Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Major odgovoran za obaveštajnu službu američke dobrovoljačke vojske pažljivo je pročitao pismo generala Arnolda, a zatim požurio da otvori ostalu poštu ne gledajući na čije ime glasi.
Priča počinje novembra 1777. u Filadelfiji. Dve godine ranije izbili su prvi oružani sukobi između američkih dobrovoljačkih odreda i engleske vojske. Trinaest samoupravnih engleskih kolonija između Atlantskog okeana i Aligenskih planina započelo je borbu za samostalnost. Sve se završilo tako što je mirom sklopljenim 1783. u Versaju Engleska priznala nezavisnost Sjedinjenih Američkih Država.
Teške i iscrpljujuće borbe satirale su zaraćene strane. Ratna sreća bila je promenljiva. Prste je umešala i špijunaža.
Kao da je u zemlju propao
Vratimo se Filadelfiji novembra 1777. Amerikanci su potučeni i morali su da napuste grad. Vrhovni sudija, Eduard Šipen, inače starosedelac, priredio je u svom domu raskošan bal za pobedničke engleske oficire i ugledne građane.
Sviralo se, igralo, delili komplimenti i, uopšte, sve je odisalo šarmom aristokratije. Počasnom gostu generalu Hjuu, komandantu engleskih trupa, ukazivana je sva pažnja, ali su oči mladih dama bile uprte u kapetana Džona Andrea, naočitog generalovog ađutanta. Za razliku od ženskog sveta, oficiri nisu skidali pogled sa sudijine kćeri Pegi Šipen. Uzalud su i dame i oficiri uzdisali — Pegi i kapetan Andre već duže su se potajno viđali. Među njima je buknula ljubav.
Prelepa Pegi nije ni slutila da od ozbiljnije veze za sada nema ništa. Zgranula se kada joj je Andre šapatom rekao:
— Rat će trajati duže nego što se pretpostavlja! Naši gube na severu, a buntovnike pomaže i Evropa! Sutra od¬lazim po važnom zadatku, ne znam kada ću se vratiti i da li ću ostati živ! Zato te razrešavam obaveza prema meni. Molim te, ništa ne pitaj!
Devojka je jedva zadržala suze. Stiskala je maramicu i zaklela se da će ga čekati.
Sledećeg dana kapetan Džon Andre, odeven kao civil, zaista je napustio grad i o njemu se ništa više nije čulo. Kao da je u zemlju propao.
Posle četiri meseca engleske trupe morale su da napuste Filadelfiju i povuku se prema Njujorku. U grad su ušli američki dobrovoljci na čelu sa generalom Benediktom Arnoldom. Prevrtljivi sudija Šipen sada je priredio bal za američke oficire. Stari lisac je ocenio da od pobede Engleza neće biti ništa i brže-bolje udao Pegi za generala Arnolda.
Jedne olujne noći
Prošle su dve godine.
Jedne olujne noći avgusta 1780. u kući porodice Taunzend na ostrvu Long Ajlend kraj Njujorka okupilo se nekoliko viših britanskih oficira. Glavnu reč vodio je pukovnik Simko. Nepoznati gosti banuli su iznenada i domaćin nije imao kud. Domaćinov sin, tridesetogodišnji Robert, povukao se u svoju sobu jer mu se na licu videla mržnja prema Englezima. Ali, njegova mlađa sestra Sara vešto se pretvarala i uz osmeh posluživala jelo i piće. Iskren zanos jedino je pokazivala prema lepom ali ćutljivom oficiru koga su oslovljavali sa — Džon Anderson. Na trenutak je žalila što se nalazi u suparničkom taboru.
Na ulaznim vratima začulo se lupanje. Sara je otvorila i ugledala neznanca u kabanici sa koje se slivala voda. Nepoznati je iz nedara izvadio pismo i zamolio devojku da ga preda pukovniku Simku. Devojka se iznenadila jer je na kovertu stajalo ime Džona Andersona.
Anderson je pročitao poruku, a zatim podigao čašu.
— Gospodo! Vest Point, utvrđenje i glavni arsenal oružja i municije buntovnika, uskoro će biti naš! Dobićemo ga na tanjiru!
— Džone, to ste izvanredno obavili! — uzvratio je pukovnik smejući se. — Ko bi rekao da će vam nekadašnja
ljubavna veza iz Filadelfije toliko koristiti! Pegi Šilen vas nije zaboravila!
Anderson se smračio.
— Lepo je od nje što nam pomaže, ali nije morala da se uda! Američki general Arnold predao bi nam Vest Point i bez njenog nagovaranja, taj bi za novac sve učinio!
Sara je čula gotovo ceo razgovor. Sledila se. Znala je koliki značaj za ustanike ima Vest Point. Neopaženo se izvukla iz salona i zakucala na vrata bratovljeve sobe. Samo Robert može da pomogne jer je od prvih dana rata imao zadatak da se vrzma tamo-amo i prikuplja značajna obaveštenja o britanskim trupama. Poruke je slao, tako je dogovoreno, isključivo narodnom vođi Džordžu Vašingtonu, ali preko majora Bendžamina Talmadža zaduženog za obaveštajnu službu američkih dobrovoljaca. Razume se, major nije smeo da otvara Robertova pisma već se starao da dospeju u Vašingtonove ruke.
Komandantova greška
Major Talmadž uzeo je od njujorškog kurira Robertovo pismo i nemarno ga odložio na sto sa ostalom poštom jer je trenutno bio zaokupljen čitanjem poruke generala Arnolda, zapovednika Vest Pointa. Ukratko, general ga je obaveštavao da je njegov prijatelj Džon Anderson na putu za Vest Point te moli da mu se obezbedi konjička pratnja do utvrđenja.
— Ništa lakše! — izustio je major i požurio da otvori ostala pisma i ne gledajući na čije ime glase. Tako je slučajno otvorio i pismo Roberta Taunzenda upućeno Džordžu Vašingtonu. Prenerazio se. Robert je javljao da je Džon Anderson engleski špijun i da ide u Vest Point da sa generalom Arnoldom utanači predaju utvrđenja!
— Zar general Arnold izdajnik?! — uzviknuo je major Talmadž.
U tačnost Robertovih obaveštenja, međutim, nije moglo da se sumnja. Istog časa major je shvatio kakva je luda sreća što je greškom otvorio Vašingtonovo pismo. Jer, dok ono dospe u njegov štab, general Arnold i Džon Anderson već bi obavili prljav posao.
Ne oklevajući, Talmadž je poslao patrole da krstare krajem i tragaju za Džonom Andersonom. Zaključivši da je sigurnije da se kroz teritoriju američkih dobrovoljaca provuče, Anderson nije tražio od majora Talmadža da mu odredi pratnju. Ugovorio je sa generalom Arnoldom dan i čas predaje Vest Pointa i odmah na konju okrenuo za Njujork. I tada je nabasao na Talmadžovu patrolu. Priveden je komandantu dragonera koga je tako lako ubedio da je potpukovnik u tajnoj misiji. Komandant ga je ne samo pustio, nego odmah poslao konjanika s pismom generalu Arnoldu u kome se duboko izvinjava što je patrola zadržala njegovog prijatelja Džona Andersona!
Srećom, major Talmadž je naišao samo petnaestak minuta posle Andersonovog puštanja. Kada je čuo šta je komandant dragonera učinio, hteo je da ga zgromi. Čitava četa konjanika jurnula je za Andersonom i stigla ga.
Dobivši pismo od komandanta dragonera, general Benedikt Arnold shvatio je da je njegova izdaja otkrivena i da je pitanje časa kada će biti uhapšen i streljan. Spakovao je lične stvari, bezočno okrenuo ženi leđa, krišom se izvukao iz utvrđenja i dokopao engleskih položaja.
* * *
Presudom vojnog suda lepi Džon Anderson je obešen. Potpis na presudu stavio je lično Džordž Vašington. General Benedikt Arnold završio je u Londonu. Umro je 1781. u bednoj sobici nekog potkrovlja. Poslednjih godina uglavnom je živeo od prosjačenja.
Pegi Šipen je umrla dvadeset tri godine kasnije, zaboravljena i prezrena.
M. Todorović,
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se
registrujete ili
ulogujetebr.: 1979, 01. 12. 1989.