Gospodari maloazijskih stepa
Jedno predanje kaže da su Amazonke pod svojom vlašću dugo držale široko područje Male Azije, pa čak i gradove kao sto su Efes, Izmir, Mirna, Pafos i Sinope, te da su u Efesu podigle jedno od sedam graditeljskih čuda antike, glasoviti Artemidin hram.
Antička mitologija posebno ističe tri tragične amazonske kraljice - Pentesileju, koju je tokom legendarnog Trojanskog rata ubio grčki junak Ahil; Hipolitu koju je obeščastio i ubio Zeusov sin Heraklo (Herkul), i Antiopu, koju je ubio osnivač atenske države, legendarni junak Tezej.
Istovremeno se čini da se nijedan događaj nije dublje usekao u folklornu memoriju Stare Grčke kao što je invazija Amazonki na Atiku i njihov rat protiv Helade. Prema drevnim autorima, armija hrabrih, dobro uvezbanih i naoružanih žena-ratnika, uspela se probiti od južnih obala Crnog mora, i stići čak do samog srca Atine, gde ih je posle duge i krvave borbe savladao i uništio Tezej.
Vreme matrijarhata
Jedno drugo predanje kaže da su Amazonke pod svojom vlašću dugo vremena držale široko područje Male Azije, pa čak i gradove kao što su Efes, Izmir, Mirna, Pafos i Sinope, te da su u Efesu podigle jedno od sedam graditeljskih čuda antike, glasoviti Artemidin hram, kojem se širom Grčke odavala počast u slavu Artemide, božice meseca, lova, planina i šuma, ali i u slavu hrabrih žena-ratnika, koje su svoje živote položili u odbrani Troje od grčkih agresora.Legenda se o Amazonkama najčešće pripisuje uspomenama na matrijarhat, sto je, velika zabluda, jer shvatati matrijarhat kao vladavinu žena nad muškarcima, u najmanju je ruku naivno i neozbiljno. U dobu matrijarhata nije se radilo o zameni funkcija muškaraca i žena. Pogotovo, ne u vreme vođenja ratova ili u podeli domaćih poslova.
Ozbiljniji povesničari, koji su se bavili pitanjima razvoja društva, ovako nesto nikada nisu zastupali. Osnovna karakteristika matrijarhata bila je takozvana "matrilinearita", odnosno određivanje rođačkih veza po majčinoj, a ne po očevoj liniji, kao i "matrilokacija", koja zahtijeva da muz zivi sa svojom suprugom na teritoriju njenog roda ili plemena!Kada je reč o narodnom stvaralaštu i literaturi, matrijarhalni motivi mogu se naći u mnogim znamenitim delima, kao sto su, recimo, nemačka "Pesma o Hieldebrandtu", u staroperzijskoj bajci o Hrustemu, u zanimljivoj ruskoj pripovesti o Ilji Muromcu, te u srednjovekovnim avanturističkim pričama i drugim predanjima gotovo svih naroda sveta.Međutim, većina znanstvenika i istraživača današnjice smatraju da je objašnjenje legende o ženama-ratnicima veoma jednostavno - prvi ga daje glasoviti grcki doktor i osnivač znanstvene medicine Hipokrat (460-377 pr.n.e) u svom spisu "O podneblju, vodi i predelima", a vezano je za Skite, divlja nomadska i ratnicka plemena iz maloazijskih stepa, koja su bila krajnje ratoborna i neprijateljski raspolozena prema svim svojim susedima. Njihovi odlučni napadi na susede, učinili su da su se mnoga tadasnja plemena povlačila pod njihovim ratnickim pohodima, otvarajući im prostore prema Europi.
Nemilosrdni Skiti
Grci su Skite upoznali u vreme kada su se u sedmom stoleću pre nove ere pojavili u predelima oko Crnog mora. Pripadnici ovih plemena bili su niska rasta, duge kose, nabijene misicave muskulature, bez dlaka na licu, s kratkim nogama, ljutita pogleda i nadasve - nemilosrdni. Na svojim ratnim pohodima bojili su lice specijalno priređenim biljnim smesama, pa je njihov izgled još više zastrašivao iznenađene žrtve.
Ako tome dodamo tradicionalnu skitsku odeću, koja ni po čemu nije ličila na grčku mušku odeću, kao i okolnost da su Skiti bili krajnje nepoverljivi i predostrožni, i da su se uvek pojavljivali samo na sigurnoj razdaljini od neprijateljskih strela i kopalja, dakle, na velikom odstojanju, nije čudno da su ih Grci, u prvi mah, smatrali ženama-ratnicama, koje su na poludivljim konjima jurile preko beskrajnih stepa, boreći se žilavo, uporno, do pobede ili do smrti!
Kada je, s vremenom, uspostavljena veza sa Skitima i pogreška bila ispravljena, legenda je već bila stvorena i prihvaćena u mnogim zemljama i među mnogim narodima antike. Na isti način moglo je nastati i ime reke Amazon, jer su i pripadnici većine divljih plemena koja žive u dubini amazonskih prašuma, također, sličnog izgleda kao Skiti. Obnaženi, niski, mišićavi, kratkonogi, ratoborni, dugih kosa, bez dlaka na licu i sa izrazitim potkožnim masnim naslagama. Lako je moguce da je španjolce začudilo i učestvovanje žena u čestim ratničkim pohodima i bitkama, te su iskreno poverovali da su u Juznoj Americi otkrili plemena Amazonki.
Drugo objašnjenje imena reke Amazon najverovatnije proističe iz indijanske reči "amacunu", koja u jednom delu Amazonije označava vodu, oblake, buku..., a u drugom znači "onaj koji proždire čamce", kako se inače nazivaju cunami valovi, koji neretko s plimom kreću uzvodno od okeana i dopiru daleko uz tok najvećeg rečnog sliva na svetu, plaveći i pustošeći daleke prašumske obale.
Orellanova ekspedicija
Ipak, postoji jos jedno objašnjenje. Iste godine (1541.) kada je španjolski konkvistador i osvajač blistavog carstva Inka Francisco Pizzaro (1475-1541) umro u Limi, njegov se brat Gonzalo, s golemim trupama i oružjem, zaputio preko Anda, gde je 1542. godine zalutao u močvarne predele gornje Amazonije. Da bi ekspedicija ostvarila svoje ciljeve i obezbedila neophodne količine hrane za brojnu ekspediciju (oko 4000 ljudi), Gonzalo je izgradio brik (vrsta jedrenjaka) i naložio odanom oficiru Franciscu de Orellanu da prokrstari područjem reke Rio Napa.
Plan, međutim, nije uspeo, jer su snažne struje Rio Nape odvukle španjolski brik u reku Amazon. Orellana je tako, ni kriv ni dužan, postao prvim Evropljaninom, koji se s obronaka Anda spustio do ušća Amazona u Atlantski okean. Hroničar na brodu i svedok ovog mukotrpnog i dramatičnog putovanja bio je franjevački misionar Gaspar Caravahal, koji u svom dnevniku na nekoliko mesta spominje i okršaje s Amazonkama, divljim ženama-ratnicima, koje su ih napadale za vreme neizvesne plovidbe.
Stotinu godina nakon Orellanovog dramatičnog putovanja niz Amazon, jedna je portugalska ekspedicija prokrstarila zelenim paklom najvećeg rečnog sliva na svetu. U povratku joj se priključio isusovački sveštenik Christobal de Acunna, koji je napisao hroniku "Novo otkrice velike reke Amazon" ("Nuevo descubrimento del gran Rio de las Amazonas") u kojoj također pominje "divlje i ratoborne Amazonke", ali danas malo ko veruje da se zaista radilo o plemenima žena-ratnica. Pre će biti da je bilo reči o indiosima, koje su hroničari zbog njihove duge kose i lica bez dlaka pogrešno smatrali ženskim ratnicima!
Bez pravih dokaza
Pokušaji da se mit o Amazonkama i znanstveno dokaže, na žalost, nikada nikome do kraja nisu pošli za rukom. Jos su stari paganski istraživači i arheolozi ukazivali na brojne misteriozne grobnice, nadgrobne humke i trofeje, te na zagonetne svecanosti, mistične ceremonijale i žrtvene obrede, koji su asocirali na davnašnje postojanje nekakvog zagonetnog naroda žena-ratnika, ali istinski (nepobitni) dokazi nikada nisu izbili na videlo. Pa čak i danas, nakon arheoloških iskopavanja u blizini Pokrovke, u Rusiji, gde je otkriveno drevno naselje i grobnice za koje se tvrdi da je pripadalo plemenu žena-ratnika, mnogi još uvek sumnjaju da je uistinu reč o divljim i nemilosrdnim Amazonkama.Što se tiče Grka, tajanstvene su Amazonke za njihove kipare, pesnike, mitologe i oratore bile nepresušni izvor inspiracija i oni su toj zanimljivoj priči dodavali različite epizode. Ukratko, mit o ženama-ratnicama možda vuče koren iz davnašnjih folklornih sećanja na jedan period u istoriji čovečanstva kada je društvo bilo matrijarhalno. Sećanja na jedan od takvih perioda nalazimo i u delu "Germanija" rimskog istoricara Kornelija Tacita (oko 55 - 120 n.e.), koji je opisivao germanska plemena, čije su žene svoje sinove i muževe pratile u rat.