Збирка Лепенски Вир садржи предмете са истоименог локалитета, хронолошког опсега од 10. до 6. миленијума, односно периода мезолита (Лепенски Вир I и II) и неолита (Лепенски Вир III). Локалитет Лепенски Вир откривен је приликом заштитних археолошких ископавања у оквиру пројекта Ђердап I, крајем шездесетих и почетком седамдесетих година прошлог века. Изузетност налаза са ових истраживања условила је формирање посебне збирке. Предмети потичу из насеља које се налазило на обали Дунава код села Бољетин, с плански грађеним кућама и светилиштима. Сходно томе, економија је великим делом била заснована на риболову. Сахране на локалитету указују на развијене погребне ритуале. Фонд збирке чине предмети од кости и рога – игле, удице, спатуле, накит од кости и шкољки, као и артефакти од окресаног камена. Најчувенији налази су, у свету јединствене, монументалне камене скулптуре, чији се риболики изглед везује за усмереност становника на реку. Будући да је локалитет Лепенски Вир био насељен и у периоду неолита, поред поменутих врста налаза пронађене су и керамичке посуде, артефакта од глачаног камена, жртвеници, фигурине и амулети.
Центар за посетиоце – Музеј Лепенски Вир налази се у склопу заштићеног археолошког комплекса Лепенски Вир, код села Бољетин, у оквиру заштићеног Националног парка Ђердап, недалеко од Доњег Милановца. Подигнут је поред измештеног локалитета Лепенски Вир, који представља светски значајан локалитет, стар 9000 година. Лепенски Вир, по коме је цела једна мезолитска култура добила име, представља изузетно значајно и у много чему јединствено праисторијско налазиште. На овом локалитету који је интензивно насељаван од 6300. до 5500. године пре. н.е., издвојена су насеља која припадају мезолиту и раном неолиту. Открића која се везују за мезолит чине Лепенски Вир изузетним. Плански подизана насеља са стаништима и светилиштима трапезоидне основе, некрополе које указују на посебне погребне ритуале, монументалне скулптуре од камена, као и бројни покретни налази од кости и камена, сведоче о томе да је ово налазиште представљало не само насеље већ и сакрални центар. Најпознатији налази су скулптуре и жртвеници направљени од облутака, од крупнозрног пешчара, нађени заливени кречњачким малтером у подовима кућа, најчешће уз огњиште. Према ономе што приказују, скулптуре се могу поделити на фигуралне, са представама људског лика, и орнаменталне скулптуре, декорисане мотивима меандра, рибље кости и плетенице.
На преласку седмог у шести миленијум старе ере, дешава се крупна промена на Балкану, која ће променити и Лепенски Вир. Нови народи, са усвојеним знањима о пољопривреди и организованом сточарењу, пристигли су са истока и југа на простор Ђердапа и променили, током само неколико генерација, слику насеља и духовни свет. Уместо монументалних камених скулптура и станишта-светилишта, ново малено село на Лепенском Виру има све одлике неолитске Старчевачке културе, која се проширила на читав Балкан и јужну Панонију, и трајала до око 5500. године пре н.е. Лепенски Вир је истраживан између 1965. и 1970. године, у оквиру пројекта Ђердап I. Археолошка ископавања заједнички су организовали и спровели Народни музеј у Београду, Археолошки институт, Републички завод за заштиту споменика културе РС, Завод за заштиту споменика културе у Нишу и Центар за археологију Филозофског факултета у Београду. Археолошким истраживањима руководио је др Драгослав Срејовић.
Како се локалитет налазио у зони која је требало да буде потопљена водама акумулационог језера хидроелектране Ђердап, остаци су измештени на нову локацију у непосредној близини, удаљену од првобитне за око сто метара у правцу северозапада, и издигнутој за 29,5 метара. Изузетан конзерваторски подухват, премештање остатака кућа и светилишта, извршио је Републички завод за заштиту споменика културе 1970. и 1971. године. Главни пројектант и руководилац радова била је др Милка Чанак-Медић. Покретни археолошки предмети са локалитета Лепенски Вир се од момента открића све до данас чувају у Збирци Лепенског Вира, у Народном музеју у Београду. Поред измештеног локалитета подигнут је Музеј Лепенског Вира, који је у саставу Народног музеја од 1978. године. У јуну 2011. године, на месту некадашње зграде Музеја, отворена је нова модерна грађевина, Центар за посетиоце – Музеј Лепенски Вир, према пројекту архитеката Синише Темеринског и Марије Јовин, из Републичког завода за заштиту споменика културе РС.
У новој згради, осим самог локалитета који је главни и централни експонат музеја, у чијој презентацији су постављене и копије монументалних скулптура на места налаза, могуће је видети и нову поставку. Она презентује мезолит и неолит самог локалитета Лепенски Вир, укупно преко 100 експоната (употребни предмети – оруђе и алатке, накит, жртвеници, скулптура, неолитска керамика), а укључује и реконструисане начине сахрањивања на Лепенском Виру и холограмску реконструкцију кућа са Лепенског Вира.
U Lepenskom viru su pripitomljene prve životinje, sazidane prve kuće i isklesane prve monumentalne skulpture čovečanstva. Ispitivanje skeleta Valentina otkriva da je on umro oko 8200. godine pre nove ere
PREISTORIJSKI građani Lepenskog vira su stvorili prvu evropsku arhitekturu i urbanizam, monumentalnu umetnost, modernu poljoprivredu i organizovali društveni život, slažu se naučnici. Donedavno se smatralo da su Lepenci svoje naselje podigli oko 6.200 godina pre naše ere, ali najnovija ekspertiza kostiju sa ovog lokaliteta izvedena u Kembridžu pomera tu granicu još dublje u prošlost.
Ispitivanje najčuvenijeg skeleta Valentina, otkriva da je on umro oko 8200. godine pre nove ere. To znači da su Lepenci živeli oko dva milenijuma ranije nego što se do sada pretpostavljalo - navodi arhitekta Hristivoje Pavlović, pasionirani istraživač kulture Lepenskog vira. - Ovi podaci ruše zabludu o vremenu nastanka civilizacije u Evropi, koja je potekla iz Lepenskog vira, gde su pripitomljene prve životinje, sazidane prve kuće i isklesane prve monumentalne skulpture čovečanstva. Nova istraživanje Lepenskog vira mogla bi da sruše i mnoge druge naučne zablude.
Međutim, Pavlović navodi da prostor na kome su živeli Lepenci već decenijama tavori u zapećku, bez novih iskopavanja, iako postoje dokazi da ostataka preistorijskih naselja ima i iznad današnjeg nivoa Dunava
- Kao što bi rekao akademik Srejović, dug život na kulturnoj margini doveo nas je do situacije u kojoj ne samo da sumnjamo u svoju budućnost već i u prošlost. Stvar je utoliko gora što Lepenski vir nije samo prošlost Srbije već Evrope, koja je iz njega proistekla - zaključuje Pavlović.
On je posle dugogodišnjeg istraživanja objavio knjigu “Kuća Lepenski vir” u kojoj na nov način rasvetljava tajne graditeljstva najstarijeg evropskog preistorijskog naselja.
Da bi proverio svoje hipoteze, on je napravio model lepenske kuće od originalnog materijala iz Đerdapske klisure.
- Sada sam siguran da su stanovnici Lepenskog vira pre 10.000 godina ozidali prvu kupolu s armaturom u istoriji čovečanstva. Da podsetim, lučne armaturne konstrukcije i prenapregnuti beton smatraju se otkrićem 20. veka - kaže Pavlović.
- Lepenci su ostavili luk i kupolu čovečanstvu koje je nastavilo da ga koristi na najrazličitije načine, od hlebne peći, preko mostova, do modernih ekoloških kuća.
Arhitekta Pavlović naglašava da je rešenje zagonetke kako su Lepenci gradili dobio posmatrajući lokalno narodno graditeljstvo u selima oko Lepenskog vira.
- Tamo se i danas za gradnju često koristi armaturna mreža od šiblja i mladica, pokrivena posebnom smesom, “betonom” od gline kojoj dodaci izuzetno poboljšavaju mehaničke osobine - objašnjava Pavlović. - Preistorijski Lepnci su svoje kupolaste kuće pravili na isti način, a s obzirom na to da su neke od njih vrlo velike, očigledno je da su umeli i da produžavaju armaturu preklapanjem i nadovezivanjem, što je jedan od složenijih zadataka i u savremenom građevinarstvu.
Sagovornik “Novosti” ističe da je upravo zahvaljujući revolucionarnim pronalascima, misteriozna kultura Lepenskog vira opstala dva milenijuma u Đerdapskoj klisuri, izdržavajući ekstremne vremenske uslove i promene.
- Lepenci su prvi Evropljani koji nisu podržavali prirodu već su je menjali. Dok njihovi rođaci na severu i zapadu još žive u pećinama, stanovnici Lepenskog vira gradili su kuće i u njih smeštali prve monumentalne skulpture čovečanstva.
REKONSTRUKCIJA VALENTINA
LEPENCI nisu bili evolucijska sekvenca primitivnog čoveka, sudeći po izgledu kostiju pronađenih ispod podova kuća u kojima su živeli a zatim i sahranjivani, kaže Pavlović. U njegovoj knjizi je objavljen i prvi pokušaj rekonstrukcije lika Valentina iz Lepenskog vira.
Sudeći po pronađenim kostima Lepenci su izgledali kao savremeni ljudi. Najupečatljiviji je skelet pokojnika iz “groba 69”, koji je bio visok oko 180 centimetara i skladno građen, zbog čega su ga arheolozi nazvali Valentino. Na osnovu odlično sačuvane lobanje, arhitekta Goran Mladić je pokušao da rekonstruiše njegov lik. To je prvi pokušaj rekonstrukcije od pronalska skeleta, pre pola veka.
PREISTORIJSKA REVOLUCIJA
ARHITEKTURA Lepenskog vira sažima celo čudo koje je akademik Srejović nazvao neolitskom revolucijom, kaže arhitekta Hristivoje Pavlović: - Ovaj proces, u kome je ljudski rod otkrio poljoprivredu i napustio život lutalica, lovaca-sakupljača, odigravao se i na drugim mestima, ali ni na jednom drugom lokalitetu nije pronađena arhitektura, urbanizam i umetnost kao u Lepenskom viru.
B. SUBAŠIĆ | 04. jul 2012 Arhitekta Hristivoje Pavlović tvrdi da je Lepenski vir sa svojom arhitekturom bio prvi savremeni grad. U Đerdapskoj klisuri pre 9.000 godina nikao prvi grad s eko-kućama i podnim grejanjem
ČOVEČANSTVO je još promrzlo čučalo u pećinama, dok su se misteriozni stanovnici Lepenskog vira, pre oko devet milenijuma, baškarili u prvom gradu sveta i eko-kućama koji se smatraju najmodernijom tekovinom arhitekture 21. veka, smatra arhitekta Hristivoje Pavlović, koji već godinama učestvuje u istraživanjima jedne od najvećih i najzagonetnijih civilizacija. Ona je nastala na rečnoj terasi u delu Đerdapske klisure gde je specifičan sastav stena stvorio prirodni rezervoar toplote idealan za život plemena koje se smatra začetnikom evropske civilizacije.
- Lepenci su potpuna misterija jer nema kulture s kojom bi se mogli uporediti - kaže Pavlović. - Ne zna se odakle su došli, ni kuda su otišli, posle dve hiljade godina boravka u Lepenskom viru. Istraživanjem ostataka njihovih kuća ustanovili smo da su upotrebljavali jednu vrstu betona, poznavali su geometriju i umeli da prave kuće sa samonosećom kupolastom konstrukcijom.
Sagovornik „Novosti“ smatra da je istraživanje Lepenskog vira neopravdano palo u zapećak posle smrti akademika Dragoslava Srejovića, koji ga je kao mlad arheolog otkrio 1965. prilikom izgradnje hidroelektrane na Đerdapu.
- Srejovićev rad je ostavio otvoreno pitanje izgleda kuća Lepenaca - kaže Pavlović. - Nikad nije bio zadovoljan hipotezom svojih saradnika da su one ličile na šator na dve vode. Sa stanovišta arhitekture, potpuno je nelogično da ljudi koji stanuju 2.000 godina na jednom mestu koriste šatorsku konstrukciju koja je vezana za nomade. To ne ide uz kulturu koja je stvorila prvu monumentalnu skulpturu na svetu, napravila podelu rada i pripitomljavala životinje.
Istražujući Srejovićeve zabeleške, radoznalog arhitektu zaintrigirala je rečenica slavnog arheologa da su kuće Lepenaca možda ličile na pećine, jedino stanište koje je do njihovog doba ljudski rod poznavao. Postavilo se pitanje, da li su ljudi pre 9.000 godina umeli da konstruišu lučne svodove nalik pećinskim i koji bi građevinski materijal pri tome koristili. Odgovor je pronađen u obližnjem selu Boljetin, gde još ima narodnih majstora koji umeju da naprave prirodni beton od mešavine ovdašnje specifične gline i drveta, a koji ima izuzetne mehaničke osobine i ne puca.
- Armatura za lepenske građevinske konstrukcije, odnosno endemično drvo mečje leske raslo je u izobilju oko naselja. - Kao narodni majstori danas, Lepenci su malter nabacivali preko armature od ispletenog pruća, koju je donedavno pravio svaki naš seljak i koristio je da pravi plot, košnicu, trap ili vršu za ribolov.
Poslednja zagonetka ostao je oblik kuće, jer su u podovima lepenskih kuća od pečene gline ostali otvori za koje se decenijama ispravno mislilo da su bili ležišta pravih stubova konstrukcije. Pavlović je gledajući narodno graditeljstvo pokušao nešto novo i umesto pravih stubova u rupe je stavio dve unakrsno postavljene savijene mladice drveta.
-Ispostavilo se da ta dijagonalna samonoseća konstrukcija, kakvu danas imaju poluloptasti planinarski šatori, savršeno stoji - kaže Pavlović.
Sagovornik „Novosti“ kaže da su naši daleki preci uočili da se zemlja na određenoj dubini ne mrzne ni po najvećem mrazu, i da su ukopavali svoje kuće ispod tog nivoa. S druge strane, poluloptasti oblik kuće omogućavao je idaelnu cirkulaciju toplote.
Za istraživače je dugo veliki problem bio da objasne kuda je izlazio dim iz kuća - šatora Lepenaca, jer su pretpostavljali da je ložište bilo u njenoj sredini. Pavlović je analizirajući originalni materijal ustanovio da je vatra ložena ispred kućnih vrata, na trapezastom stepeništu, koje je služilo i kao zgodno mesto za sedenje i okupljanje porodice i gledanje u praistorijski televizor - plamen.
- Mali pravougaoni otvor u kući obložen i okružen kamenom nije ložište već mesto gde se čuva dragoceni žar. To malo žarište čak i zimi moglo da daje dovoljno toplote u poluloptastoj kući, koja je i preteča svih kasnijih hlebnih peći koje identično izgledaju širom Evrope.
RAJSKA OAZA
SKELETI pokojnika uzidanih ispod ognjišta kuća na Lepenskom viru pokazuju da su Lepenci bili visoki oko 1,8 metara, što je džinovski rast u odnosu na ljude mezolita. Lepenci su živeli dvostruko duže od svojih savremenika, oko 60 godina, što naučnici tumače toplom klimom i bogatom i raznovrsnom ishranom - od ribe u Dunavu do šumskih plodova u zaleđu naselja.
GREJANJE
- Kuća se grejala kao one šerpe koje ne zagorevaju, a reklamiraju se u „top šopu“. Funkcionisale su na strujanju toplog vazduha u krug - objašnjava Pavlović.
Moja teorija je, koliko sam upoznata, posle Potopa Nojeva arka je zaustavljena na Araratu, okean se postepeno smanjivao, Nojevi potomci su krenuli prema ostrvima najbliže a to su Karpati, rodopske planine na zapadu a na istoku drugi Nojevi potomci na himalajskim područjima. Tako su tu naselili i dan danas ima tragova. Međutim stanovnici Lepenskog vira su upravo Nojevi potomci, inteligentni ljudi koji su radili složene poslove. Ne samo ovi stanovnici, tu su Vinča, Starčevo, Pločnik i već su imali razvijenu metalurgiju...pismenost im nije bila jača strana jer su imali veliku inteligenciju, šta će im pismenost i knjige? Kada se okean smanjio na današnji nivo mora, verovatno su migrirali na Bliski istok, u Mesopotamiju.