Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
O korisnoj i štetnoj upotrebi alkohola u Homerovoj Ilijadi i Odiseji i o prvom zabeleženom slučaju delirijum tremensa.
Da bismo pokazali koliko je alkohol bio raširen i popularan među helenskim junacima i bogovima, koristili smo navode iz „Ilijade“, velikog speva, ali istovremeno i značajnog istorijskog izvora u čiju se autentičnost mora verovati.
Vino je onaj stimulans movens koji Zevsa i ostale bogove nagoni da posredno ili neposredno izazovu trojanskt rat. I među ahejskim junacima vino teče potocima i obeležava radost i tugu, poraz i pobedu. Vino se izliva na žrtvu bogovima, vinom se oplakuje smrt heroja, vino se otima neprijatelju, vino se poklanja kao najvredniji dar. I prilikom pada Troje vino je odigralo veliku ulogu i kod pobeđenih i kod pobednika. Ali, podimo redom.
Pošto je spalio telo prijatelja Patrokla i lomaču mu ugasio vinom, Ahil i drugi grčki junaci organizuju pogrebne igre i pogrebnu pijanku. Ceneći veličinu pokojnika oni održavaju i odgovarajuću pijanku kako seni Patroklove ne bi bile povređene. I kad su hrabri grčki junaci odvratili misli od tuge, mogli su da se vrate ratovanju.
U međuvremenu i Trojanci su tugovali na isti način, pošto su sahranjivali svog najvećeg junaka Hektora, sina kralja Prijama, a brata onog pokvarenog švalerčića, Parisa. Ali, da li je trojanska tuga bila manja, ili otpornost prema alkoholu, za razltu od okupatorove, veća, tek oni su i pored tuge i pića, uspeli da zavrbuju neke nove saveznike i dovedu ih u svoj tabor.
To je, pre svih, bila Pentesileja, kraljica Amazonki, sa svojim ženama-ratnicima. Amazonke su bile poznate po svojoj lepoti i ratobornosti, može se reći čak i krvoločnosti. One se odlazile u boj i u rat, a svoje muževe su koristile isključivo za kućne poslove i za priplod. Njihova hrabrost nije znala za granice, tako da je svaki protivnik od njih zazirao i najčešće bio osuđen na poraz.
Pored borbenosti, Amazonke su imale još čitav niz tzv. muških osobina. Između ostalog, volele su da loču. Tako su se na pijanci koju je povodom njihovog dolaska priredio trojanski kralj Prijam, toliko ukokale da im nijedna teškoća nije izgledala velika, a hrabrost im se, podgrejana vinom, popela do neslućenih visina. Pentesileja je, preplićući jezikom, izjavila da će za jedan dan slistiti čitavu grčku vojsku na čelu sa Agamemnonom i Ahilom. Sutradan je pokušala da potvrdi ove svoje reči i sa drugaricama je napala ahejski logor. U početku se činilo da će imati uspeha, jer su joj se suprotstavili samo kuvari i kelneri, ali kad su u boj stupili probuđeni i mamurni pravi junaci, ratna sreća je počela da se okreće. Na kraju je Ahil morao da ubije drčnu Pentesileju i grdno se iznervirao što se tako lepe žene zamlaćuju ratovanjem i lokanjem umesto da stoje ili leže na usluzi pravim junacima.
Posle smrti amazonske kraljice borbenost žena opada i počinje ponovo da se rasplamsava tek u najnovije vreme.
PAD TROJE U VINO
Ahil je poubijao i ostale novodošle saveznike, ali je na kraju i sam poginuo pogođen Parisovom strelom u petu. Za Ahilovo veličanstveno oružje konkurisali su Odisej i Ajaks. Pošto je, što voljom bogova, što odlukom skupštine junaka, oružje dodeljeno Odiseju, uvređeni Ajaks se tako nalije alkohola, da zahvaljujući tome, u „Ilijadi“ imamo takav opis delirijum tremensa, da može u svaki medicinski udžbenik. Jer, kad je Ajaksovo pijanstvo prešlo u ludilo, nisu mu se pričinjavali beli miševi, nego beli bikovi. Gonjen srdžbom svog pomućenog uma, polazi da ubije Agamemnona, ali sve pobrka, pa pokolje grdne krave i volove, verujući da kolje Ahejce. Kad mu se razum povrati i kad shvati kakvu je budalaštinu napravio, Ajaks od sramote beži na morsku obalu, gde se probije mačem. Ova epizoda nas uči kako alkohol može biti i štetan, ako se suviše ozbiljno shvati.
Posle silnih peripetija i mnogih pehara vina, došlo je vreme da silna Troja padne. Na predlog Odisejev, Ahejci naprave velikog drvenog konja u čiji se trbuh uvuku najbolji junaci, a ostali spale logor i prividno otplove lađama. Trojanci poveruju da je neprijatelj zauvek otišao i ostavljenog konja uvuku u grad. Tada nastaje razumljivo veselje, radost i tome odgovarajuća pijanka. Otvaraju se i veliki ćupovi vina koji služe za krajnju rezervu i koje je kasnije iskopao Šliman u vinskom podrumu ispod hrama Atene Palade.
Slaveći kraj rata u Troji se izopijalo i muško i žensko i staro i mlado, sve dok i najotporniji pijanac nije zaspao mrtvim snom bez snova. To su i čekali ahejski junaci i izvukli se iz trbuha drvenog konja da bi kroz bedeme Troje propustili svoje drugove koji su se u međuvremenu vratili skriveni velom noći. I sada se ne razvija boj, nego pokolj. Pijani Trojanci nisu u stanju da se odupru i ginu kao muve. Neotrežnjeni stižu pravo u Had, carstvo mrtvih. Pobednici ne znaju za milost, pljačkaju, siluju, pale. Za samo jednu noć, zbog jedne obične pijanke, nestala je ponosita Troja sa lica zemlje. A kao uspomena na trojanskog konja ostala je izreka: „čuvaj se Danajaca (to je još jedno ime za Grke) i kad darove donose“.
ODISEJEVI TREZVENJAČKI PODVIZI
Posle podele plena grčki junaci sa svojim ratnicima polaze kućama da na miru piju, slaveći pobedu. Ali jednome od najzaslužnijih za propast Troje, Odiseju, sudbina još punih deset godina ne dozvoljava da vidi rodni dom, ženu Penelopu i sina Telemaha. On luta morima, potuca se od nemila do nedraga, preživljava razne nevolje, ali se od vina ne odvaja.
Za većinu nevolja je sam kriv. Vraćajući se iz Troje, prvo svraća do zemlje Kikonaca radi pljačke koja mu je već ušla u naviku. I kako je njegova vojska slavila pobedu velikim količinama vina, Kikonci se ponovo prikupe i nateraju Odiseja u beg pobivši mu stotinak ljudi.
Sledeća stanica na Odisejevom lutanju bilo je ostrvo Lotofaga čiji su stanovnici jeli koren slatkog lotosa i pili lotosovo vino. Ko jedanput okusi tu hranu i to piće, zaboravlja i na prijatelje i na dom i ne želi više ništa drugo da okusi. Tako je Odisej imao velike muke da svoje saputnike odvoji od lotosovog vina i nagna ih da nastave put ka rodnoj Itaki.
Mnogo ozbiljnije nevolje sustižu Odiseja kada se iskrcava na ostrvo čiji su stanovnici Kiklopi, divovi ogromne snage i veličine sa samo jednim okom nasred čela. Ali u to vreme za postojanje Kiktopa niko nije znao, pa umesto da beži što dalje od njihovog ostrva, radoznali Odisej sa dvanaestoricom drugova kreće u turistički obilazak okoline. Veče ih zatiče daleko od obale i oni reše da zanoće u pećini diva Polifema. Uskoro se Kiklop, sa stokom koju je čuvao van kuće, vrati, utera stoku u pećinu i na ulaz navali veliku stenu. Odisej se ne uplaši Polifema nadajući se da će, po običaju biti ugošćen vinom, ali tu se grdno prevari. Divu su se već bile dojele ovce, pa kako ljude nije cenio više od druge stoke, odmah dohvati dva Odisejeva saputnika, smrska im glave i proguta ih u nekoliko zalogaja. Isti je obrok priredio sebi za doručak i za sledeću večeru. Videvši da ga neumitni tok Kiklopovog apetita sve više izlaže šansi da posle trbuha trojanskog konja poseti još jedan trbuh, a kako mu se isti trbuh nije posećivao, lukavac Odisej smisli kako da prevari Polifema. Pošto mu je smazao već šestog prijatelja, Odisej ponudi vinom diva, jer se kao iskusan čovek od vina nikad nije odvajao i to, baš od tolike količine koja može da napije gorostasa. – „Kiklope, evo ti gostinski dar naš; napij se kad si se već najeo ljudskoga mesa“.
Naivni Polifem posluša i ubrzo se tako naljoska i zaspi da su Odisej i drugovi mogli nesmetano da zašilje vetiki drveni kolac, zabiju ga divu u oko i tako ga oslepe.
Ova priča nam govori da alkohol može biti i koristan, ako se pravilno koristi.
ALI NE ZABORAVITI VODU
U daljim svojim lutanjima Odisej pristaje na ostrvo kralja Eola koji je gospodar svih vetrova i toliko ga šarmira, da mu Eol poklanja mešinu u koju je zatvorio sve vetrove osim Zefira, povoljnog povetarca koji će Odisejeve brodove odvesti do zavičaja. Ali pohlepni Odisejevi drugovi, misleći da je u mešini neko specijalno vino koje Odisej čuva samo za sebe, otvore je, a umesto vina izlete svi zli vetrovi i oduvaju brodove daleko od Itake.
Što nisu podavile bure, pobili Kikonci, pojeo Polifem, uništili su Lestrigonci, Scila i haribda, čarobnica Kirka (začaranim vinom pretvara u svinje, mada se sličan rezultat može postići i običnim vinom) i Odisej ostaje potpuno sam. Posle deset godina lutanja i lokanja, najzad stiže na svoju Itaku, a na njegovom dvoru, pošto se proneo glas da je poginuo, ugnezdila se gomila prosaca koji opsedaju vernu mu ženu Penelopu. Pošto nema ko da im se suprotstavi, prosci sede na Odisejevom dvoru i dok se Penelopa ne odluči, goste se i opijaju jakim itačkim vinom koje je toliko snažno da se ne može piti čisto, već sluge moraju da ga razblažuju vodom.
Prerušen u prosjaka Odisej stiže na jednu takvu pijanku i ogorčen što mu se vino skrnavi, uzima svoj stari luk koji ne može da zategne niko osim njega i pobije sve prosce. Tako mirno može da se vrati svojoj vernoj Penelopi, sinu Telemahu i peharima čistog itačkog vina koje nerazblaženo vodom može da pije samo veliki i pravi junak kao što je to lutalica i lukavac Odisej.
(Dr Zumbul Jovanović, „ZUM reporter“)