Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Bavarski kralj Ludvig II obavestio je sve svoje ministre da su smenjeni. U novoj vladi nalaziće se njegov berberin, kuvar, sobar, kelner i još nekoliko osoba dostojnih poverenja.
Na svoj petnaesti rođendan godnne 1860. princ Ludvig od Bavarske, stariji sin kralja Maksimilijana II, dobio je dozvolu da u pratnji ađutanta poseti Minhensku operu. Te večeri na programu je bila opera genijalnog muzičara Riharda Vagnera „Loengrin“.
To je priča o vitezu-lutalici koji spasava nevine i predstavlja otelovljenje božanske pravde i herojskog viteštva. On plovi Rajnom u zlatnom čunu u koji je upregnut beli labud. Vagner je svojom muzikom staru legendu pretvorio u snažnu dramu koja ostavlja utisak na svakog ko je imao prilike da je čuje i vidi.
Vitez iz jezera
Utisak koji je „Loengrin“ ostavio na mladog Ludviga bio je, međutim, koban. Čitavu tu noć princ je proveo u groznici. Muzika je odjekivala njegovom maštom, njegov svet postao je svet Loengrina, nastanjen labudima i herojima, a stvarnost puka opsena. Nekoliko dana kasnije kralj mu je dozvolio da se povuče u zamak Hoenšvangau da bi se odmorio.
Hoenšvangau, u prevodu Gornja Labudija, prekrasno je mesto, kao stvoreno za sanjare. Dvorac je sagrađen u klisuri obrasloj stoletnim borovima, na steni sa koje puca pogled na malo alpsko jezero. Legenda kaže da je jednog davnog dana iz jezera izronio, privučen kricima labuda, vitez u belom oklopu i spasao devojku svojih snova.
Labudovi su uopšte bili opsesija loze Vitelsbaha iz koje je poticao princ Ludvig. Svi oni verovali su u svetost ove ptice koja je postala njihov simbol. Trebalo je sasvim malo, pa da Ludvig poveže Loengrina sa mitom o labudu svoje porodice.
Među vladajućim dinastijama u istoriji nisu bili retki slučajevi naslednog ludila. Međutim, sudbina kao da se posebno okomila na Vitelsbahe, bavarske vojvode i kraljeve. Njihovo ludilo bilo je na neki način „herojskog karaktera“, imalo je u sebi nečeg umetničkog.
U XIV veku ova loza dala je Nemačkoj jednog cara. Njegov unuk Albert bio je zaslužan za razvoj renesansne umetnosti u Nemačkoj. Vojvoda Ferdinand bavio se književnošću, muzikom i slikarstvom. Karl-Teodor je pomagao Šilera i osnovao Minhensku operu. I nijedan od njih nije bio sasvim normalan. Ali, trebalo je sačekati vladavinu Ludviga II, pa da nasledno porodično lulilo plane iz sve snage.
Koncert za praznu salu
Najzad je došao i taj dan. Marta 1864. umro je kralj Maksimilijan II, a na presto je seo mladi princ, sada kralj Ludvig II. Jedan od njegovih prvih poteza bio je da u Minhen pozove Riharda Vagnera, svog najdražeg prijatelja i idola. Za Ludviga II opera nije bila umetničko delo već prava i jedina stvarnost od koje nisu mogli da ga otrgnu ni ratovi, ni vladarske dužnosti, ni politika.
Jedne noći Ludvig II priredio je na jezeru ispod dvorca Hoenšvangau veličanstvenu svečanost na koju su pozvane najuglednije ličnosti Bavarske. Tačno u ponoć buknuli su vatrometi i raketle. Uz zvuke orkestra i pucanje topova na jezeru se pojavio zlatan čun koji su vukli labudovi, a u njemu vitez u srebrnom oklopu. Na bezgranično zaprepašćenje gostiju ispostavilo se da je to sam kralj koji je snažnim tenorom zapevao veliku ariju Loengrina.
Zabrinuti ministri mogli su samo da konstatuju da se kraljevo stanje pogoršalo. O tome da se nešto preduzme nije moglo bigi ni govora. Nasledno pravo na presto bilo je na kraljevoj strani, tim pre što se njegov mlađi brat princ Oton nalazio zatvoren u jednom udaljenom dvorcu kao neizlečiv i opasan duševni bolesnik.
Vladarske dužnosti kralj obavlja kao od bede, ima skandalozan običaj da pri zvaničnim posetama stranih vladara jednostavno nestane i pojavi se tek kada je uvređeni gost već daleko. Ali zato svake noći u velikom dvorskom pozorištu operski ansambl izvodi Vagnerova dela samo za jednog slušaoca. U stvari, sala je prazna, ali umetnici znaju da ih kralj sakriven iza neke zavese pažljivo sluša i sanjari.
Raskinuta veridba
Ređaju se nova velika Vagnerova dela iz viteške istorije i legende: „Tanhojzer“, „Nirnberški majstori pevači“, „Tristan i Izolda“, a trebalo je naći pogodnu zgradu za premijeru grandiozne tetralogije „Prsten Nibelunga“. Kralj je zatražio zajam od bankara Rotšilda za gradnju nove Opere. Rotšild ga je odbio. Obratio se Parlamentu, poslanici su ga odbili. Najzad se ponudio grad Bajrojt i Vagnerova opera podignuta je u njemu.
Dok kralj rešava operske probleme, u Nemačkoj se događaju sudbonosne stvari. Pruska, na čelu s kancelarom Bizmarkom, postaje glavna sila, a njen kralj car čitave ujedinjene Nemačke. Bavarci osuđuju nesposobnost Ludviga II koji je dozvolio da do ovoga dođe, virtemberški kralj i princ Napoleon III izjavljuju da je on nedostojan da vlada.
Čitava Evropa zucka da se s bavarskim kraljem „nešto čudno događa“. On sam slabo haje za te priče, raskida, bez ikakvog razloga, veridbu sa sestrom austrijske carice Sofijom, što izaziva nezapamćen shandal, i sve više vremena provodi po povučenim zamkovima, naročito Bergu gde ima ogromnu zbirku kraljevskih portreta, lutaka iz čitavog sveta i olovnih vojnika.
Kod svih članova loze Vitelsbaha postojala je urođena strast za građenjem. Kod Ludvnga II to je prava manija. U blizini Hoenšvangaua, na jednoj visokoj steni, stajali su ostaci stare kule gospodara Švanštajna. Baš na tom čarobnom mestu odlučio je kralj da podigne zamak svojih snova, dvorac viteza Loengrina.
Kralj živi samo noću
Tako je nastao Nojšvanštajn, fantastičan zamak kao iz bajke koji izrasta iz mračne bavarske šume. Njegova unutrašnjost pravi je muzej vagnerijanske mitologije. Tu je „Tanhojzerova sala“ zamišljena kao dugačka dvorana, raskošna vikinška „Zigfridova sala“, „Sala Parsifala“ s okruglim stolom kralja Artura, prestona dvorana sa tronom od zlata i slonove kosti, i mnoge druge.
Kraljeva poseta Francuskoj donela je novu napast. Njega je toliko fascinirao Versaj da je odmah odlučio da i u Bavarskoj podigne sličan dvorac. I opet je odabrao mesto na jezeru, na ostrvu usred Himsea. Rezultat je bio zamak Herenhimze, verna kopija Versaja, i u njemu čuvena versajska „Galerija ogledala“, raskošni ružičasti, plavi, sivi, ljubičasti saloni.
Kralj je živeo još samo noću. Dnevna svetlost mu je smetala, a pri svetlosti sveća, na zlatnom prestolu ukrašenom ogromnim paunom od zlata i dragog kamenja, osećao se kao gospodar sveta i milostivo primao svoje podanike.
Sledeći zamak, Linderhof, sasvim je nešto drugo. Izvanredan mali francuski dvorac sagrađen je u podnožju visoke litice, okružen šumama. U njegovoj neposrednoj blizini načinjena je pećina sa zakamufliranim ulazom. U njoj je napravljeno veštačko jezero po kome plove labudovi upregnuti u Loengrinov čun.
Kipovi Venere i Gracija rasuti su po čitavom ovom podzemnom svetu, u sredini je kamena postelja, prekrivena krznima, pod zastrt persijsim tepisima. Ovde se Ludvig II povlačio provodeći dane u usamljenosti dok je nevidljiva muzika pratila njegove snove.
U šumi je načinjena mala kovačnica. Sa ogromnog hrasta koji probija njen krov visi veliki mač tevtonskih heroja. Unutrašnjost je „ukrašena“ starim bodežima, mačevnma, srebrnim trubama, lobanjama i kostimima. To je, u stvari, dekor za I čin Vagnerovih „Valkira“.
Izmeću dva stenovita vrha napravljen je kraljev radni kabinet. Zanet veličanstvenim vidikom koji se iz njega pruža Ludvig je sebe zamišljao kao kralja vilenjaka i uživao u sreći Bavaraca što imaju natprirodnog vladara.
Treba nešto učiniti!
Što se tiče Bavaraca, oni su bili daleko od oduševljenja. Ministrima se dizala kosa na glavi od tih skrovitih podzemnih mesta, a ozbiljna zabrinutost zavladala je kada se proneo glas o stravičnoj svečanosti u zamku Herenhimze.
Ludvig II priredio je prijem — za mrtve! Za svoje pretke i rođake koji su stradali nasilnom smrću. Počasni gost bila je francuska kraljica Marija Antoaneta, pogubljena još 1793. Užasnuta posluga posmatrala je kako kralj cele noći sa nekim razgovara u potpuno praznoj dvorani ili igra sa davno preminulim damama.
Ministri su zataškali i ovaj ispad. Imati kralja koji se ne meša u politiku bilo je veoma zgodno. Ali, ovako „maštovit“ kralj zahtevao je za svoja fantastična dela sve više i više novca. Godine 1884. tražio je, i dobio, od Parlamenta sedam i po miliona maraka. Dve godine kasnije tražio je još šest miliona. Ovoga puta zahtev mu je odbijen.
Kralj je prosto preneražen. Preti da će abdicirati, nudi stranim vladarima svoju državu u zamenu za njihovu kraljevinu. Najzad obaveštava predsednika vlade da je odlučio da smeni čitavu vladu i sazove nov Državni savet na čelu sa svojim berberinom koga će proizvesti u plemića. Ostali članovi biće njegov kuvar, sobar, kelner i nekoliko ljudi iz telesne garde, svi dostojni „visokog poverenja“.
U vladi, razumljivo, nastaje uzbuna. Svi kao da odjednom postaju svesni da je situacija više nego ozbiljna i da treba nešto učiniti dok se nije dogodila nesreća. Ministri donose jednoglasnu odluku da se bolestan kralj, u interesu države, internira, a na presto dovede njegov stric Luitpold kao regent.
Klopka u kuli
Juna 1886. kraljev lekar dr Guden pojavljuje se u Nojšvanštajnu. Njemu je poverena nezahvalna dužnost da kralja nekako privoli da pođe u zamak Berg odakle više ne bi izišao. Ali, i kralj je imao svojih pristalica koje su ga o svemu obavestile. Doktor Guden nailazi na zabarikadiran dvorac. Kralj je uspeo da uzbuni seljake iz okoline, da mobiliše civilnu stražu i teritorijalne jedinice.
Tek posle dva dana doktor uspeva da pomoću lukavstva, u pratnji tri bolničara, bude primljen kod vladara. Ludvig II očajan je zbog „izdaje“ i želi da umre. Traži od lekara otrov, no ovaj se izgovara da u dvoru otrova nema. Kralj, onda predlaže da se baci sa najviše kule, ali ga posluga obaveštava da nema ključa. Najzad, kada je sve pripremljeno, kralju javljaju da je ključ nađen. Ludvig bez oklevanja hita u kulu — pravo u klopku! Tamo ga hvataju bolničari i odvode u Berg.
Dva dana kasnije Ludvig II dobio je dozvolu da se prošeta po parku zamka. Sipila je kiša i noć se spustila gotovo iznenada potpomognuta izmaglicom. Doktor Guden koji je išao iza kralja odjednom je primetio kako Ludvig trči pravo prema jezeru Štarnberg skrivenom ispod tamnih borova. Čuo je pljusak vode, potrčao i ugledao kralja kako se davi. Bez razmišljanja skočio je u jezero da ga spase.
Posle nekoliko minuta pristigli su i Gudenovi poatioci s bakljama. Na obali nisu našli nikoga i tek posle više sati traganja iz jezera su izvučeni leševi doktora Gudena i kralja Ludviga II. Tako se Bavarska oslobodila bolesnog vladara.
* * *
No, i pored svoje opasne duševne bolesti Ludvig II bio je jedan od najomiljenijih nemačkih kraljeva. On se, zanet svojim fiks-idejama, ni u šta nije mešao, nikoga nije dirao, pa ga je narod držao za romantičnog tragičnog viteza koga zli ministri žele da smaknu. Čak se dugo verovalo da je ubijen po nalogu princa regenta, svoga strica, koji je žarko želeo da sedne na presto.
Tako se rodila legenda, živa još i danas. Noću, kad je pun Mesec, veli legenda, u šumama Bavarske čuje se zvuk praporaca. U snegom zavejanim klancima može se tada videti zaprega sa četiri belca. U saonicama, umotan u krzneni ogrtač, sedi mlad čovek čije oči sijaju kao žeravice. Seljaci kažu da je to nemirni duh Ludviga II, „kralja mesečine“.
(D. A., Politikin „Zabavnik“, br.: 1109, 30. 03. 1973.)