne kaže njegov narednik.
Suzuki se nakon susreta vratio u Japan i pronašao Onodinog narednika Tanigučija, umirovljenika koji se nakon rata zaposlio u knjižari, i zamolio ga da se vrati na ostrvo i izda „polednje naređenje“ — što je ovaj i učinio.
„Stvarno smo izgubili rat! Kako su mogli biti tako nespretni?“, bile su Onodine reči kada je po prvi put nakon više od 29 godina zaista poverovao da je rat završen.
10. marta 1975. godine, u svojoj 52. godini života, Onoda je u vojnoj uniformi, koja je nekim čudom bila još uvek besprekorno očuvana, izašao iz džungle i predao svoj samurajski mač filipinskom predsedniku Ferdinandu Markosu. Markos mu je oprostio sve zločine koje je počinio u poslednjih 30 godina, s obzirom da je Onoda sve vreme mislio da rat još uvek traje.
Onoda se zatim vratio u Japan gde je dočekan kao junak i gde je dobio i svoju platu za poslednjih 30 godina. Pošto se Japan već uveliko promenio i on se nije mogao naviknuti na moderni život, preselio se u Brazil gde je kupio ranč i gde se na kraju i oženio.
Hiro Onoda je preminuo 16. januara 2014. godine u svom domu u 91. godini života.
(„Pixelizam“ — samo za radoznale)