Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Bik Koji Sedi
— Govorio si da se nikada nećeš predati! — doviknuo mu je Gavranova Kandža. — A ko kaže da sam se predao? — odgovorio je veliki poglavica i zgrabio pušku.
Bik Koji Sedi, veliki poglavica indijanskog plemena Sijuksa, rodio se između 1830. i 1835. godine u plemenskoj zajednici Hank-Papa. O njemu su po Divljem zapadu kružile razne, često izmišljene a često i istinite priče. Neki su ga smatrali najboljim vođom i ratnikom koga su Sijuksi ikada imali, drugi su mu zamerali versku zaslepljenost i fanatizam, a neki su čak mislili i da je prorok! Bledoliki nisu prezali ni od kleveta kad je bilo potrebno da ocrne svog opasnog neprijatelja Bika Koji Sedi, pa ipak, niko živi nije mogao da mu porekne hrabrost, mudrost i ljubav prema napaćenom indijanskom narodu. Crveni ratnici uvek su u svome vođi gledali heroja i junaka nad junacima.
Zlato u Frenč Kriku
Ugovor u Laramiju potpisan 1868. godine između bledolikih i Indijanaca garantovao je Indijancima da će Crni Bregovi u južnoj Dakoti biti njihovi dokle god bude trave na pašnjacima. Ali, 30. jula 1874. godine u Frenč Kriku na Crnim Bregovima pronađeno je zlato! Sa svih strana nagrnuli su kopači i avanturisti željni bogatstva a američka vlada nije ništa preduzela da ovu najezdu spreči mada ju je ugovor na to obavezivao. Indijanci su morali da se bore da bi odbranili i sačuvali svoju zemlju i plemena Sijuksa i Čejena ujedinila su se na čelu s Bikom Koji Sedi, Ludim Konjem, Mržnjom i ostalim poglavicama.
Kada je američka vlada čula za to, poslala je svoju komisiju da pregovara o kupovini Crnih Bregova. Bledoliki su nudili Indijancima ili 6 miliona dolara u gotovom ili 400 hiljada dolara godišnje dok se ne ispuni ova suma. Ali, Indijanci su znali vrednost ovog zemljišta i tražili su 50 miliona dolara, što u stvari nije bilo preterano.
Na to su Jenki protiv „prljavih gramzivih crvenokožaca“ poslali vojsku na čelu s generalima Krukom, Gibonom i Terijem.
Željan slave
U vojsci generala Terija nalazio se neki pukovnik Kaster, mlad veoma lep i ambiciozan čovek ali neobično okrutan i samoživ. Sin bogatog zemljoposednika, Kaster je bio vaspitan da mrzi Indijance i da ih smatra nižom rasom. Kad je napunio 18 godina, otac ga je upisao u vojnu akademiju Vest Point koju je završio kao poslednji u klasi. Čin je jedva dobio 1861. godine a u borbu protiv Indijanaca pošao je da bi se na neki način proslavio. Sa sobom je poveo i jednog novinara, urednika lista „Tribjun“ da opisuje njegove pobede nad Bikom Koji Sedi i Ludim Konjem.
Kada je puk generala Terija kod ušća reke Big Horn naišao ia indijanske tragove, komandant je rekao Kasteru: — Vi pratite trag i ukoliko, kao što pretpostavljam, vodi do Litl Big Horna, tamo sačekajte generala Gibona. Naravno, ako ne bude neophodno nešto preduzeti i pre generalovog dolaska. U svakom slučaju obaveštavajte me o svemu! — I tako je Kaster krenuo uz Big Horn, pritoku reke Jelouston, maštajući o budućaj slavi i ne pomišljajući da su Indijanci namerno ostavili tragove da bi bledolike namamili u klopku.
Klopka kod Litl Big Horna
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Džordž Armstrong Kaster
Sijuksi i Čejeni ulogorili su se na obalama reke Litl Big Horn, pritoke Big Horna, u podnožju istoimenih planina i čekali. Kasteru, naravno, ni na pamet nije padalo da se pridržava naredbe dobijene od generala Terija. Čim je izbio na reku odmah je pozvao svoje saradnike i rekao im: „Napašćemo sever, jug i centar. Vi ćete, Reno, komandovati severnim napadom, vi, Bentine, držite centar a ja ću na pasti južnu stranu!“ Reno i Bentin dobili su po tri čete konjanika dok je Kaster za sebe zadržao pet četa, to jest, 213 ljudi.
Kad je jedan indijanski izviđač, po imenu Polužuto Lice, koji se nalazio u vojsci bledolikih čuo za Kasterovu odluku, otišao je kod njega i rekao mu: „Ja po znajem Sijukse i Čejene. Dozvoli mi da ti dam jedan savet: ne deli vojsku jer ovde ima mnogo Indijanaca!“ Ali, Kaster nije poslušao i odgovorio je: „Ti budi izviđač a meni ostavi da se brinem o ratu i borbama!“
Na to je Polužuto Lice samo rekao: „Onda se treba pripremiti za smrt!“ Kasnije, kad je bitka već bila završena, Bik Koji Sedi je kazao: „Nisam ja ubio Kastera, on je sam tražio smrt. Jurio je kao ludak i ništa nije mislio!“
I zaista, Kaster je bio ubeđen da Indijanci spavaju i kazao je pre napada svojim ljudima: „Svi neprijatelji mirno spavaju i bitka će biti gotova kroz nekoliko minuta!“
Bledoliki su izginuli
Kasterovu nesmotrenost i brzopletost prvi je platio major Reno koji se iznenada našao u klopci. Tada je, pod kišom strela i metaka, naredio da se po svaku cenu vojska povuče do obližnjeg koliko-toliko zaštićenog proplanka. Uz put je izgubio oko 30 ljudi a ostale je spasao sigurne smrti. Major Reno je tada odlučio da na proplanku dočeka kraj borbe i nije ni trepnuo kad mu je Kaster po jednom izviđaču poručio: „Požurite, potrebno nam je hitno pojačanje!“
Pošto su Renoove čete naterali u bekstvo, Indijanci su se svom snagom bacili na Kastera. Što se tiče kapetana Bentina, on je brzo shvatio šta se događa, odbio je da pođe u napad i zaobilaznim putem stigao je Renoa. Prethodno je generalu Teriju javio po ađutantima da pošalje pojačanje. Kaster je u jaruzi uzalud čekao Renoovu pomoć. Zbog otkazivanja poslušnosti majoru Renou je kasnije suđeno ali je oslobođen presudom koju nisu potpisale sve sudije.
Sukob kod Litl Big Horna bio je jedan od najžešćih koji se ikada odigrao između bledolikih i Indijanaca. Indijanci su se besno borili a predvodio ih je Ludi Konj, dok se Bik Koji Sedi volšebnim rečima obraćao bogovima. Ali i američki vojnici hrabro su se suprotstavljali a Kaster se poneo kao pravi heroj iz priča. Kada su svi njegovi borci izginuli, on je ostao sam među neprijateljima mašući sabljom iznad glave. Sa sabljom u ruci je i pao, pogođen smrtonosnim hicem.
Krvavi pir
Evo šta je poglavica Drvena Noga rekao o poslednjim trenucima ove krvave bitke: „Čim se glavnina indijanske vojske sastala u maloj dolini gde su pali poslednji bledoliki vojnici, dogodilo se nešto veoma neobično. Izgledalo je da su svi bledoliki mrtvi ali se jedan od njih iznenada podigao oslanjajući se na levo koleno. Dobro sam ga video. Gledao je unezvereno i videlo se da je teško ranjen. U desnoj ruci stezao je pušku. Mnogi Indijanci posmatrali su ga sa strahom, kao da se iznenada iz večnih lovišta vratio među ljude. Tada mu je prišao jedan crveni ratnik, zgrabio pušku i ispalio mu hitac u lice. Bio je to poslednji vojnik ubijen u bici kod Litl Big Horna u kojoj su izginuli svi naši neprijatelji“.
„Igra Duhova“
Bes crvenih ratnika, opijenih krvlju i pobedom, poštedeo je samo Kastera, toliko je bilo divljenje koje je njegovo junaštvo izazvalo kod Indijanaca. Pošto su skinuli skalpove svim ostalim vojnicima i oficirima, Čejeni i Sijuksi navalili su na vojsku Renoa i Bentina čiji bi kraj bio sličan Kasterovom da se neko nije setio da zapali travu i žbunje. Kako je vetar duvao prema Indijancima, požar se ubrzo proširio do mesta odakle su ovi spremali odlučni napad. U zabuni i trci koja je nastala bledoliki su iskoristipi priliku i utekli.
Posle bitke kod Litl Big Horna usledile su iz Vašingtona krvave odmazde koje su brzo slomile otpor indijanskih plemena. Indijanci su tada potražili utehu u misticizmu i religiji. Nova religija je dobila ime „Igra Duhova“ a njen tvorac bio je jedan mladi vrač iz plemena Pajuta kome se prividelo veliko indijansko božanstvo. Božanstvo mu je „poručilo“ da će se preci Indijanaca vratiti iz večnih lovišta, da će bizoni ponovo trčati po poljima i da će bledoliki uljezi biti isterani. Ali, da bi se to dogodilo što pre, Indijanci treba da igraju obredne igre i govore tajanstvene reči. „Igra Duhova“ se brzo raširila i donela novu nadu Indijancima koji su umirali po prljavim nezdravim rezervatima od gladi i raznih bolesti. Vrač je rekao Čejenima: „Morate biti strpljivi. Ne smete nikoga da napadate, da se borite i činite zlo. Jednoga dana sve će vam biti plaćeno!“
Tako su plemena koja su prihvatila novu religiju odustala od svakog otpora. Jenki su to uskoro osetili i da bi ubrzali događaje i što pre ih strpali u rezervate zabranili su „Igru Duhova“. Indijanci, razume se, nisu poslušali i tada je uhapšen najugledniji pristalica religije, Bik Koji Sedi.
Poslednji sukob
U noći 14. decembra 1890. godine četrdesetak ljudi iz indijanske policije u službi Amerikanaca, na čelu sa Bikovom Glavom došlo je u Stending Rok blizu Grand Rivera gde je živeo Bik KoJi Sedi. „Tvoji ljudi, rekao mu je Bikova Glava, rade nešto što zakon zabranjuje. Sada su u šumi i igraju zabranjenu igru. Zato moramo da te uhapsimo! Bik Koji Sedi nalazio se u svom šatoru sa ženama i sedamnaestogodišnjim sinom Gavranovom Kandžom. Nije se bunio, samo je rekao: „Pustite me da se obučem, hoću da uzmem svoje najlepše odelo“. Tada su žene počele polako da ga oblače i minuti su prolazili. Kad je Bik Koji Sedi bio gotov, „Igra Duhova“ je već uveliko bila završena i ratnici su se okupljali ispred šatora svog poglavice. Bik Koji Sedi izišao je okružen policajcima. Napolju je čekalo sto šezdeset crvenih ratnika. Gavranova Kandža mu je doviknuo: „Govorio si da se nikada nećeš predati a sad te odvode prljavi policajci!“ A Bik Koji Sedi je od govario: „Ko kaže da sam se predao?", i zgrabio pušku.
To je bio znak za opštu uzbunu. U metežu koji je nastao poginuo je i slavni poglavica Bik Koji Sedi. Hitac jednog policajca pogodio ga je pravo u lice. Dve nedelje kasnije američki vojnici su kod mesta Vunded Ni poklali mnogo Indijanaca, njihove žene i decu. To je bio jedan od najokrutnijih pokolja u istoriji američkog kontinenta koji je konačno ugušio svaki otpor crvenih ratnika. Tako se sa Bikom Koji Sedi završava prava istorija ponosnog indijanskog naroda.
(B. D., Politikun „Zabavnik“ br.: 923, 05. 09. 1969.)