Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Svi znaju šta je Pitagorina teorema. Ali, da li znate da je njen tvorac u početku malo mario za školu. Više ga je zanimalo „nabacivanje“ mišića i borilačke veštine, pa je jedno vreme u staroj Grčkoj bio vema cenjen atleta.
Čudan je bio život i put Pitagore, velikog grčkog fiiozofa i matematičara, rođenog na ostrvu Samosu 592. godine pre naše ere.
Kako je bio sin kamenoresca, najviše vremena provodio je pomažući ocu. Zahvaljujući tom napornom poslu, Pitagora se razvio u skladno građenog momka. A kada je još malo očvrsnuo, počeo je da se oprobava i u borilačkim veštinama. Ubrzo je postao uvažen atleta što se kod starih Grka izuzetno cenilo.
Jednog dana, sasvim slučajno, čuo je besedu filozofa Ferekida i oduševio se njegovim shvatanjima o besmrtnosti duše. Taj susret je odredio Pitagorin život. Grčka će izgubiti talentovanog atletu, ali će dobiti filozofa čije učenje i danas živi među ljudima.
Pitagora je rešio da postane Ferekidov učenik. Nije se odvajao od svog učitelja, A kada je Ferekid umro, on je krenuo u svet da upozna druge narode.
U Misiru je od sveštenika saznao najskrivenije tajne njihove vere. U Mesopotamiji je upoznao mudrost mađioničara a u Vavilonu video proroka Danila sa kojim je čak i razgovarao. Posetio je i Krit gde je drugovao sa mudracem Epimenidom. Obišao je mnoge zemlje na Istoku i na kraju odlučio da se nastani u Krotonu, u južnoj Italiji, koja se u to doba nazivala Velika Grčka. Tu je osnovao školu i počeo da predaje filozofiju.
Ubrzo se glas o njemu, kao izvrsnom učitelju, daleko pročuo. Učenici sa svih strana dolazili su da slušaju njegova predavanja, ali su ih još na prvom koraku sačekivala Pitagorina stroga pravila. Mnogi su se vraćali kući pognute glave — nije bilo lako postati đak čuvene škole.
Da bi ove mladiće čvrsto vezao za sebe, Pitagora je smislio posebna iskušenja. Čim bi neki stigao u njegovu školu i izrazio želju da sluša predavanja, filozof bi s njim prvo porazgovarao. Najčešće o sasvim običnim stvarima. I tako, kroz priču, ocenio bi, recimo, da li je momak ćutljiv ili je sklon brbljanju i odredio uslove za prijem u školu. Onaj koji malo priča morao bi dve godine potpuno da ćuti, usta da ne otvori pred ućiteljem, a govorljiviji bi morao punih pet godina da drži zatvorena usta.
Ko izdrži Pitagorin prvi test, bio je primljen u školu.
Drugi uslov bio je lakši. Učenik je morao da se odrekne svog bogatstva i budućeg nasledstva. Sve što ima morao je da preda učitelju, tako da bi svi zajedno mogli da žive u nekoj vrsti zadruge.
Lira za smirenje
Pitagora je, priča se, bio veoma strog učitelj. Jednom je nekog učenika žestoko izgrdio pred ostalima. Mladić nije mogao da podnese ovu sramotu i ljutnju svog učitelja pa se ubio. Od tada filozof više nikoga nije javno prekorevao. Pozvao bi učenika nasamo i uputio ga šta treba da ispravi.
U školu nije primao svakoga. Jedan mladić se toliko uvredio što ga je veliki filozof odbio da je zapalio kuću u koju se Pitagora sklonio sa deset svojih učenika. Filozof i trojica mladića uspeli su da se spasu, dok su ostali nastradali.
Geometrija i aritmetika su, smatrao je Pitagora, nauke koje utiču na razvoj uma, jer se pomoću njih čovek priprema da opaža i shvata velike istine. Zato se nekoliko sati svakoga dana odvajalo za izučavanje ovih nauka. Tada je i nastala čuvena Pitagorina teorema.
Voleo je i cenio muziku. Po njegovom mišljenju, svet je nastao iz harmonije koju muzika, prvenstveno lira, uspešno podražava. Zato je učenike terao da rano ustaju i sviraju liru kako bi probudili um i bili orni za rad. Lira je sledovala i pred spavanje. Tada su iz nje izlazili umirujući tonovi koji uspavljuju. Zvuk lire, govorio je filozof, smiruje burne misli.
Veliki učitelj je znao da samo govorenje nije dovoljno da bi se ljudi osvojili. Kad god bi imao nešto važno da saopšti narodu, odlazio bi u jednu pećinu, zatvarao se i tu ostajao nekoliko dana. Za to vreme nije čak ni jeo. A kada bi mu lice postalo potpuno bledo a oči crvene i ispijene, izlazio bi napolje. Izgledao je kao da je došao „s one strane života“. Ljudima se činilo da im se obraća biće koje ne pripada ovozemaljskom svetu već da slušaju božanski glas. Slušali su ga kao proroka.
Pet zapovesti
Pitagora je mnogo držao do morala i urednosti u životu. Muškarcima je savetovao da poštuju svoje žene, da se klone ljubavnih avantura, a žene ubeđivao da je njihov najlepši ukras — smernost. Decu je učio da poštuju roditelje i starije osobe. A da bi svi bili srećni i zadovoljni, treba živeti umereno i štedljivo.
Često je govono: „Čovek mora da se bori protiv pet stvari u životu: protiv bolesti. neznanja, strasti, protiv borbe za vlast i nesloge u porodici.“
Savetovao je svima da čine dobra dela jer „Ko je koristan bližnjima i ko im govori samo istinu, taj poseduje najlepši dar koji nebo može da ponudi čoveku“.
Pitagora je verovao da duša, posle smrti prelazi u neko drugo telo, bilo čoveka ili životinje. On sam uveravao je svet oko sebe da se seća u kojim je sve telima do sada bio dok nije postao filozof. Zbog tog verovanja zapretio je učenicima da ne smeju da jedu ništa što je prethodno živelo. Priča se da se Pitagora hranio samo medom i kolačima od meda.
Često je voleo da iznenađuje i zbunjuje ljude pa je svoju nauku počeo da izlaže u zagonetkama.
Oni koji su uspeli da ga shvate i odgonetnu šta želi da im kaže, beskrajno su mu se divili. Ali, bilo je i mnogo onih koji nisu ništa razumeli, a opet su mu se divili govoreći da samo najviši um može tako da priča.
Pitagora je živeo skoro sto godma. A kada je umro, njegova kuća je pretvorena u hram. I još dugo posle njegove smrti, kada bi neko upitao Pitagorine pristalice zašto misle na ovaj a ne na onaj način, spremno bi odgovarali: „Tako je mislio i naš učitelj“.