Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Razvoj nauke obeležen je mnogobrojnim žrtvama. Istraživači nepoznatih predela gube živote na ledenim poljima ili užarenim pustinjama, lekari umiru od zaraza protiv kojih se bore, atomski fizičari stradaju od zračenja, hemičari od eksplozija i tako dalje. Međutim, izgleda da je prva zabeležena žrtva za nauku, bio čuveni prirodnjak staraga Rima, Plinije Stariji, goji je rođan 33. nove ere, a umro 79. godine, za vreme strašne erupcije vulkana Vezuva. Plinije je hteo da iz neposredne blizine ispita ovu neobičnu pojavu i tako je i stradao. Njegov sinovac, Plinije Mlađi opisao je smrt starog naučnika u jednom pismu koje je bilo upućeno poznatom rimskom istoričaru Tacitu, i preko njega se sačuvalo do današnjih daia. Evo kako Plinije Mlađi opisuje tragične događaje koji su prethodili smrti njetovog strica:
„Pitate me za pojedinosti koje su se zbile kada je poginuo moj stric, da bi ste sve to, kako vi kažete, predali potamstvu. Zaista će se večno pominjati nesreća kaja je pogubila moga strica i toliki svet zajedno s njim, te će tako njegovo ime biti sačuvano od zaborava.
Stric moj se tada nalazio u Mizeni, gde je komandovao flotom. Dvadeset trećeg avgusta, otprilike jedan čas posle podne, bio je on u svom krevetu i čitao, pošto je, po svom običaju, nešto malo spavao na suncu, i pio hladne vode, kada uđe u sobu moja majka; ona reče da se diže u nebo, jedan veliki oblak neobičnog izgleda. Stric ustade i pagleda u oblak, ali zbag daljine nije razaznavao da li se taj oblak diže iz Vezuva. Oblak je ličio na kakvu jelu; imao je grane i vrh. Sigurno ga je nekakav podzemni vetar potiskivao gore i držao u vazduhu. On je bio čas beo, čas crn, a čas u više boja, prema tome koliko je u njemu bilo pepela i šljunka.
Moj stric se tome čudio i odlučio da tu pojavu treba razgledati izbliza.
— Brže dajte jedan čamac, — reče on, pazvavši i mene da idem s njim.
Ali ja sam više voleo da ostanem sam i da posmatram, te tako on ode sam ponevši i svoje tablice za beleženje u rukama. Malo kasnije, poče zemlja da se trese, te ja i majka siđemo u dvorište, jer nam se ljuljanje kuće činilo opasnim. Potresi učestaše i sve su se kuće u Mizeni ljuljale, i mi na savet jednog našeg prijatelja rešimo da napustimo grad. Prestravljeni narod pojurio je za nama.
Izišavši iz grada, mi se zaustavismo. Tamo smo ugledali strašne prizore! Obala, koja se neprestano širila kako se more povlačilo, bila je pokrivena uginulom ribom i podrhtavala je odbijajući od sebe razgnevljene talase. Na granicama vidika, pred nama, video se neki crni oblak, pun tamne vatre, koja ga je bez prestanka kidala i sevala kao široke munje.
U jednom času, oblak se spusti sa neba na more i sveg ga pokri; on nam zakloni iz vida ostrvo Kapri i celo predgrađe mizensko.
— Beži ti, sine moj, — povika moja majka. — Beži, jer ti to možeš i treba da činiš, ti si još mlad. Neću da ja ovako stara i teška budem uzrok tvoje smrti. Ja ću umreti zadovoljno...
— Majko,— rekoh ja, — bez tebe neću nikud.
Uzeo sam je za ruku i tako sam je vodio.
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Plinije Mlađi
Već poče da pada pepeo; ja se okrenem i videh kako gusti crni dim, koji potapaše zemlju kao kakva bujica, juri za nama.
— Majko, — obratih se majci, — da skrenemo s puta, jer će nas gomila sveta ugušiti u ovoj pomrčini.
I tek što siđosmo s druma, kada se smrče da je bilo mračno kao u najtamnijoj noći. Tada se nije ništa drugo čulo nego kuknjava žena, vriska dece i dreka ljudi. Kroz plač, kroz pisku, tek se razaznavalo ovde-onde:
— Oče moj! Sine moj! Ženo moja!
Čovek je čoveka mogao samo po glasu prepoznati. Govorilo se da smo zajedno sa celim svetom sahranjeni u poslednju noć ovoga sveta, u noć večnu! Koliko srahota; strah je u svemu prelazio meru i verovao je da je nastao smak sveta.
Međutim neka svetlost probi mrak; to je bio požar koji se približavao, ali se i on uskoro ugasi; noć postade još tamnija i poče da pada kiša pepela i kamenja. Svaki čas smo morali ustajati da otresemo pepeo sa našeg odela. Čudno, ali nije mi bilo teško u tim časovima. Tešio sam se mišlju da umirem zajedno sa celom vasionom.
Najzad se ta gusta i crna magla počne razređivati malo pomalo; pojavi se opet svetlost, pa i samo Sunce, ali je bilo tamno i žućkasto, kao za vreme pamračenja. I šta su onda videle naše oči, još nepouzdane i preplašene? Sva je zemlja bila pokrivena pepelom kao snegom; put se nije nigde video; počnemo da se osvrćemo za našim gradom i jedva ga primetimo pod pepelom.
Vratismo se u grad i bili smo skoro sami jer su Mizenu bili svi napustili. Tu odmah čujemo šta je bilo s mojim stricem. Imali smo, ava, mnogo razloga što smo se brinuli za njega!
Rekao sam da je on, ostavivši nas u Mizeni, seo u jedač čamac. Uputio se prema Retini, Pompeji i drugim mestima koja su bila u opasnosti... Sve živo je bežalo iz ovih mesta, a on je baš tamo hitao. Usred te opšte zabune, on je marljivo proučavao onaj oblak. Pratio je svaku promenu na njemu i neprestano beležio svoja opažanja; ali na čamac počne da sipa gust i vruć pepeo; na morskoj obali su se već podigli veliki bregovi pepela. Sada se moj stric počne dvoumiti, da li da se vrati natrag ili da se otisne dublje na more.
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Plinije Stariji
— Sreća pomaže junaštvu, — povikao je, — terajte ka Pompanijanu!
Njegov prijatelj Pompanijan se tada nalazio u Stabiji i moj ga stric zateče tamo kako se sav trese od straha. On ga zagrli i malo ga umiri i da bi uspokojio svoga prijatelja, ode u kupatilo, te se okupa, pa onda sedne za sto i povečera veselo, ili bar čineći se tako, da bi svi rekli kako ovaj čovek nema briga.
Međutim usred one guste pomrčine Vezuv obuzme plamen sa ovih strana.
— To gore ostavljena sela, — govorio je moj stric ljudima da bi ih umirio.
Posle toga, on čak leže u postelju i zaspi. Dok je tako spavao, počne pepeo zasipati i dvorište kuće u kojoj je on bio; zatrpao je skoro sva vrata i domaćini pojure do strica da ga probude. On se digne i dođe k Pompanijanu i njegovoj pratnji da se dogovore šta da rade. Da ostanu u kući, nisu magli jer se zamlja tresla i svaki čas raspucavala, a da beže, pobiće ih kamenje koje je padalo s visine. Najzad, ipak odluče da idu, svetina iz straha, a moj stric iz svojih razloga.
Odmah izađu iz varoši i za svaki slučaj pokriju glave jastucima. Dan se u daljini video, ali je oko njih vladala noć i to strahovita noć, nju je jedino osvetljavao jedan vatreni oblak. Moj stric je hteo da se približi moru, iako je ono bilo burno i veliki talasi su se valjali na obali. Hteo je da sa obale gleda erupciju Vezuva, jer se odatle širio vidik prema vulkanu. Na jedan mah, vreo plamen, pred kojim je išao zadah sumpora, počne lizati i potera daleko od obale sve koji su bili u blizini. Moj stric, potpomognut dvojicom robova, ustane, ali ga odmah zaguši ona sumporna para i on padne. I Plinije ostane tu, pred Vezuvom, mrtav!“
Tako završava svoj opis smrti Plinija Starijeg njegov sinovac, pružajući istovremeno i podatke o najstrašnijoj erupciji vulkana koja je zahvatila Evrapu. Za vreme te erupcije, 79. godine naše ere, stradalo je više desetina hiljada ljudi, a mnoga sela i gradovi bili su uništeni. Tada su padine mirnog vulkana bile naseljene i obrađene, jer je zemljište bilo plodno i sav taj svet je izginuo pod lavom i pepelom. Kao spomenik ove tragedije danas stoji varoš Pompeja, kaja je bila potpuno zatrpana pepelom sa mnogo svojih stanovnika. Danas je Pompeja delimično otkopana, i služi nam kao odličan izvor za proučavanje života i prilika koje su vladale u Rimskoj državi, pošto je pod vulkanskim pepelom sve dobro očuvano. Čak su nađeni i okamenjeni ljudski leševi, u položajima u kojim ih je zatekao otrovni oblak koji opisuje Plinije Mlađi u svom pismu Tacitu. Prva žrtva nauke nije pala uzalud, jer nam je Plinije ostavio mmogobrojne podatke o erupciji Vezuva.
(Borbin zabavnik „Kekec“ br.: 102, 03. 12. 1959.)