Forum Arheo amatera Srbije
Istorija => Srednji vek => Srbija => Temu započeo: Aleksandar 15.09.2012. 02:10
-
DA SE PODSETIMO NA VITEŠKA VREMENA.
KO SU BILI SRPSKI VITEZOVI.
VREDNO JE DA IM SE IMENA I DELA POMINJU I PAMTE.
-
ORUŽJE SRPSKIH VITEZOVA
''Postojalo je aktivno i pasivno oružje. Aktivno oružje, služi za napad i regulisanje protivnika, a pasivno u koje spadaju štit, šlem, oklop, radi odbrane i sigurnosti viteza od napadača.Aktivno oružje su: mačevi, sablje, batine i štapovi, palice, partizana, buzdovan, bojna sekira, luk i strela džilit.
Postojale su dve osnovne vrste mačeva koje su vremenom i praksom trpele izvesne korekcije. Prva vrsta su dugački, teški mačevi koji se koriste sa obe ruke. Druga vrsta su tanki i kraći, pogodni za borbu jednom rukom.
Od početnog, kratkog i širokog, megdani i tuče su ga korigovali u sve duži i uži, naoštren sa obe strane i prilagođen više bodenju nego sečenju. U doba Nemanjića su se koristili teški, veliki mačevi koji su držani sa obe ruke a jabuka na kraju drške je služila da mač ne ispadne iz ruke od siline udarca.
Realna je pretpostavka da je mač nastao od noža. Produžavanjem noža, pošto su antički mačevi bili kratki. U srednjem veku, u srpske zemlje su stigli dugački, za obe ruke, germanski mačevi, koje su donosili najamnici. Imali su ugraviran crtež vuka, što je bio zaštitni znak nemačke radionice iz grada Pasau.
Tom tipu su pripadali i mačevi tipa "SEMPAH", koji su na drškama imali jabuku trouglastog oblika. Srpski vojnici i vitezovi bili opremljeni mačevima nabavljanim iz Venecije, tj. Mletačke Republike. Vremenom je, izgleda, proizvođač počeo da fušari, tako da su u Srbiji počele da rade prve kovnice mačeva. Poznat je srpski mač sa okruglinom na dršci.
Dečanska hrisovulja govori o nekom majstoru koji pravi mačeve i zove se Bogdan Mačar, a živeo je u selu Čabiću, koje je pripadalo dečanskom vlastelinstvu. Drugi majstor je bio Dojak Mačarević. U Prizren, 1332. godine, dolazi dubrovački mačar Martolo, vanbračni sin dubrovačkog vlastelina Petra Gosivala sa svojim sinovima. Mačevi koje su oni pravili pripadali su mediteranskom tipu, sa jabukom na dršci, koji se često viđaju danas na freskama i u muzejima.
Mačeve su nosili svi - od pastira do cara. Razlika je bila u kvalitetu mača. Zato su mačari i bili posebna vrsta majstora.
Vremenom iz srbije su počeli da se izvoze mačevi. To se dogodilo u prvoj polovini XIV veka, kada su srpska mašta i iskustvo usavršili proizvodnju mačeva, tako da se već 20. juna 1391. godine u Dubrovniku spominje "Srpski mač". Pominje ga u svom testamentu dubrovački mačar Dobrič: "dele doe spade schiavonesche". "Srpski mač" je imao laka ulegnuća po bočnim ivicama i gornjoj površini a na sredini je bio proširen. Na dršci je imao horizontalnu ovalnu jabuku, a krsnica je blago povijena naniže. Posle pada Srbije, proizvodnju ovih mačeva preuzimaju u malo izmenjenom obliku Venecija i gradovi u dalmaciji, a nose ih svi stanovnici istočne obale Jadrana. Najlepši primerci danas mogu da se vide u Duždevoj palati u Veneciji kao čuveni i popularni "skijavone" - slovenski, tj. srpski mač.
Sablja se pojavljuje znatno kasnije od mača, njome se borilo jednom rukom, bila je lakša od mača a krivina je bila prilagođena za sečenje a ne za bodenje. Zbog istanjenosti morala je da bude odličnog kvaliteta da se ne bi lomila. Čuvena sablja dimiskija - poreklom je iz Damaska. Alamanka koju nosi Dojčin kovala se u Nemačkoj. Navalija vojvode prijezde i sablja Novaka kovača koju je nosio kralj Vukašin (a prepoznao je Marko Kraljević kod Turčina koji mu je pogubio ranjenog oca po tome što su na njoj bila ugravirana tri slova hišćanska: jedno slovo Novaka kovača, drugo slovo Vukašina Kralja, treće slovo Kraljevića Marka, bile su domaće. Novak je sablje kovao samo najvećim junacima. Pošto je bio komercijalan, kao svaki zanatlija i majstor, iskovao je i sablju Musi Kesedžiji. Sablje su bile obeležje plemstva, porekla, tradicije.
Koplje je bilo prvo oružje u upotrebi vitezovima i postojale su dve osnovne vrste. Dugačko do pet metara, za odbijanje protivnika, rušenje sa konja i probijanje oklopa - sve zavisno od toga šta mu je bio štit, odnosno kako je bio okovan grožđem - od šiljka, preko raznih maštovitih kombinacija do halebarde.Druga vrsta je kratko koplje za bacanje.
Dosta megdana po narodnim pesmama vitezovi su pokušali da reše kopljem, ali su na kraju ipak morali da se late sablji i mačeva i buzdovana šestoperaca.
Odbrambena oružja viteza su bila štit, šlem i oklop. Oklop je bio napravljen od pravouga-onih pločica, postavljenih kao crepovi na krovu i obloženih tkaninom. Spominje se da su oklopnici despota Stefana Lazarevića u bici kod Ankare, 1402. godine, nosili crne oklope. Vizantinac Duka opisuje srpske trupe u crnim čeličnim oklopima. Oklopnici su morali da budu izuzetno snažni i dobro navežbani ljudi.
Štit je pravljen od drveta i okivan metalnim oplatama, od okruglih i malih stigli su do dimenzija da pokrivaju gotovo polovinu borca. Caru Dušanu je Mletačka republika dozvolila da izveze štitove izrađene na slovenski način, a to su bili štitovi koji su pravljeni u Srbiji. Šlemovi su dopunjavali gvozdeni sjaj vitezova i možemo ih videti na grbu kneza Lazara, na njegovom novcu, nakitu a šlem se nalazi i na pečatima despota Stefana i despota Đurđa.
-
Zaboravljeni vitezovi Srbije
VLASTELA KNEZA LAZARA
BOGDAN KAZNAC
Kaznac Bogdan se spominje u dva istorijska izvora. Jedan je natpis pronađen u niškom gradu iz koga se vidi da je Nenad, sin kaznaca Bogdana podigao grad Koprijan. Drugi podatak je vremenski stariji, a potiče iz povelje kojom se reguliše zamena župa Zvečan za Brvenik iz 1363. godine, između kneza Vojislava Vojinovića i čelnika Muse. U ispravi se spominje da je Kaznac Bogdan držao selo Glušce u brveničkoj župi, koje je imao u svom posedu i izvesni Belobradić. Očigledno je da je tu na snazi bio sistem podele sela između dva pronijara. Nije poznato u čijoj je službi Bogdan bio i da li je doživeo vladavinu kneza Lazara.U trenutku kada je brvenička župa prešla u ruke čelnika Muse i svi posednici koji su u njoj držali svoja sela i imanja prešli su pod novog gospodara. Kaznac Bogdan je mogao kasnije dospeti i pod Lazarevu vlast ukoliko je jrš bio u životu, kao što je to bio slučaj sa njegovim sinom Nenadom.
BOGOSAV LJUDINA
Prilikom osnivanja ravaničkog vlastelinstva, knez Lazar je manastiru priložio u Smederevu, ''ljudinu Bogosava sa opštinom i sa baštinom". Kada je reč o opštini, misli se na nepodeljenu imovinu porodice, a da li je reč o baštiniku ili vlastelinu, ostaje otvoreno pitanje.
BRATAN
U Bogorodičinoj crkvi manastira Veluće, zadužbini imućnije vlastele podignutoj krajem osme decenije XIV veka, sačuvani su portreti vlastele koja nije poznata u drugim istorijskim izvorima. Ktitorka ovog hrama takođe nije identifikovana. U crkvi je predstavljen lik kneza Lazara kao glavnog sizerena i kneginje Milice. U priprati se nalaze portreti mlađe vlastele, verovatno sinova glavnih ktitora, odnosno vlastelinke. Imena ove vlastele danas nisu sačuvana, ali su u vreme otkrića ovih fresaka još bila vidljiva. Prema tadašnjem čitanju, oni su se zvali Oliver, Dejan, Bratan i Konstantin." Ono što je posebno zanimljivo je da je sudbina ove mlade vlastele čitljiva sa fresaka. Predstave četiri vlastelina, moguće braće, pretrpele su izmene usled njihove zajedničke sudbine, pogibije, verovatno u Kosovskom boju. Živopis i njihovi portreti su započeti i naslikani dok su ovi još bili živi. Naknadno su svoj četvorici ratnika doslikani u rukama krstovi, a najdrastičniji primer je na portretu vlastelina Dejana koji je u ruci držao tobolac sa strelama. Njemu je ponovo doslikana ruka uz telo u koju mu je stavljen krst. Iz svega ovoga se zaključuje da je živopis nastao 1389, odnosno da je Kosovski boj zatekao crkvu u živopisanju i da su tom prilikom unete ove izmene. Time bi i vrednost ove freske kao istorijskog izvora za vlastelu koja je učestvovala u Kosovskoj bici bila velika.
VITOMIR
Ime ovog vlastelina, javlja se u nekim od letopisa koji govore o boju na Dubravnici isključivo uz ime Crepa Vukoslavića, dobro poznatog vojskovođe kneza Lazara. Za razliku od Crepa, o Vitomiru ne znamo gotovo ništa. Nije poznato kakvuje titulu nosio, ukoliko ju je uopšte i imao, niti znamo gde su se nalazili njegovi posedi. Letopisačke vesti pružaju samo obaveštenja o ishodu bitke sa Turcima. To je bila akcija srpske vlastele, najverovatnije iz toga kraja, s obzirom da se u okolini Paraćina nalazio posed Crepa Vukoslavića. Verovatno je i Vitomir, kao i Crep, bio vlastelin krajišnik. Drugih podataka o ovom vlastelinu nema. Konstantin Jireček je, međutim, u vojvodi Nikoli koji se spominje u odlukama dubrovačkog Velikog veća jula 1425, i mletačkim dokumentima deset godina kasnije, pod imenom Nicolaus Vito-mire, prepoznao sina Vitomira, učesnika boja na Dubravnici.
GOISLAV KEFALIJA
Kefalija Goislav se prvi put spominje u povelji kneza Lazara iz 1387. godine, kojom je knez Dubrovčanima potvrdio trgovačke povlastice. Uz logoteta Nenadu, župana Petra i čelnika Mihu, kefalija Goislav se navodi kao jedan od milosnika. U pismu Dubrovačke opštine od 1. oktobra 1388, Dubrovčani su se obratili Goislavu, kefaliji kneza Lazara i purgarima Novog Brda, što su dubrovačkog trgovca Kudelina Dabojevića vezali za tuđi dug, odnosno naplatili su mu više nego što je bilo predviđeno. Iz navedenog pisma se vidi da je nepunu godinu pre Kosovske bitke, na mestu novobrdskog kefalije bio Goislav, kao vazal kneza Lazara. Svedočanstvo da je Goislav bio čovek od velikog kneževog poverenja predstavlja upravo podatak da se nalazio na funkciji kefa-lije Novog Brda, i ekonomski i strateški značajnog grada i rudarskog mesta, u trenutku kada se turska opasnost nadvijala nad granice Lazareve oblasti.
GRUBAC PROTOVESTIJAR
U jednom dokumentu iz Dubrovačkog arhiva, sačuvan je pomen izvesnog protovestijara Grupca iz avgusta 1377. godine. U parničnom postupku između izvesnog Miluna prevoznika i Benedikta Kvirina iz Venecije, saznaje se da je dotični Milun napravio ugovor sa Kuzmom, slugom protovestijara Grupca iz Novog Brda da ga preveze iz Ulcinja u Kotor. Kako se u parnici navodi, Milun se zadržao u Budvi zbog spomenutog Kuzme, čime je ugovor o prevozu koji je sklopio sa Benediktom bio prekršen. Sam tok parnice je irelevantan, već je bitan spomen pro-tovestijara Grupca iz Novog Brda i njegovog sluge Kuzme. Iz tog pomena se može nazreti da je 1377. godine - u vreme kada su u Zeti gospodarili Balšići, a kada je ban Tvrtko, osvajanjem Konavala i Dračevice od Balšića zaokruživao svoju teritoriju i utirao put svom krunisanju za kralja - knez Lazar bio u prijateljskim odnosima sa Balšićima, jer je njegov protovestijar slobodno poslovao u primorju. Ovaj podatak svedoči i o vezama Novog Brda sa Kotorom i Ulcinjem kao i o vezama Lazara sa Balšićima 1377. godine, u trenutku kada su oni bili u sukobu sa banom Tvrtkom.
Uzgredni spomen protovestijara Grupca u ovom izvoru, jedini je podatak o ovom visokom finansijskom činovniku kneza Lazara, koji se 1377. godine nalazio u Novom Brdu. Vezivanje protovestijara, kao činov-nika nadležnog za finansije, za Novo Brdo ukazuje i na značaj Novog Brda u ekonomskoj strukturi oblasti kneza Lazara. Uvođenjem funkcije protovestijara u organizaciji svoje oblasti, knez Lazar je, izgleda, pokušao da sledi vladarske običaje i time težio da se bar formalno izjednači sa kraljem Vukašinom, a time posredno i sa Nemanjićkom tradicijom. O pitanju identifikacije Lazarevog protovestijara Grupca i Gruba iz Kotora koji je bio comes camerarius cara Dušana, raspravljao je M.Blagojević.
DEJAN
Jedan od četiri vlastelina naslikana u priprati Bogorodičine crkve manastira Veluće.
DESIVOJE
Spominje se u povelji iz 1379/80. godine kojom knez Lazar potvrđuje posede svom vlastelinu Crepu Vukoslaviću, prilikom njegovog sporenja sa manastirom Hilandarom. Međa poseda Crepa Vukoslavića kod Lešja jednim svojim delom pružala se do sela Irana, koje se nalazilo u posedu Desivoja. To je jedini podatak na osnovu koga se može pretposta-viti da je i Desivoje bio među vlastelom kneza Lazara.
DETOŠ
Svojevremeno mu je pripadala Bogorodičina crkva u Dragobilji sa svim selima i metosima.25 Ne zna se kada je živeo, a zapravo je bio vlas-telin iz vremena pre kneza Lazara.26 Crkvu je kasnije u posed dobio logotet Luka koji ju je priložio manastiru Sv.
Pantelejmona . Ime ovog vlastelina ostalo je sačuvano u ugarskim dokumentima u sklopu toponima Dettosfelde ( Detoševo polje, Detoševina), koji je označavao oblast u Mačvi. Ta pogranična srpska oblast prema Ugarskoj je, sudeći po imenu, pripadala Detošu koji je i organizovao vlastelinstvo , ali nije poznato kada. U njen posed je, ne zna se na koji način, došao Lazarev zet Nikola Gorjanski mlađi, koji je i pokušao 1392. godine da je zameni za neki posed u Ugarskoj . Pozitivna identifikacija Detoša po kome je vlastelinstvo dobilo ime i Detoša koji je posedovao crkvu u Dragobilji nije potvrđena, mada istovetnost imena i teritorijalna bliskost Dettosfeld-a i Dragobilje upućuju na istu osobu.
DRAGOSAV PROBIŠČIĆ
Dragosav Probiščić se javlja samo u hronici vizantijskog pisca Jovana Duke. Njegova istorijska podloga nije izvesna. Njemu je pripisana ključna uloga u preokretu koji je nastao tokom Kosovske bitke, kada se pronela vest da je podigao pobunu i okrenuo se protiv hrišćana. On je prema Dukinom kazivanju bio kapetan despotov". Ova priča o Dragosavu koju donosi Duka, ne tereti direktno Lazarevog kapetana", već samo ističe da se proneo glas o njegovoj pobuni. Aleksandar Solovjev je pokušao da ga identifikuje sa članom vlasteoske porodice Probištitovića, ali u tome nije uspeo.
DRAGOSLAV VETER
U povelji kneza Lazara kojom se zaključuje spor između Crepa Vu-koslavića i manastira Hilandara, spominje se u okviru darovanih poseda manastiru selo Sini Vir sa starim granicama koje je držao Dragoslav Veter sa decom. Osim podatka da se spomenuto selo nekada, nije naznačeno kada, nalazilo u posedu Dragosava Vetera i njegove dece, o ovom vlastelinu se ništa drugo ne zna, kao ni kada je njegovo selo prešlo u ruke Crepa.
ŽARKO MEREŠIĆ
Žarko Merešić se pominje u vesti Mavra Orbina kojom se opisuje susret i atentat Nikole Altomanovića na kneza Lazara. Ovaj susret tada već dva neprijatelja odigrao se po svoj prilici posle 1371. godine. Među petoricom ljudi koji su došli na sastanak kao Lazareva pratnja nalazio se i ''vlastelin raški", Žarko Merešić. Prilikom napada na kneza Lazara, Žarko Merešić je poginuo. U komentarima Kraljevsšva Slovena, S. Ćirković je naznačio da prezime Merešić nepoznato u drugim izvorima toga doba podseća na prezime Mrkšić, čime bi se moglo vezati za vlastelina Žarka Mrkšića sa ušća Bojane. S.Ćirković napominje da nije jasno kako je vlastelin Žarko, poznat iz 1357. godine, mogao dospeti u pratnju kneza Lazara 1372-3. godine.
IVANIŠ, ANEPSEJ KNEZA LAZARA
Ivaniš, unuk despota Ivaniša, a sin Altomanov, bio je u rodbinskim vezama sa knezom Lazarom i svakako je pripadao krugu njegove vlas-tele. U jednom sačuvanom natpisu na nadgrobnoj ploči u manastiru Dečanima, vidi se da je Ivaniš bio anepsej, verovatno nećak, ili kakav drugi srodnik kneza Lazara. Iako unuk despota Ivaniša koji je imao svoje posede u Toplici, u natpisu nije spomenuta njegova titula ukoliko ju je nosio.Despot Ivaniš je bio vlastelin i velikodostojnik iz vre-mena cara Dušana. Njega je car Dušan u povelji manastiru Sv. Arhanđela kod Prizrena, izdatoj 1348. godine, nazvao „roditeljem carstva mi", što je upućivalo na visok stepen srodstva. Srodstvo Ivaniša, despotovog unuka i srodnika Nemanjića, sa knezom Lazarom, moglo je knezu višestruko koristiti.
JUGDA
Prilikom osnivanja manastira Ravanice i formiranja manastirskog vlastelinstva, knez Lazar je u povelji iz 1381. godine crkvenom imanju priložio i vinograde koje je otkupio od Crepa i vlastelina Jugde. Pitanje identifikacije između vlastelina Jugde od koga je knez Lazar otkupio vinograde i Juge, vlastelina koji se kao darodavac sela Dubočice javlja u povelji Lazarevića manastiru Sv. Pantelejmonu 1400. godine, ostaje otvoreno. Sličnost imena u ovom slučaju uzimajući u obzir i vremenski razmak, ne pruža dovoljno mogućnosti za pozitivno poistovećivanje.
KONSTANTIN
Jedan od četiri vlastelina naslikana u priprati Bogorodičine crkve manastira Veluće.
KRAJMIR VOJVODA
Konstantin Mihailović iz Ostrovice u svojim uspomenama, izvoru koji je nastao čitav vek posle Kosovske bitke, donosi predanje prema kome je na Kosovu polju pored crkve Samodreže bio zarobljen knez Lazar zajedno sa, u onovremenim istorijskim izvorima nepoznatim, vojvodom topličkim Krajmirom. Oni su pre pogubljenja dovedeni pred Muratovog sina Bajazita. U dramatičnoj priči o zarobljavanju i pogubljenju kneza Lazara, Konstantin Mihailović razvija razgovor sa herojskom podlogom između Bajazita, kneza Lazara i legendarne ličnosti, vojvode Krajmira. U okolnostima koje su neposredno prethodile Lazarevom pogubljenju, Krajmir pokušava da razumnim savetom herojskom knezu produži život: Mili kneže, odgovaraj caru, (Bajazitu) jer glava nije kao vrbov panj da po drugi put izraste." Nakon junačkog odgovora kneza Lazara Bajazitu, usledila je odluka o pogubljenju. Poslednja Krajmirova želja u tom trenutku bila je da mu se omogući da prihvati glavu kneza Lazara kako ona ne bi pala na zemlju. Poslednje reči topličkog vojvode su iskaz moralne obaveze odanosti prema pogubljenom gospodaru: Zakleo sam se Gospodu Bogu: gde bude glava kneza Lazara, tu i moja mora ležati". Po odrubljivanju Krajmirove glave, uz njegovu i Lazarevu, prema rečima Konstantina Mihailovića, pridodata je i glava Miloša Obilića.
Konstantin Mihailović ovu epizodu završava rečenicom jednog janičara:Srećni gospodaru, ovo su glave tvojih najstrašnijih neprijatelja." Dakle, prema predanju koje je u svojim uspomenama preneo Konstantin, Krajmir se ubraja među najveće junake i neprijatelje turskog sultana. S obzirom da ne postoji pozitivna identifikacija u proverenim i pouzdanim istorijskim izvorima, nije poznato odakle je toplički vojvoda Krajmir ušao u predanje. Po mišljenju Đorđa Živanovića, toplički vojvoda Krajmir kasnije je u narodnoj tradiciji postao Milan Toplica.
-
LAZAR MUSIĆ
O Lazaru Musiću, srednjem sinu čelnika Muse i Dragane, sestre kneza Lazara, sačuvano je znatno manje podataka nego o njegovom bratu Stefanu. Lazar je rođen nekoliko godina posle Stefana, a pre naj-mlađeg brata Jovana za koga se pretpostavlja da je rođen do 1358. godine,56 verovatno u gradu Zvečanu, koji se do 1363. godine nalazio u posedu čelnika Muse. Lazar Musić je ime dobio po svom ujaku, knezu Lazaru. Običaj srednjeg veka je bio da se prva dva sina vaspitavaju i pripremaju za svetovnu, vlasteosku karijeru. Takav je bio slučaj i sa Stefanom i Lazarem Musićem. Lazar je isto kao i stariji brat Stefan nosio titulu gospodin. U domaćim izvorima, Lazarevo ime se redovno spominje uz Stefanovo. Prvi put se javlja u povelji kneza Lazara iz 1381. godine, u kojoj se njegov otac, čelnik Musa spominje poslednji put. Posle Musine smrti, Stefan Musić, iako je bio glava porodice, nije upravljao vlasteoskim dobrima samostalno. Uz njega su stajali njegov mlađi brat Lazar i majka Dragana, koja je nadživela svog muža. Sudbina Lazara Musića vezana je za starijeg brata. Zajednički ktitorski portret u crkvi Sv. Vavedenja u Novoj Pavlici, to na neki način i obeležava. Pogibija braće u Kosovskoj bici sudbinski je označila i kraj jakog uporišta vlasti kneza Lazara i njegove porodice. Iz jednog dubrovačkog akta iz 1402. godine, spominje se da je u Dubrovniku tada boravio Stefan Musić sa majkom Jelenom. Ukoliko bismo se upleli u pretpostavke, reč bi mogla biti o Lazarevoj udovici i sinu, koji je dobio ime po stricu. Oni su u Dubrovniku bili još i sledeće godine.
Treći, najmlađi sin čelnika Muse, Jovan, bio je predodređen za crkveni poziv. U svom duhovničkom zvanju, Jovan je dosegao rang top-ličkog mitropolita. Sa ovim crkvenim činom, Jovan se javlja jedan jedini put u izvorima, na natpisu relikvijara braće Musić. Prema kanonima, Jovan je prilikom rukopoloženja za mitropolita morao imati najmanje 30 godina. S obzirom da je natpis iz 1388. godine, verovatno je rođen oko 1358. godine. Godina smrti mitropolita Jovana nije poznata.
MIHAILO
Vojvoda Mihailo prvi put se spominje u darovnici monahinje Evge-nije i njenih sinova manastiru Sv. Pantelejmona iz 1400. godine. U istoriografiji se već raspravljalo o ličnosti vojvode Mihaila i njegovoj identifikaciji u istorijskim izvorima.70 Iz navedene povelje saznajemo da je vojvoda Mihailo ruskom manastiru priložio Hlapovu poljanu sa svim zaseocima, metohom i međama, i na Moravi polovinu broda. O ličnosti vojvode Mihaila ne zna se mnogo. Izuzev ubikacije njegovih poseda ne može se utvrditi kada je postao vojvoda u službi Lazarevića. Problem identifikacije ove ličnosti nastaje uključivanjem u krug izvora dela Konstantina Filozofa. Biograf despota Stefana Lazarevića u žitiju posvećenom despotu spominje Mihaila na dva mesta. Prvi pomen vezan je za pobunu i zaveru Nikole Zojića i Novaka Belocrkvića protiv kneza Stefana Lazarevića iz 1398. godine, a drugi, docniji, za ratovanje despota Stefana protiv Turaka 1413. godine. Hronološki, pomen u povelji manastiru Sv. Pantelejmonu 1400. godine, bio bi dakle između ova dva događaja o kojima govori Konstantin Filozof. Poistovećivanje Mihaila iz 1398. godine sa vojvodom Mihailom iz 1413. godine je do danas bilo osporavano. Uloga Mihaila u pobuni vlastele 1398. godine veoma je zanimljiva. U zametku zavere protiv tek stasalog kneza Stefana, Mihailo se našao u krugu ljudi koji su kovali zaveru. Kao jedan od poverljivih ljudi glavnih konspiratora, Mihailo je vršio ulogu glasnika koji je sultanu Bajazitu trebalo da prenese poruku o izdajstvu" kneza Stefana i o njegovim vezama sa Ugrima. U odsudnom trenutku, Mihailo se okreće protiv zaverenika i Stefanu saopštava vest o zaveri. Govoreći o ovom Mihailu, Konstantin Filozof napominje da je on bio uvek blagorodan i veran Stefanu", ali ne navodi da je imao bilo kakvu titulu, niti ga povezuje sa vojvodom Mihailom koji je kasnije ratovao sa despotom Stefanom protiv sultana Muse. Mišljenje da je reč o dva Mihaila, jednom, Stefanovom doušniku i drugom vojvodi, zastupali su M. Purković i G. Babić. Ukoliko je reč o dva Mihaila, ostaje i dalje otvoreno pitanje njihovog položaja za vreme kneza Lazara i izranjanja na političku scenu u događajima koji su usledili po Lazarevoj pogibiji.
MIHAJLO DAVIDOVIĆ
Mihajlo Davidović je još jedan Lazarev vlastelin čije je ime ostalo sačuvano na osnovu svedočenja izvora koji je koristio Mavro Orbin. Opisujući susret i atentat župana Nikole Altomanovića na kneza Lazara, Orbin, nabrajajući Lazarevu vlastelu, pored Žarka Merešića spominje i Mihajla Davidovića. Među petoricom ljudi koji su prema dogovoru, nenaoružani došli na sastanak-pregovore kao Lazareva pratnja, našao se i vlastelin raški", Mihajlo Davidović. Iskoristivši trenutak, na prevaru, Nikola Altomanović sa svojim ljudima napao je kneza Lazara, teško ga ranio, a Mihajlo je u tom sukobu poginuo zajedno sa vlastelinom Žarkom.
MIHO ČELNIK
Kao jedan od Lazarevih podanika, čelnik Miho se uz drugu vlastelu spominje januara 1387. u povelji kneza Lazara kojom potvrđuje stare povlastice Dubrovčanima. Osim da je bio činovnik centralne državne uprave, o Mihu se više ništa ne može reći.
MLADEN PSISIN
Jedini pomen ovog vlastelina je iz kasnijeg doba. Despot Stefan Lazarević, u svojoj, prvoj po redu, sačuvanoj povelji iz 1405. godine, daruje selo Jabučje despotici Jevpraksiji i potvrđuje njen dar tog sela Hilandaru. U ispravi se napominje da je selo Jabučje u Levačkoj župi za života njegovog oca, kneza Lazara, držao izvesni Mladen Psisin. Despot Stefan Lazarević napominje da je Mladen Psisin tu proniju držao za vreme kneza Lazara, ali ne govori u čijem se ona posedu nalazila u trenutku kada ju je ustupao svojoj majci da bi ona taj posed darovala Hilandaru.
NENADA LOGOTET
Prvi pomen logoteta Nenade je iz 1372. godine, kada se Nenada spo-minje u natpisu na jednom kamenom nadvratniku. U natpisu je ostalo zabeleženo da je Nenada sin kaznaca Bogdana i graditelj grada Koprijana koji se nalazio južno od Niša.87 Ubikacija Koprijana još nije konačno izvršena. Pretpostavlja se da je ovaj grad istovetan sa današnjim Kurvingradom, 11 kilometara južno od Niša, ali postoji pretpostavka da je to Gradište" na Dobriču, na zapadnoj strani Morave. Izgradnja ovog grada dovodi se u vezu sa naglim napredovanjem i približavanjem Turaka posle Maričke bitke, u nizu graditeljskih poduhvata koje je preduzeo ili pokrenuo knez Lazar.Logotet Nenada spomenut je i kao prvi milosnik u povelji kneza Lazara kojom je knez potvrdio stare povlastice Dubrovčanima iz 1387. godine. Uz Nenadu, kao milosnici su popisani župan Petar, čelnik Miho i kefalija Goislav. Nenadino ime ostalo je zabeleženo i u pomeniku manastira Bogorodice Ljeviške. Iz pomenika saznajemo imena njegove najuže porodice. Imao je sinove Stanimira, Vladislava i Nikolu, dok mu se žena zvala Jerina.
NIKOLA ZOJIĆ
Vojvoda Nikola Zojić, zagonetni vlastelin-oblasni gospodar, izbio je na političku scenu Moravske Srbije u previranjima s početka osme decenije XIV veka. Sudbina ovog značajnog vlastelina poznata je na osnovu pripovedanja Konstantina Filozofa i posredno podataka koji se nalaze u Kraljevstvu Slovena, Mavra Orbina.
Tekst žitija despota Stefana Lazarevića od Konstantina Filo-zofa, predočava sliku o vremenu i događajima u kojima je učestvovao Nikola Zojić. Iako izvor iz četvrte decenije XV veka, žitije despota Stefana je prvi izvor u kome se spominje da su Nikola Zojić i Novak Belocrkvić bili vazali knaza Lazara. Nevoljno stupanje pod Lazarevu vlast moglo je biti uzrok kasnijeg delovanja Nikole Zojića koji je pokušavao da se izdigne na rang oblasnog gospodara kujući zaveru sa drugom vlastelom protiv kneza Stefana.
Tokom osme decenije XIV veka knez Lazar je gradeći svoju oblast sa političke pozornice uklonio župana Nikolu Altomanovića i Rastislaliće. Za te godine indirektno se može vezati i prvi pomen vlastele Nikole Zojića i Novaka Belocrkvića.
Konstantin Filozof Nikolu Zojića spominje samo u kontekstu zavere protiv kneza Stefana koja se odigrala 1398. godine. U svom izlaganju o pobuni, bez bliže hronološke odrednice, Konstantin Filozof jasno predočava da je u vreme širenja Lazareve vlasti i stvaranja njegovedržave, bilo vlastele koja se usprotivila Lazarevoj sizerenskoj ulozi i nametanju vrhovne vlasti. On povezuje događaje o kojima će govoriti sa vremenom širenja vlasti kneza Lazara i imenuje predvodnike pobunjene vlastele, a to su bili Nikola Zojić i Novak Belocrkvić sa drugim ne-kim". Autor žitija, opisujući veliku borbu" koju je ova vlastela kasnije zametnula protiv kneza Stefana, napominje da je tu vlastelu još knez Lazar pokorio pod svoje noge". Ovakav iskaz Konstantina Filozofa ne pruža dovoljno prostora da se jasno može reći na koji je način Lazar konkretno pokorio tu vlastelu. Knez Lazar ih je bez sumnje mogao pokoriti silom, ali pretpostavke za drugačiji način stupanja pod njegovu vlast pruža jedan drugi izvor koji uopšteno govori o Lazarevoj novoj vlasteli tog doba.
Mavro Orbin u odeljku svog Kraljevstva Slovena kojim započinje istoriju kneza Lazara i njegove porodice, govoreći sa kakvim se proble-mima u odnosima sa vlastelom susreo knez Lazar dok nije učvrstio svoju vlast napominje da je on (Lazar) u mladosti bio dvorjanin pomenutog cara, a posle je (kako rekosmo) zauzeo Zemlju kralja Stefana sve do Dunava, pokorivši Rasislavića i drugu vlastelu koja je držala rečene pokrajine: jedne je zatvorio u tamnicu, druge proterao, a neke putem raznih ugovora potčinio svojoj vlasti".
Među vlastelom koja je tada potčinjena putem raznih ugovora možda je moguće prepoznati baš Nikolu Zojića čija se oblast nalazila na teritoriji planine Rudnik koji je više puta prelazio iz ruku Nikole Altomanovića u ruke kneza Lazara." O kakvim je ugovorima reč ne može se ništa bliže reći, ali nije isključeno da se tada Nikola Zojić rodbinski vezao za kuću kneza Lazara, što je naznačeno u povelji Sv. Pantelejmonu. Kao jedna od mogućnosti kojoj je knez Lazar mogao pribeći ostaje obdarivanje vlastele određenim zemljišnim posedima. Izvesno je da se potčinjavanjem Nikole Zojića u sastavu Lazareve oblasti konačno našla teritorija ovog vlastelina locirana u rudničkom kraju, sa tvrđavom Ostrovicom i rudničkom kovnicom, o čemu pruža podatke i darovnica kneginje Milice i njenih sinova izdata manastiru Sv. Pantelejmona iz 1400. godine.U ovoj darovnici ruskom svetogorskom manastiru među vlastelom--donatorima spominje se vojvoda Nikola. Donacije vlastele u ovoj povelji predstavljaju reminiscenciju i potvrdu već ranije darovanih crkvi i poseda, priloženih verovatno u vreme kneza Lazara. Vojvoda Nikola je sa svojom ženom Vidoslavom priložio manastiru crkvu Sv. Nikole u Srebrnici i Srebrnicu sa svim selima i metosima.Mihailo Dinić je pomenutu Srebrnicu, argumentovano, locirao u blizini Rudnika, napominjući da je danas pod tim imenom sačuvana samo rečica koja se sa Rudnika sliva u Jasenicu.Delikatnost položaja i uloge vlastelina Nikole Zojića upravo određuje geostrateški i ekonomski važan položaj njegovih poseda na Rudniku. Sasvim je moguće da je Nikola Zojić početkom sedamdesetih godina XIV veka bio vazal župana Nikole Altomanovića ili njegov saveznik u ratu protiv kneza Lazara na šta upućuje iskaz Konstantina Filozofa, da ga je knez morao potčiniti. S druge strane, moguće je da je Nikola Zojić u vreme konačnog sloma župana Nikole okrenuo njemu leđa, i potčinio se knezu Lazaru.Snaga Nikole Zojića verovatno da u to vreme nije bila zanemarljiva, ako se uzmu u obzir oblast kojom je Nikola Zojić upravljao i činjenica da je bio u srodstvu sa porodicom kneza Lazara. O Nikoli Zojiću u događajima iz narednih godina Lazareve vladavine nema podataka, što može značiti da se jednom potčinjeni vlastelin nije suprotstavljao svom sizerenu.
-
NOVAK BELOCRKVIĆ
Vojvoda Novak Belocrkvić je bio vlastelin kneza Lazara koji se u izvorima isključivo spominje zajedno sa Nikolom Zojićem. Konstantin Filozof ga spominje uz Nikolu Zojića kao organizatora zavere protiv kneza Stefana Lazarevića 1398. godine, napominjući da i on spada u vlastelu koju je svojevremeno knez Lazar pokorio pod svoje noge". Uzimajući u obzir izvor kojim se služio Mavro Orbin, opisujući za-okruživanje oblasti kneza Lazara, saznajemo da je kneževa politika prema vlasteli bila sprovođena na tri načina: proterivanjem, utam-ničenjem i sklapanjem nekakvih ugovora". Kako je Novak verovatno pri-padao istom krugu vlastele kao i Nikola Zojić, može se pretpostaviti da je i sa njim knez Lazar imao neku vrstu nagodbe.
Posedi vojvode Novaka poznati su na osnovu povelje monahinje Evgenije i njenih sinova Stefana i Vuka, manastiru Sv.,Pantelejmonu iz 1400. godine.129 Nalazili su se na dva mesta: u dolini Toplice i na Hvosnu, u Crkolezi oko 20 kilometara severozapadno od Peći.130 Posed Novaka Belocrkvića u Crkolezi na Kosovu, do kraja 1371. godine nalazio se u državi kralja Vukašina, a posle sloma Mrnjavčevića na Marici, nije sasvim jasno u sklopu čije oblasti se ovaj posed našao. Zvečankoji je kao utvrđeni grad Crkolezima bio najbliži, bio je do 1372. go-dine u rukama čelnika Miloša Povika, kada ga je najverovatnije za kratko vreme zauzeo Nikola Altomanović. Po uklanjanju Nikole Altomanovića, ova oblast postaje deo oblasti kneza Lazara. Posle Lazareve pogibije 1389. godine Vuk Branković je uvećao svoju oblast u Polimlju132 i na Kosovu, čime grad Zvečan i Crkolezi ulaze u granice njegove oblasti. Posed Novaka Belocrkvića oko Toplice - Bele Crkve (Kuršumlije), bio je od samog početka u sastavu Lazareve oblasti. Konstantin Filozof je sasvim jasno naznačio da je Novak Belocrkvić priznao Lazarevu sizerensku vlast. U godinama posle Kosova, lokacija dela poseda Novaka Belocrkvića ušla je u sastav oblasti Vuka Brankovića. Moguće je da je tada vojvoda Novak priznao Vukovu vrhovnu vlast, ali za to nema potvrde u izvorima.
U spomenutoj darovnici kneginje Milice manastiru Sv. Pantelejmonu, crkvu Sv. Jovana Preteče u Crkolezi sa selima, metosima i pravima koja je crkva uživala još za vreme cara Stefana priložila je pored vojvode Novaka (Belocrkvića) i Vidoslava.133 Njihov zajednički dar ruskom manastiru, otvara pitanje da li je ova Vidoslava bila Novakova žena ili njegova rođaka, jer u povelji to nije naznačeno. Ova Vidoslava, koja se spominje u spomenutoj povelji, bila je sahranjena u darovanoj crkvi Jovana Preteče. O tome svedoči i nadgrobna ploča na kojoj se nalazi uklesan natpis koji govori da je Vidoslava umrla 30. juna, nepoznate godine.134 Crkvu je verovatno podigao u vreme cara Dušana izvesni čelnik Radič koji je sahranjen u crkvi, a kada je crkva dospela u posed Novaka Belocrkvića i da li je bio u srodstvu sa čelnikom Radičem nema potvrde u izvorima.
Na drugom mestu, u ispravi je naznačeno da je vojvoda Novak priložio Sv. Pantelejmonu selo Biserku na Toplici sa metohom, u oblasti gde se verovatno nalazio i Novakov baštinski posed (Bela Crkva - Belocrkvić). Ovaj posed Novak je darovao samostalno. Kako se vidi iz povelje, posedi Novaka Belocrkvića nalazili su se jednim delom na Kosovu, a delom oko Toplice. Neuspela zavera protiv kneza Stefana završila se različito po Nikolu Zojića i Novaka Belocrkvića. Dok je Nikola zamonašenjem spasao svoj život, Novak je, došavši na Stefanov dvor, neznajući da je neverstvo otkriveno, bio odmah pogubljen.
U pomeniku crkve Bogorodice Ljeviške ostao je zabeležen izvesni dvorodržica Novak koga je Đorđe Sp. Radojičić pokušao da identifikuje povezujući ga sa tri ličnosti koje su postojale u vreme kada se javlja ova titula. Između tri varijante: Novaka Belocrkvića, Novaka Pavlovića, vlastelina Đurđa Brankovića iz 1417. godine i Novaka Kumančića iz 1422. godine, Radojičić je najviše izgleda dao Novaku Belocrkviću, s obzirom na njegove posede u Crkolezi, kao i zbog verovatnoće da je osuda na smrtnu kaznu donesena zbog Novakovog prisustva na dvoru gde je obavljao funkciju dvorodržice.Ova identifikacija ipak ostaje samo u domenu pretpostavke.
NOVAK LOGOTET
Kao jedan od Lazarevih podanika zabeležen je u povelji kneza Lazara svetogorskom manastiru Lavri od 8. avgusta 1381, sa sedištem u ple-menitom gradu Kozniku. Grad Koznik se nalazio 8 kilometara zapadno od današnjeg Aleksandrovca.S obzirom da je Novak nosio titulu logoteta, ovaj podatak otvara pitanja rezidencija i kancelarija kneza Lazara, odnosno da li je logotet Novak bio stalno namešten u gradu Kozniku ili je menjao mesta boravka prateći kneza i njegovu kancelariju.
OBRAD DRAGOGALJIĆ
Obrad, vlastelin iz kraja oko Brvenika kod Ibra, čije se prezime u izvorima i literaturi različito interpretira: Dragosaljić, Dragoslalić, Dragojlalić, Debindić, Dekindić, pominje se u tri povelje čiji se originali i danas čuvaju u manastiru Hilandaru.
Prvu povelju ovom vlastelinu izdao je knez Lazar, 1387. ili 1388. godine. Njom je knez potvrdio Obradovu zadužbinu, crkvu Sv. Vavedenja Bogorodičinog u Kuknju. Drugu povelju je izdao patrijarh Spiridon 19. januara 1389. povodom istog čina, a u skladu sa prethodnom poveljom kneza Lazara. U njoj se Obrad pominje kao vojvoda.Baštinski posedi vojvode Obrada nalazili su se u Brveničkoj oblasti i obuhvatali su selo Kukanj i zaseoke Čajetinu, Šipačno i Novo Selo, koje je Obrad priložio svojoj zadužbini . Ta mesta su se nalazila u baštini porodice Dragosaljića još za vreme života Obradovog oca i dede. Knez Lazar u svojoj povelji kaže da je Obrad o tome izneo hrisovulje zapisane u doba svetih kraljeva", date njegovim roditeljima i praroditeljima" , Ovom ispravom je potvrđeno da se spomenuta crkva Bogorodičinog vavedenja u Kuknju, koju je podigao Obrad, i svi u povelji navedeni posedi nalaze u Obradovoj potpunoj svojini. Obrad je njima mogao da raspolaže kako je želeo, odnosno poveljom su se potvrđivala njegova baštinska prava. Ova oblast je imala značajan ekonomski potencijal u rudnicima o čemu svedoče i lokaliteti Suvo Rudište i potok Rudnica. Od strane Crkve, patrijarh Spiridon je 19. januara 1389. faktički potvrdio sadržaj ranije izdate povelje kneza Lazara o istom daru. U povelji patrijarha Spiridona, Obrad se pominje pod prezimenom Dekindića, a ispred njegovog imena se nalazi titula vojvode. Spomenuti posedi vojvode Obrada Dragosaljića administrativno su ulazili u župu Brvenik, koja se od 1363. godine našla u rukama porodice Musić. Položaj njegove baštine otvara pitanja vezana za vazalstvo porodice Dragosaljić i samog Obrada. Obrad ili njegov otac su verovatno pre izvršene zamene župa Zvečan za Brvenik 1363. godine, bili vazali kneza Vojislava Vojinovića, u čijem posedu se do tada nalazila Brvenička župa, da bi nakon razmene župa postali vazali čelnika Muse. Ostaje dilema da li su kasnije Musići bili sizereni Obrada Dragosaljića, ili je on gradio neposredan vazalski odnos prema knezu Lazaru. U popisu poseda i vlastelina koji su se u vreme razmene župa nalazili u okviru Brveničke župe pod knezom Vojislavom Vojinovićem, navedeno je kneževo selo Kukno, koje je, iako slično po zvučnosti, ipak različito od Obradove baštine sela Kuknja.Prilog pretpostavci da se Obrad, odnosno njegova porodica, od 1363. godine našla u vazalnom položaju prema čelniku Musi, koji nije dirao njihovu baštinu, ide i jedna odluka Malog veća Dubrovačke opštine od 11. januara 1388. u kojoj se spominje poslanik Stefana Musića po imenu Obrad, a koga su Dubrovčani obdarili sa 10 perpera.Hronološki raspon, kao i podatak da je obdareni poslanik Musića verovatno bio vlastelin, kome su Dubrovčani bili iz nekih razloga zahvalni, otvaraju mogućnost za ovakvu identifikaciju. Obrad Dragosaljić je zaista mogao biti vazal Musića, ali se nigde izričito ne pominje u tom odnosu prema gospodarima Brvenika, već je u navedenoj ispravi kneza Lazara imenovan kao vlastelin gospodstva mi Obrad Dragosaljić". Moguće da je Obradova baština bila izuzeta iz oblasti koju su dobili Musići, jer se navedeno selo i zaseoci ne spominju u hrisovulji cara Uroša iz 1363. godine.
Treću povelju u kojoj se pominje Obrad, ovog puta pod familijar-nim imenom Dragoslalić, izdao je knez Stefan Lazarević manastiru Hilandaru oko 1392. ili 1395. godine.155 U njoj knez Stefan ispunjava zahtev hilandarskog bratstva da mu se ustupi crkva Sv. Vavedenja Bogorodice sa posedima koje je Obrad Dragoslalić obrekao" tj. obećao njihovom manastiru. O tome je navodno u vreme kneza Lazara bila sastavljena povelja, ali iz nekih razloga nije bila zvanično izdata. Knez Stefan u ispravi napominje da je Obrad Dragoslalić svoju baštinu izgubio, da mu je on oduzeo zbog nevere" i dao u proniju nekom vlastelinu čije se ime ne spominje. Konačna odluka o darovanju crkve Sv. Vavedenja Bogorodice sa selom Kuknjem i zaseokom Čajetinom, selom Šipčinom, zaseokom Novim Selom, selom Prisojkom i tri zaseoka u Hraštanima s uljanicima (pčelinjacima) manastiru Hilandaru, donesena je posle dogovora sa kneginjom Milicom, vlastelom, mitropolitima i igumanima, a uz blagoslov patrijarha Danila III. O kakvom je izdajstvu vojvode Obrada reč nema bližih podataka. Obradovo neverstvo moglo se ticati riklanjanju Vuku Brankoviću neposredno posle Kosovske bitke. A. Solovjev je bez čvršće argumentacije povezao Obradovo neverstvo sa kosovskom izdajom.
Titula vojvode koju je Obrad nosio upućuje na vojničku karijeru ovog vlastelina i prirodu njegovog uzlaznog puta u hijerarhiji vlastele u okvirima Lazareve oblasti.
OGNJAN
U osnivačkoj povelji za manastir Ravanicu, knez Lazar je priložio kod Kruševca u Spizleh, Ognjana s Brankom sinom i opštinom i baštinom. Ne može se utvrditi kao ni sa Bogosavom Ljudinom, da li je reč o Lazarevom vlastelinu ili prosto o baštiniku.
OLIVER
Jedan od četiri vlastelina naslikana u priprati Bogorodičine crkve manastira Veluće.
PETAR ŽUPAN
Župan Petar, jedan od Lazarevih vazala spominje se u ispravama samo jednom, kao milosnik u povelji kneza Lazara kojom potvrđuje stare povlastice Dubrovčanima 1387. godine. U jednom dubrovačkom aktu iz februara 1388. godine, spominje se izvesni Petar Vojinović iz Radoinje zajedno sa knezom Lazarom, povodom neke štete učinjene dubrovačkim trgovcima. Selo Radoinja nalazilo se na levoj obali donjeg toka reke Uvca. M. Dinić je ovog Petra Vojinovića identifikovao sa županom Petrom, vlastelinom kneza Lazara, pretpostavljajući da je reč možda o jednom sinu Vojislava Vojinovića. Istu identifikaciju između župana Petra i Petra Vojinovića, podržao je i Đorđe Sp. Radojičić smatrajući da je on možda bio u vezi sa čelnikom Vojinom koji se spominje u pomeniku manastira Bogorodice Ljeviške. Pretpostavka da je županPetar, Lazarev vlastelin, bio ktitor priprate manastira Dobruna kod Višegrada, dovedena je u pitanje datiranjem fresaka u 1343. godinu, čime je pomereno i datovanje gradnje priprate.
-
PRIJEZDA
U blizini sela Sinji Vir koje je držao Dragoslav Veter sa decom, išla je granica Crepovog poseda, kako povelja kaže...do velike ceste i niz lug mimo Priezdino selo i prez lug na Moravu u Črvene brege..."S obzirom da su se ova sela nalazila u blizini Petrusa, sasvim je jasno da se radi o vlastelinu iz Petruskog kraja, mada nije sasvim jasno da li je on spomenut kao onovremeni vlasnik tog sela ili je njegovo ime ostalo sačuvano i s vremenom postalo toponim.
STEFAN MUSIĆ
Hronološki najraniji pomen Stefana Musića, najstarijeg sina čelnika Muse, vezan je za događaje s početka osme decenije XIV veka koji su odredili preraspodelu snaga i obima teritorija oblasnih gospodara. U sukobe između župana Nikole Altomanovića i kneza Lazara koji su se u nekoliko navrata vodili oko planine Rudnik, verovatno su bili uključeni i Musići. Župa Brvenik koja se nalazila između Rudnika i Zvečana, koji je neko vreme držao Nikola Altomanović, moguće da se tada našla na udaru mladog župana. To bi najlakše opravdalo iskaz Mavra Orbina koji piše da su Musići bili županovi smrtni neprijatelji". Na kraju obračuna između kneza Lazara i bosanskog bana Tvrtka s jedne strane i Nikole Altomanovića s druge, 1373. godine poraženi i zarobljeni župan Nikola bio je, prema Orbinovom izvoru, predat na čuvanje Stefanu Musiću. O tome Orbin govori sledećim rečima: I tako pakosni Nikola bi zarobljen sa svojom imovinom. Kao zarobljenik bio je predan na čuvanje nekoj vlasteli, smrtnim svojim neprijateljima. Njihov poglavica je bio Stefan Musić koji mu je, po tajnom odobrenju kneza Lazara, dao iskopati oči..."Politički i vojni krah župana Nikole Altomanovića bio je praćen fizičkim sakaćenjem, kojeje prema ovom izvoru izvršio Stefan Musić. Interesantno je da se kao poglavica neke vlastele pominje Stefan, a ne njegov otac čelnik Musa i to već 1373. godine, čitavih osam godina pre poslednjeg pomena čelnika Muse u istorijskim izvorima. Moguće je da se čelnik Musa u međuvremenu zbog bolesti ili starosti postepeno udaljio iz političkog života i samim tim izvršio predaju vlasti u okviru porodice svom najstarijem sinu Stefanu.
U domaćim izvorima Stefan Musić, kao i njegov brat Lazar, javlja se samo pod ličnim imenom, dok se u dubrovačkim dokumentima pominje i porodično ime. Ono je pisano različito i postoji nekoliko varijanti: Musich, Molsich, Mosich i Mulsich. Stefan Musić je rođen pre 1356. godine, jer se već 1373. spominje kao poglavica saveza vlastele u ratu protiv Nikole Altomanovića. Tada bi prema ovoj računici imao 17 godina, a verovatno je imao i više. Posle smrti rodonačelnika, čelnika Muse, po principu prvorodstva, najstariji sin Stefan preuzeo je ulogu glave porodice. Kao jedan od najznačajnijih vlastelina u okviru države kneza Lazara, Stefan Musić je nastavio porodičnu tradiciju i preuzeo vazalske obaveze koje su bile utvrđene još za vreme njegovog oca. Stefan nije menjao očevu politiku vernosti i odanosti prema majčinoj rodnoj, odnosno ujakovoj kući. Stefan Musić nije imao posebnu titulu, već se na natpisima uz nje-govo ime javlja isključivo epitet gospodin, karakterističan za doba oblasnih gospodara, koji zbog svoje titularne skromnosti ne pruža dovoljno prostora za preciznije određivanje ranga nosioca ovog zvanja u vlasteoskim društvenim i državnim krugovima. Ipak, položaj Stefana Musića, kao Lazarevog sestrića, veoma bliskog rođaka i pouzdanog vlastelina, mogao je biti nešto drugačiji u odnosu na ostalu krupnu vlastelu kneževe oblasti. Poseban status Musića ogledao bi se i u, možda od Lazara kontrolisanoj, ali ipak autohtonoj monetarnoj emisiji, ukoliko bi novac sa natpisom Stefan pripadao Stefanu Musiću, što je bilo moguće s obzirom na veoma bliske rođačke veze kao i na rudničko bogatstvo u Stefanovoj oblasti. U dokumentima Dubrovačke Republike, Stefan Musić se pominje nekoliko puta i to u vestima koje upućuju na dobre veze između Dubrovnika i Lazarevog sestrića. Prvi pomen je 2. marta 1378. u vezi sa nekim založenim pojasom. Sledeći je 9. januara 1388. u jednoj ne baš jasnoj vesti u kojoj je Veće umoljenih jednoglasno odlučilo da se pošalje jedan eh nobilibus qui sunt in Sclavonia usque ad Stephanum Mosich". Dva dana kasnije, 11. januara, Malo veće je odlučilo da se uputi poklon od 20 perpera pro parte communis" koji je Stefanu Musiću odneo Franja Bavželić, a tom pjrilikom je i Obrad, izaslanik Stefana Musića, obdaren sa 10 perpera.
Najverovatnije da je reč o venčanju mlađeg Lazara, s obzirom da je Stefan sa svojih 35 godina bio već prilično star za svadbu prema srednjovekovnim shvatanjima. Veliko veće je 9. februara 1389. rešilo da se Stefanu Musiću pokloni ratnička oprema. To je poslednja odluka nekog od veća Dubrovačke Republike u kojoj se spominju Musići. Ovaj poklon Dubrovčana mogao bi se tumačiti gestom zahvalnosti ili pojačavanjem dobrih veza, s obzirom da su dubrovački trgovci često posećivali trg Ostraće i Brvenik koji su se nalazili u oblasti Musića. Ratnička oprema koja je poslata Stefanu na poklon, možda je bila i simboličan poklon vezan za razvoj političke situacije i tursku opasnost koja se nadvijala nad srpske zemlje.
Odgovarajući na svoje vojničke obaveze prema knezu Lazaru, Stefan i Lazar Musić su učestvovali u boju na Kosovu u kome su i poginuli. Njihovo učešće nije direktno spomenuto u izvorima najbližim bici. Stefanovo učešće u boju se ipak može naslutiti iz istorije Mehmeda Nešrije, turskog istoričara s kraja XV ili početka XVI veka. Nešrija je, opisujući raspored srpske vojske, na desno krilo sa Vukom Brankovićem, stavio i Lazarevog bratanca ili sestrića, svakako Stefana Musića. Podatak o rasporedu srpskih velmoža verovatno je iskonstruisan, ali je Nešrija sigurno znao glavne učesnike bitke. Stefan Musić sigurno nije preživeo boj na Kosovu. O tome svedoči i patrijarh Danilo III koji spominje poginulu braću Stefana i Lazara prilikom opisa prenosa moštiju kneza Lazara u Ravanicu.
UGLJEŠA DESISALIĆ
U ruševinama crkve Bogorodice Prečiste sagrađenoj sredinom XIV veka, kod manastira Gornjaka, nalazi se nadgrobni natpis iz koga saznajemo za vojvodu Uglješu Desisalića, vlastelina Lazarevića koji je preminuo 20. oktobra 1394, a monaško ime mu je bilo Sava.Ktitoricrkve su bili izvesni monah Ilija i njegova žena Teodora koji su takođe sahranjeni u crkvi.184 Da li je veliki vojvoda Uglješa Desisalić bio u kakvom srodstvu sa prvim ktitorima ove crkve, nije poznato. U crkvi su sahranjene još tri osobe od kojih je jedna Vuk Uglješić, preminuo 1438. godine, a mogao bi biti sin velikog vojvode Uglješe. Druga je Vukov sin, Stefan Uglješić, koji je preminuo 27. jula 1452.
CREP VUKOSLAVIĆ
Crep Vukoslavić bio je vlastelin i vojskovođa kneza Lazara čije se vlasteosko poreklo i posedi mogu pratiti još iz vremena cara Dušana. Crepov otac, župan Vukoslav, nosio je tu titulu za vreme cara Dušana, od koga je pored titule, u baštinu dobio i Petrusko vlaste-linstvo, oko tvrđave ili grada Petrusa, ne zna se tačno kada, između 1346. i 1355. godine.186 Lokacija utvrđenja Petrus nalazi se istočno od Paraćina i geostrateški predstavlja dominantnu tačku na putu iz Pomoravlja u timočku dolinu, odnosno iz doline Timoka, preko Čestobrodice za Ravno (Ćupriju) i Parakinov Brod (Paraćin). Porodična dobra udeljena kao „pustoš", naseljena su i obnovljena. Župan Vukoslav je sa svojim sinovima Crepom i Držmanom, koji je po zamonašenju dobio ime Dionisije, sagradio crkvu Sv. Bogorodice u selu Lešju na području Petruskog krajišta. Želju župana Vukoslava da daruje ovu zaduž-binu, sa posedima i drugim dobrima, manastiru Hilandaru potvrdio je car Uroš u hrisovulji izdatoj 15. oktobra 1360. Posle smrti župana Vukoslava još za vladavine cara Uroša, Crep je sa bratom zbog propasti darovanog poseda, usled nemarnosti i neumešnog upravljanja hilandarskog bratstva, pokrenuo spor za povraćaj poklona. Nehat i nebriga du-hovnog vlasnika bio je povod dugogodišnjeg spora između braće Vukoslavića i svetogorskog manastira. Ove podatke pruža povelja kneza Lazara kojom je pravni spor konačno rešen u Crepovu korist. Podaci iz te povelje omogućili su i ubikaciju grada Petrusa čiji je položaj dugo vremena bio sporan. Na taj način locirani su i posedi Crepa Vukoslavića, Lazarevog vlastelina. Iako je presuđeno u Crepovu korist, neka vrsta produžetka pravog rešenja spora oko darovanog dobra protegla se i na sledeću generaciju. Jedan podatak iz povelje despota Stefana Lazarevića iz juna 1411. godine, govori da je despot tom prilikom manastiru Hilandaru darovao nove posede umesto sela Leštija, koje je vratio ktitoru popu kir Venediktu Crepoviću, očigledno sinu Crepa Vukoslavića. Uz podatak o Crepovom sinu Venediktu, ostao je još je-dan vezan za njegove potomke. U jednom pomeniku manastira Lavre sv. Atanasija, koga je Crep svojevremeno obdario, ostao je pomen Venedikta i pomen njegove kćeri monahinje Anisije koja je umrla 1426/27. godine.193 Crep je 1375/76 godine darovao manastir Lavru na Svetoj Gori nekim posedima, što je svojom poveljom potvrdio i knez Lazar. Među selima koja je darovao Crep, navode se Mutnica Gornja, Petra Gornja i trg Para-kinov Brod. Crepova uloga u državi kneza Lazara i njegov status među ostalom vlastelom bili su posebni, o čemu svedoči jedan pomen u ravaničkoj povelji kneza Lazara. U delu isprave u kojem je knez navodio svoje darove Ravanici, spominje se da je Lazar otkupio od Crepa i Jugde, neke vinograde koje je priložio svojoj zadužbini. Crepov vinograd je u sastav ravaničkog vlastelinstva ušao još pre nego što je knez Lazar izdao osnivačku povelju. Tada je međa ravaničkog vlastelinstva dodi-rivala i neki Dionisijev vinograd. U ravaničkoj povelji se pominju i Crepove „carine" koje su se nalazile na međama crkvenih sela. Ove carine nisu podrazumevale odredišta za ubiranje dažbina već su predstavljale obradive površine koje su besplatno obrađivali zavisni ljudi svojim feudalcima.Pored ovih spomena u ispravama, Crep je ostao zabeležen pod imenom Črepa i u pomeniku manastira Bogorodice Ljeviške.
U odnosima između kneza Lazara i Crepa, posebnu pažnju privlači epitet koji je knez upućivao svom vazalu. U navedenoj povelji o sporu Crepa sa Hilandarom iz 1379/80. godine, knez se Crepu obraća nazivajući ga bratom". Ovakav ton obraćanja ne sme se tumačiti kao direktno, najbliže orodstvo sa vazalom, jer je knez Lazar bratom" nazivao i svog zeta, čelnika Musu. U slučaju Crepa, taj način obraćanjaMogao je označavati epitet za posebno prijateljstvo, bliskost, ili kakav drugi naročit odnos obeležen možda zahvalnošću za neke Crepove zasluge ili je možda to bio znak nekakvog orođavanja kao što je bio slučaj sa čelnikom Musom. Izvori ne pružaju mogućnost da se utvrdi ko je bila žena Crepa Vukoslavića i da li je ona mogla biti neka rođaka kneza Lazara. U svakom slučaju epitet brata", označavao je posebnu vrstu bliskog odnosa između gospodara i njegovog vlastelina, koji je došao do punog izražaja u Crepovoj vojničkoj ulozi čuvara granica Lazareve oblasti.
U sačuvanim letopisačkim izvorima, Crep Vukoslavić se najčešće spominje kao učesnik i pobednik boja na Dubravnici. Bitka koja se po nekim letopisima odigrala 25. decembra 1380/81. godine između Crepa i Vitomira s jedne i Turaka s druge strane, završila se pobedom srpskih ratnika.201 Vesti ovih letopisa su jedini podaci u kojima se Crep pominje u ulozi vojskovođe. Njegovo prisustvo u Lazarevoj vojsci kod Pločnika 1386. godine i učešće u Kosovskom boju nije moguće pratiti u izvorima. Bitka koja se odigrala na Dubravnici u blizini Paraćina, na teritoriji krajišta Crepa Vukoslavića, kako se može pratiti prema sačuvanim izvorima, bila je prvi značajniji sukob između srpske vlastele i Turaka posle bitke na Marici 1371. godine. Turski upadi i okršaj kakav je bio ovaj, samo su bledo nagovestili kosovsku dramu. Položaj oblasti na kojoj se odigrala bitka na Dubravnici, upućuje na krajišku pograničnu teritoriju, koja je imala svoje specifičnosti i poseban status u okvirima oblasti kneza Lazara. Na njenom čelu se nalazio vlastelin krajišnik, koji je sprovodio kontrolu i obezbeđenje granica, a u ovom slučaju tu ulogu je obavljao Crep Vukoslavić.Svoj vlasteoski pečat, Crep je, kao jedan od najznačajnijih Lazarevih vlastelina, ostavio verovatno kao ktitor manastira Sisojevac.
-
VLASTELA VUKA BRANKOVIĆA
BRAIKO PEKPAL
Ime Braika Pekpala ostalo je sačuvano u manastiru Dečani, na nadgrobnom natpisu njegove žene, monahinje Marine, a laički zvane Vitoslava. Ona je preminula aprila 1374. godine. Na osnovu ovog epitafa, Vitoslava je bila kći Uglješe Nenadića, žena Braika Pekpala i ses-tričina despota Olivera, dakle poticala je iz veoma ugledne porodice. U natpisu nije spomenuto da li je Braiko Pekpal 1374. godine bio među živima, tako da se samo može naslućivati da li je i u čijoj službi bio nakon raspada Carstva i države Mrnjavčevića.
BRANISLAV RIZNIČAR
Branislav rizničar se nalazio u službi gospođe Mare Branković i njenih sinova. On je zajedno sa Dijakom Dobrovojem išao u Dubrovnik januara i marta 1401. i februara 1402. godine da bi podigli poklad Brankovića koji je bio tamo deponovan. Nije poznato kada je stupio u službu Brankovića i da li se možda nalazio među Vukovom vlastelom i dvoranima par godina ranije.
VLATKO HRANOTIĆ
Vlatko Hranotić, vlastelin Vuka Brankovića, javlja se pod punim vlastitim i familijarnim imenom eksplicitno samo u jednom zapisu, u jednom rukopisu s početka ili iz prve polovine XVI veka.3 Vest u kojoj se on spominje vezana je za prisustvo Turaka na teritoriji njegovog gos-podara Vuka Brankovića. Prema sačuvanom zapisu, Vlatko Hranotić je obavestio Vuka da se turska vojska ''sabrala" na Vladovu kod Morave. S obzirom da se nije moglo utvrditi da li je reč o okupljanju Turaka uoči Kosovske bitke, ili iz vremena Vukove samostalnosti posle nje, a da je to jedini pisani istorijski izvor koji spominje Vlatka Hranotića, ne može se ništa pouzdano hronološki reći ni o Vlatku Hranotiću.
Sliku o Vukovom vlastelinu upotpunjuje i novac koji je kovao vlastelin Vlatko. Postojanje dve vrste novca sa natpisom Vlatko unelo je među istoričare i numizmatičare nedoumice kome bi ih trebalo pripisati. Prve dve vrste novca objavio je još Šime Ljubić na osnovu otisaka koje je dobio od J. Šafarika. Prva vrsta ima samo natpis Vlatko. Druga vrsta ima na licu novca ispod imena Vlatko sitniji natpis VUOS. Različita mišljenja su se kretala od Vlatka Đurđevića-Radivojevića, preko Vlatka Hercegovića, do konačno Vlatka Hranotića, čiji bi to novac verovatno i bio.
DOBROVOJ DIJAK
Dijak Dobrovoj se nalazio u istom poslanstvu sa rizničarem Branislavom koje je putovalo u više navrata u Dubrovnik da bi podigli poklad Brankovića.Tom prilikom je Dobrovoj potpisao i potvrde o podizanju poklada.
DRAGOSAV
Ličnost Vukovog vlastelina Dragosava samo je delimično osvet-ljena istorijskim izvorima. Poznato je da je ovaj Vukov vlastelin kao i većina njegove vlastele kovao svoj novac. Numizmatički izvori su jedini pouzdan put za utvrđivanje vazalstva ovog velikaša u odnosu prema Vuku Brankoviću. Sačuvana je jedna vrsta novca ovog Vukovog vlastelina. Numizmatičke karakteristike Dragosavljevog novca ukazuju na veliku sličnost sa novcima koje je kovao Vuk Branković, ostali njegovi vazali, kao i gradovi Prizren i Skoplje.8 Identifikacija Dragosava koji je kovao svoj novac sa ličnostima koje prepoznaju pisani istorijski izvori nije nimalo jednostavna i samo otvara put smelim hipotezama bez pravog izvor-nog utemeljenja i pokrića. Uz ovaj nepobitan numizmatički izvor o postojanju Vukovog vlastelina Dragosava, među pisanim izvorima sačuvani su i neki zapisi, koje je Ljubomir Stojanović datirao u period oko 1389. godine, u kojima se spominje na više mesta ime Dragosav. Nijedan od ovih zapisa ne dozvoljava bezrezervno povezivanje sa vlastelinom koji je kovao novac.
U jednom zapisu, delimično sačuvanom, u kome se spominje ''gospodin veliki Vuk", najverovatnije Branković odnos u kome se javlja Dragosav prema njemu je rabotnik, a sam zapis glasi: ''Gospodinu mi velikomu Vlku od rabotnika ti Dragosava da si...", 10 pri čemu bi ovaj Dragosav možda mogao biti Vukov vlastelin koji je kovao novac. U druga dva zapisa tekst glasi slično: ''Od Vlka bratu mi Dragosavu..."" Osim da je reč o prisnom odnosu ne može se ništa više reći o ovom zapisu. Još jedan zapis spominje Dragosava, ali ovoga puta sa titulom gospodin, i to nevezano za Vuka.
Sergije Dimitrijević je napravivši listu potencijalne vlastele koja je možda kovala novac sa natpisom Dragosav, sistemom eliminacije došao do neodrživog zaključka da je u pitanju Dragosav Probiščić, Lazarev vojvoda koga spominje samo hroničar Duka (vizantijski izvor poznog doba) kao izdajnika na Kosovu.13 Sergije Dimitrijević je pri tom odbacio mogućnost da je reč o ličnosti koja se javlja u spomenutim zapisima.
JAKOB
Vlastelin Vuka Brankovića Jakov poznat je samo na osnovu sačuvanih primeraka novca koji je ovaj vlastelin kovao. Sačuvane su četiri vrste njegovog novca. Na dve vrste javlja se kao vazal Vuka Brankovića.
Jakov se na novcu pored dve vazalne vrste sa Vukom Brankovićem ja-vlja i na dve samostalne vrste novca na kojima je njegovo ime ispisano u dva horizontalna reda. Numizmatičari su utvrdili postojanje potpunog paralelizma između novčanih vrsta Vuka Brankovića i novčanih vrsta vlastelina Jakova, tako da svakoj novčanoj vrsti Jakova odgovara slična vrsta novca Vuka Brankovića. Prema Sergiju Dimitrijeviću to ukazuje da su oba vlastelina, i gospodar i njegov vazal, kovali novac u istoj kovnici, a posredno i na njihove međusobne dobre odnose. Na jednoj vazalnoj vrsti novca Jakova, simbolično je prikazan i njegov odnos prema sizerenu Vuku. Na tom novcu se nalazi šlem okružen imenom Jakova, a takav šlem se nalazi i na novcu Vuka Brankovića koji je kovao sa Lazarevim imenom kao i na novcu gde Vuk nastupa sam.
Sergije Dimitrijević je pokušao da bez čvršćih argumenata, oslanjajući se na intuiciju i identičnost imena, identifikuje Jakova, Vukovog vlastelina, sa dubrovačkim vlastelinom Jakovom Sorkočevićem, koji je uz Marina Benešića i Džive Pucića, uzeo od kralja Vukašina 1370. godine u zakup kovnicu u Prizrenu.
NIKOLA KEFALIJA
Iz vremena oko 1389. godine, zahvaljujući sačuvanim zapisima o ku-povini neke knjige, ostala je zabeležena ličnost Nikole kefalije, koji je tu funkciju najverovatnije obavljao na teritoriji Vuka Brankovića, ili kneza Lazara.Osim toga nije moguće precizirati za koje mesto i kog gospodara se može vezati.
NIKOLICA DIJAK
Ime dijaka Nikolice poznato je samo na osnovu dva fragmentarno sačuvana zapisa, datirana oko 1389. godine. Prvi glasi: Gospodinu mi Vuku od rabotnika ti Nikolica da znaš...." i sličan je sa zapisom ukome je sačuvano ime rabotnika Dragosava. Drugi zapis glasi: ''Pomenite mene grešnago diaka Nikolica. Piši ruko, mnogogrešnago diaka Nikolica."
PRIBIL KUĆINIĆ
Pribil Kućinić se u jednom dubrovačkom dokumentu spominje kao čovek, odnosno vlastelin Vuka Brankovića. Dokument koji nosi daum 9. jula 1392. odnosi se na dubrovačku karavansku trgovinu, a Pribil Kućinić se spominje kao vlasnik kuće u koju su pristizali karavani u Polimlju, verovatno u Komaranima ili negde u blizini. S obzirom da je Pribil ime koje je veoma često u krajevima oko Polimlja i gornjeg toka Drine, verovatno je njegova porodica poreklom iz tih krajeva, pa je on postao Vukov vlastelin kada je Vuk Branković zagospodario ovim krajevima. Nije isključeno da je i porodična tradicija bila da dubrovački karavani odsedaju i noće u njihovoj porodičnoj kući. U Polimlju je ostao sačuvan i toponim sela Kučin, koje se nalazilo u blizini sela Džurova i Izbičana.
PRNJAK VOJVODA
Jedini pomen vojvode Prnjaka je u povelji Vuka Brankovića o potvrdi trgovačkih povlastica Dubrovčanima od 20. januara 1387. Uz Todora Hamirovića kao milosnici su zabeleženi i vojvoda Prnjak i čelnik Smil.
SMIL ČELNIK
Vlastelin Vuka Brankovića o kome je sačuvano najviše podataka bio je čelnik Smil. Prvi pomen čelnika Smila je u povelji Vuka Brankovića kojom je on 20. januara 1387. Dubrovčanima potvrdio trgovačke povlastice. Tom prilikom su se u Prištini kao milosnici ovog pravnog čina zadesili Todor Hamirović, Prnjak vojvoda i čelnik Smil.
Punih osam godina o čelniku Smilu nema vesti u sačuvanim dokumentima. Ponovo iskrsava na površinu istorijskih zbivanja 19. januara 1395. kada obavlja poverljivo poslanstvo u Dubrovniku za svoga gospo-dara Vuka Brankovića. Tada je čelnik Smil, uoči već lako predvidljivih događaja, nagoveštenih turskim širenjem po Vukovoj oblasti i gubitkom samostalnosti, preneo u Dubrovnik 197 litara finog srebra i jednu zlatnu čašu tešku pet litara i četiri i po unce. Boraveći tada u Dubrovniku čelnik Smil je Dubrovčanima sastavio neku vrstu uputstva o korišćenju prenetog srebra i zlata. U dubrovačkoj priznanici za primljeno blago napominje se da su taj ''list" primili od čelnika Smila za njihovu arhivu, a da taj ''list upisa njegov logotet Stefan i čelnikovim pečatom pečati kako i mi si list našom pečatio pečatismo..." Čelnik Smil je došao u Dubrovnik poslom za svog sizerena Vuka Brankovića, vodeći sa sobom kako je naznačeno svog logoteta, dakle čoveka koji se nalazio na čelu kancelarije i na licu mesta sastavio dokument koji je čelnik Smil svojim pečatom tada i overio. Logotet Stefan je, iako bi prema ovoj priznanici mogao da se izvede zaključak da je kancelar čelnika Smila, išao kao predstavnik Vukove kancelarije, jer se pre svega radilo o Vukovom novcu i o Vukovom uslovno govoreći uputstvu za raspodelu tog blaga u slučaju njegove smrti. Za čelnika Smila se može reći da je imao svoj pečatni prsten kojim je i overio ovaj dokument.
Već 30. maja iste godine, čelnik Smil se istim poslom zatekao po drugi put u Dubrovniku. Ovog puta je čelnik Smil doneo 493 litra finog srebra. I tada je ponovljena procedura sa sastavljanjem priznanice od strane logoteta Stefana i prečaćenjem Smilovim pečatom.
Iz dubrovačkih izvora saznajemo i da je krajem aprila 1396. godine Vuk Branković slao čelnika Smila preko Dubrovnika u Zetu. Tada su mu Dubrovčani dali barku da se preveze u Kotor, kao i preporuke za gospodu" za koju bi Smil to tražio. Čelnik Smil se posredno pominje još jednom u vezi sa prenetom imovinom Brankovića, posle Vukove smrti, septembra 1409. godine.Čelnik Smil je bio još jedan od Vukovih bliskih saradnika i vlas-telina koji je kovao svoj novac. Njegov novac je nađen u ostavi iz Malog Bonjinca i ima isto naličje kao i jedna brojna vrsta novca Vuka Branko-vića.
STEFAN
Stefan se nalazio na čelu Vukove kancelarije u poznim godinama njegove vladavine, kada je već bio priznao turski suverenitet nad svojom oblašću. Stefan je zajedno sa čelnikom Smilom putovao u Dubrovnik da bi sastavljao priznanice o prenosu Vukovih dragocenosti u Dubrovnik, a koje je overavao čelnik Smil. Spominje se u dokumentima januara i maja 1395. godine.
TODOR
Jedan sasvim sumaran epitaf na grobnom kamenu u crkvi Sv. Paras-keve u Prizrenu pruža podatke prema kojima je na tom mestu sahranjen izvesni Todor, sin Žegra nomika, koji je umro 27. avgusta 1387. U to vreme Prizren se nalazio u oblasti Vuka Brankovića. Na osnovu ovog natpisa nije moguće bilo šta više reći o Todoru, kao ni o socijalnom sloju kome je pripadao. Titula ili funkcija nomika koja se javlja uz ime njegovog oca, upućivala bi na činjenicu da je Žegar obavljao posao pisara, notara u srpskim kancelarijama toga doba, tako da je malo verovatno da je reč o vlastelinu. S druge strane ostalo je zabeleženo da je izvesni Žegar koga pominje kralj Stefan Dečanski u svojoj povelji crkvi Bogorodici Ljeviškoj, bio otimač crkvenih dobara. Kralj Milutin je njive oteo Žegru i preduzeo odmazdu. Kasnije u pomeniku iste crkve ostalo je zabeleženo ime Žegra. Đorđe Sp. Radojičić izveo je s pravom identifikaciju ova tri pomena Žegra i prepoznao ih je u jednoj ličnosti. Prisustvo njegovog imena u manastirskom pomeniku može se tumačiti samo na taj način, da je Žegar postao crkveni priložnik. Žegar je imao posede na Lepencu, severozapadno od Skoplja, pa je stoga njegov sin Todor sasvim moguće pripadao vlasteoskom sloju. Vremenski raspon između 1387. kada je Todor umro i prvih pomena Žegra sa početka XIV veka, po Radojičiću govori ili o Todorovoj dugovečnosti ili o Žegrovoj odmetničkoj aktivnosti u ranim godinama.
TODOR HAMIROVIĆ
Jedini pomen vlastelina Todora Hamirovića je u povelji Vuka Brankovića kojom je 20. januara 1387. Dubrovčanima potvrdio trgovačke povlastice. Tom prilikom su se u Prištini zadesila vlastela-milosnici ovog pravnog čina, Todor Hamirović, Prnjak vojvoda i čelnik Smil.
-
Kako su ratovali naši vitezovi?
Mačevi dvoručnjaci bili su rašireni u gotovo celoj Evropi pa tako i kod nas. Zapravo, najveći broj arheoloških nalaza srednjovekovnih mačeva s našeg prostora upravo su veliki viteški mačevi koji su se držali sa obe ruke.
U Srbiju su u to vreme dolazili i strani najamnici, na primer odred od 500 nemačkih konjanika pod vođstvom viteza Palmana. Ovaj nemački plemić došao je u Srbiju 1331. godine gde je sa svojim ratnicima verno služio caru Dušanu sve do njegove smrti 1255. godine.
Samo godinu dana nakon što je vitez Palman stupio u službu kralja Dušana, u njegovu prestonicu Prizren došao je dubrovački mačar Martolo sa sinom. Okolnost da je u Srbiju došao mačar sa strane kao da govori da je on znao da kuje drugačije, bolje mačeve od domaćih mačara, moguće upravo dvoručnjake kakve su sa sobom doneli nemački najamnici.
Zna se da su najamnici iz Španije, Italije i drugih zemalja dolazili da ratuju za srpske vladare još u vreme Dušanovog dede kralja Milutina, ali veliki viteški dvoručnjaci tada još nisu bili rasprostranjeni u južnoj Evropi. Među arheološkim nalazima s našeg prostora ima dosta mačeva na kojima se nalazi znak vuka, oznaka nemačkih mačara iz grada Pasaua. To nam govori da su, pored domaće proizvodnje, mačevi doneti u Srbiju iz ovih, tada najboljih mačarskih radionica.
O razvijenoj proizvodnji i upotrebi mačeva za dve ruke u srednjovekovnoj Srbiji svedoči i pojava posebne vrste ovog oružja poznatog kao srpski mač. Ovaj poseban tip mača koji je bio namenjen pre svega za borbu protiv sablje pojavio se tokom poslednjih decenija 14. veka a prihvatili su ga i u drugim zemljama. Teška konjica naoružana dvoručnim mačevima bila je udarna snaga vojske cara Dušana, ali i njegovih naslednika. Ona je uživala veliki ugled kod protivničkih vojski, posebno Turaka, ne samo pred Maričku i Kosovsku bitku nego i posle toga, kao vazalne jedinice u sastavu turske vojske.
U jednoj od najvećih bitaka srednjeg veka koja se odigrala 1402. godine kod Angore (današnje Ankare) između mongolskog kana Tamerlana i turskog sultana Bajazita učestvovale su i srpske jedinice....Nema sumnje da su despot Stefan i njegovi oklopnici nosili mačeve dvoručnjake, što pokazuju brojni arheološki nalazi iz tog vremena, a isto se može reći i za njegovog savremenika Kraljevića Marka.
Čime li ratovahu Bodrići?
U najstarijim srednjovekovnim hronikama sačuvano je i ime jednog plemena polapskih Slovena čiji se jedan deo preselio na naše tlo, moguće zajedno sa Srbima koji su takođe došli sa severa. To su Bodrići, pored Ljutića najpoznatije pleme polapskih Slovena, koje je vekovima na obalama Severnog mora vodilo borbe protiv Nemačkog carstva, isto onako kao što su to činili i Lužički Srbi, naši najstariji, ali i najbliži rođaci na tlu današnje jugoistočne Nemačke. Oni se pominju početkom 9. veka, najverovatnije negde u južnom Banatu, oko ušća Tise ili nešto istočnije. Upravo sa ovog prostora potiče i jedan značajan nalaz "franačke spate".
- U srednjovekovnoj zbirci Istorijskog muzeja Srbije nalazi se mač koji je nabavljen otkupom. Iskovan je od gvožđa i oštećen rđom, a pored korica i obloge drške, nedostaje mu i nakrsnica, dok je vrh sečiva neznatno odlomljen. Mač je slučajno nađen prilikom kopanja u selu Banatski Brestovac, u južnom Banatu, sedam kilometara udaljenom od leve obale Dunava.
- Po izjavi Branka Ostojića iz Zemuna od koga je mač otkupljen 1983. godine, pored mača nije bilo nikakvih drugih nalaza, a mesto na kome je otkriven, na nepoznatoj dubini u centru sela, ne izdvaja se od okolnog ravničarskog reljefa. Ukupna dužina ovog mača iznosi 87 centimetara od čega je sečivo dugačko 75,4 centimetra, a drška 11,6 centimetara. Najveća širina sečiva, ispod nakrsnice, iznosi pet centimetara. S obe strane po sredini nalazi se žleb širine 2,8 centimetara koji je zbog rđe delimično očuvan i vidljiv samo u dužini gornje polovine sečiva. Na sečivu su vidljivi tragovi tauširanja. Rukohvat je za jednu ruku, dugačak 9,2 centimetra, a na njegovom vrhu nalazi se izdužena jabuka trogrbog oblika dimenzija 6,5 sa 2,4 centimetra. Po obliku mač iz Banatskog Brestovca spada u grupu ranosrednjovekovnih spata čija je proizvodnja i upotreba bila raširena ne samo u vreme Karla Velikog već i posle njegove smrti.
Za jednu ili dve šake
Drške mačeva razlikovale su se po dužini za jednu, jednu i po ili dve ruke. Drške za jednu i po ruku omogućavale su da se mač pridrži i drugom šakom pri čemu je ona delom prelazila preko prve ruke ili jabuke mača. Širina stisnute šake prosečnog čoveka iznosi oko devet centimetara. Iako je prosečna građa ljudi u srednjem veku bila nešto robusnija, prosečan rast bio je manji u poređenju s današnjim, tako da bi vrednost oko devet centimetara trebalo uzeti kao najveću za jednu šaku. Građa za jednu ovakvu antropološku pretpostavku mogu da budu i mačevi čiji su rukohvati veoma kratki (osam centimetara ili nešto manje). Ukoliko je ratnik imao kožnu ili kasnije metalnu rukavicu, rukohvat je trebalo da bude najviše za još oko jedan centimetar duži, tako da bi drška za jednu ruku podrazumevala dužinu rukohvata najviše do deset centimetara. Tako bi u drške za jednu i po ruku spadale sve one čiji je rukohvat dug od oko 11 do oko 18 centimetara. Duži rukohvati ukazivali bi da se radi o dvoručnom maču.
Paganski običaji
Nalazi mačeva iz sredine 8. veka u zapadnoj Evropi, na području franačke države, retki su usled povlačenja paganskih običaja u koje je spadalo i polaganje oružja u grobove ratnika. S druge strane, kod Slovena, vikinga, baltičkih i nomadskih naroda taj običaj nastavio je da se primenjuje i u narednim stolećima, pa su nalazi ovih mačeva neuporedivo brojniji u oblastima Evrope gde hrišćanstvo tada još nije imalo dublje korene.
Tauširanje
Tauširanje je tehnika ukrašavanja koja se koristila i za stavljanje drugih znakova i natpisa na metalne predmete. Na železnom sečivu mača prvo su udubljivani kanali koji su zatim ispunjavani žicom od nekog drugog metala druge boje (bakar, bronza, zlato, srebro) kako bi ukras, znak ili natpis bio uočljiv. Zatim bi se površina izravnala iskucavanjem i na kraju glačanjem.
Ornamentalno kovanje
- U prvoj fazi ornamentalnog kovanja komadi železa različitog procenta ugljenika iskivani su u trake. Više železnih traka, od kojih su neke imale veći a druge manji procenat ugljenika, spajano je u tanje šipke, odnosno prutove koji su zagrevani i uvrtani kako bi se trake što bolje spojile. Debljina prutova iznosila je oko jednog centimetra, a dužina oko metra. Više ovakvih prutova spajano je jedan pored drugog u deblje šipke iz kojih su iskivana sečiva mačeva. Brušenjem, odnosno postepenim skidanjem slojeva s površine ovih sečiva, dobijani su različiti ornamenti koji su nastali zbog različite boje železnih traka u prutovima. Da bi se vizuelni utisak pojačao, železu je ponekad dodavan fosfor usled čega je kontrast u boji raznih traka bio još upadljiviji.
- Na bočnim stranama šipki stavljano je gvožđe s većim procentom ugljenika od koga su brušenjem na tocilu nastajale oštrice sečiva koje su bile čvrste i mogle su da izdrže jake udarce. Ovako izrađena sečiva otkrivena su na retkim mačevima iz rimskog doba, a nešto pojednostavljenim načinom češće su izrađivana od vremena seobe naroda kad su postala izuzetno omiljena u upotrebi pre svega vladara i njihove oružane pratnje.
Kombinovanjem broja traka u prutovima i samih prutova, stepenom njihovog uvrtanja i posebno debljinom odbrušenog sloja s njihove površine, mogu se dobiti veoma raznovrsni ukrasi na mačevima.
-
Zašto su u Veneciji smatrali da je " srpski mač " najbolji ?
Postojalo je aktivno i pasivno oružje.
Aktivno oružje, služi za napad i regulisanje protivnika, a pasivno u
koje spadaju štit, šlem, oklop, radiodbrane i sigurnosti viteza od napadača.
Aktivno oružje su: mačevi, sablje, batine i štapovi, palice, partizana, buzdovan, bojna sekira, luk i strela džilit.
Postojale su dve osnovne vrste mačeva koje su vremenom i praksom trpele izvesne korekcije. Prva vrsta su dugački, teški mačevi koji se koriste sa obe ruke. Druga vrsta su tanki i kraći, pogodni za borbu jednom rukom.
Od početnog, kratkog i širokog, megdani i tuče su ga korigovali u sve duži i uži, naoštren sa obe strane i prilagođen više bodenju nego sečenju. U doba Nemanjića su se koristili teški, veliki mačevi koji su držani sa obe ruke a jabuka na kraju drške je služila da mač ne ispadne iz ruke od siline udarca.
Mač modela "skijavone" (slovenski mač) bio je jako cenjen u Evropi 16. veka. Nosila ga je garda mletačkog dužda. Odlikuje ga balčak koji se završava "mačjom glavom", štitnik za celu ruku, i uski žljebovi po sredini. Mač je jednosekli, a pri vrhu obostrano naoštren. Ovo oružje nastalo je od mača koji je kovan i "dizajniran" u Srbiji. Srpski štitnik je bio jednostavniji, krstast, povijenih krakova na dole
Realna je pretpostavka da je mač nastao od noža. Produžavanjem noža, pošto su antički mačevi bili kratki. U srednjem veku, u srpske zemlje su stigli dugački, za obe ruke, germanski mačevi, koje su donosili najamnici. Imali su ugraviran crtež vuka, što je bio zaštitni znak nemačke radionice iz grada Pasau. Tom tipu su pripadali i mačevi tipa "SEMPAH", koji su na drškama imali jabuku trouglastog oblika. Pošto su tada, izgleda, sankcije drukčije funkcionisale, eksport-import preduzeća su radila tako da su srpski vojnici i vitezovi bili opremljeni mačevima nabavljanim iz Venecije, tj. Mletačke Republike. Vremenom je, izgleda, proizvođač počeo da fušari, tako da su u Srbiji počele da rade prve kovnice mačeva.
Poznat je srpski mač sa okruglinom na dršci. Dečanska hrisovulja govori o nekom majstoru koji pravi mačeve i zove se Bogdan Mačar, a živeo je u selu Čabiću, koje je pripadalo dečanskom vlastelinstvu. Drugi majstor je bio Dojak Mačarević. U Prizren, 1332. godine, dolazi dubrovački mačar Martolo, vanbračni sin dubrovačkog vlastelina Petra Gosivala sa svojim sinovima. Mačevi koje su oni pravili pripadali su mediteranskom tipu, sa jabukom na dršci, koji se često viđaju danas na freskama i u muzejima.
Mačeve su nosili svi - od pastira do cara.
Razlika je bila u kvalitetu mača. Zato su mačari i bili posebna vrsta majstora.
Vremenom eksport-import preduzeće za mačeve se pretvara samo u eksport preduzeće. To se dogodilo u prvoj polovini XIV veka, kada su srpska mašta i iskustvo usavršili proizvodnju mačeva, tako da se već 20. juna 1391. godine u Dubrovniku spominje "Srpski mač".
Pominje ga u svom testamentu dubrovački mačar Dobrič: "dele doe spade schiavonesche". "Srpski mač" je imao laka ulegnuća po bočnim ivicama i gornjoj površini a na sredini je bio proširen. Na dršci je imao horizontalnu ovalnu jabuku, a krsnica je blago povijena naniže.
Posle pada Srbije krajem XV i početkomXVI veka, proizvodnju ovih mačeva preuzimaju u malo izmenjenom obliku Venecija i gradovi u Dalmaciji, a nose ih svi stanovnici istočne obale Jadrana.
Najlepši primerci danas mogu da se vide u Duždevoj palati u Veneciji kao čuveni i popularni "skijavone" - slovenski, tj. srpski mač.
Sablja se pojavljuje znatno kasnije od mača, njome se borilo jednom rukom, bila je lakša od mača a krivina je bila prilagođena za sečenje a ne za bodenje. Zbog istanjenosti morala je da bude odličnog kvaliteta da se ne bi lomila. Čuvena sablja dimiskija - poreklom je iz Damaska. Alamanka koju nosi Dojčin kovala se u Nemačkoj. Navalija vojvode prijezde i sablja Novaka kovača koju je nosio kralj Vukašin (a prepoznao je Marko Kraljević kod Turčina koji mu je pogubio ranjenog oca po tome što su na njoj bila ugravirana tri slova rišćanska: jedno slovo Novaka kovača, drugo slovo Vukašina Kralja, treće slovo Kraljevića Marka, bile su domaće. Novak je sablje kovao samo najvećim junacima. Pošto je bio komercijalan, kao svaki zanatlija i majstor, iskovao je i sablju Musi Kesedžiji. Sablje su bile obeležje plemstva, porekla, tradicije.
Koplje je bilo prvo oružje u upotrebi vitezovima i postojale su dve osnovne vrste. Dugačko do pet metara, za odbijanje protivnika, rušenje sa konja i probijanje oklopa - sve zavisno od toga šta mu je bio štit, odnosno kako je bio okovan grožđem - od šiljka, preko raznih maštovitih kombinacija do halebarde.
Druga vrsta je kratko koplje za bacanje.
Dosta megdana po narodnim pesmama vitezovi su pokušali da reše kopljem, ali su na kraju ipak morali da se late sablji i mačeva i buzdovana šestoperaca.
Odbrambena oružja viteza su bila štit, šlem i oklop.
Oklop je bio napravljen od pravouga-onih pločica, postavljenih kao crepovi na krovu i obloženih tkaninom. Spominje se da su oklopnici despota Stefana Lazarevića u bici kod Ankare, 1402. godine, nosili crne oklope. Vizantinac Duka opisuje srpske trupe u crnim čeličnim oklopima. Oklopnici su morali da budu izuzetno snažni i dobro navežbani ljudi.
Štit je pravljen od drveta i okivan metalnim oplatama, od okruglih i malih stigli su do dimenzija da pokrivaju gotovo polovinu borca. Caru Dušanu je Mletačka republika dozvolila da izveze štitove izrađene na slovenski način, a to su bili štitovi koji su pravljeni u Srbiji.
Šlemovi su dopunjаvаli gvozdeni sjаj vitezovа i možemo ih videti nа grbu knezа Lаzаrа, nа njegovom novcu, nаkitu а u XV veku šlem se nаlаzi i nа pečаtimа despotа Stefаnа i despotа Đurđа.
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Jаničаr Konstаntin Mihаilović, koji je pobegаo u Poljsku iz turske vojske, nаpisаo je knjigu "Turskа hronikа", sа ciljem dа Poljаke upoznа sа nаčinom turskog rаtovаnjа.
Srbe je sаvetovаo:
"Kаd se spremаte u borbu sа Turcimа morаte se lаko nаoružаti dа biste lаko s oružjem mogli rukovаti, jer su u tom pogledu Turci dаleko iznаd nаs. Ako gа goniš tаdа će ti uteći, а аko on tebe goni, ondа mu nećeš umаći. Turci su zbog lаkog nаoružаnjа uvek hitri, а mi smo zbog teških konjа i teškog nаoružаnjа uvek lenji, jer kаd mnogo imаš nа glаvi, težаk ti je i duh, uz to ne vidiš i ne čuješ dobro nа sve strаne, а zbog teškog oružjа ne vlаdаš rukаmа niti sаmim sobom. Kаd nаš rаtnik pаdne s konjа, propаo je, jer nemа ko dа mu pomogne dа ponovo uzjаše: on sаm bez pomoći to ne može učiniti."
Konstаntin, jаničаr u ostаvci, prožet srpskim rodoljubljem, uznosi više duhovnu veličinu nego fizičku snаgu.
-
Srpski mаč je tokom celog periodа srednjevekovne Srbije bio u stаlnom rаzvoju i usаvršаvаnju.Nа njegov rаzvoj uticаlа je pojаvа sve boljih i sаvršenijih oklopа koji su korišćeni od strаne protivničkih vojski.Oklopi od verižicа, čuvene pаncir košulje i oklopi od metаlnih pločicа, krljušti polаko su ustupаli mesto punim metаlnim oklopimа koji su bili mnogo jаči i otporniji.Primer togа oklopа, iаko poznаt nešto kаsnije je čuveni Mаksimilijаnski oklop.
U ovom periodu rаzvilа se primenа jednoiporučnih i dvoručnih mаčevа, odnosno mаčevа koji se koriste sа jednom, uz pomoć druge, i sа obe ruke kаkаv je i mаč nа slici gore u postu.Dvoručni "Srpski mаč" odlikuje se povećаnim dimenzijаmа, ukopne dužine do 1,2 metrа, od tog аnа krsnicu sа jаbukom otpаdа 20 do 25 cm, а nаkrsnicа je širokа do 25 cm.Nаkrsnie su tipološki podeljene u tri tipа-vodorаvne, lučne i u obliku lаtiničnog slovа s.Do pred krаj 15 vekа ovi mаčevi nаlаze primenu i u pešаdiji i konjici, а zаtim u konjici polаko preuzimа primаt sаbljа sа jаlmаnom kаo efikаsnije protivoklopno sredstvo.
Kаrаkteristični Srpski mаčevi su mаč iskopаn u Dečаnimа VMBG, sign 75/271, mаč otkopаn u nаnosu Lipskog potokа u Užicu, te mаčevi u VMBG. Mаč iz Bаričа, zbirkа u Obrenovcu, Mаč iz Opovа VMNS, Mаč iz Višnjice MGBG i drugi mаčevi.Mаčevi Vukovci nаlаženi su u Foči, Trebinju i svud nа prostorimа srednjevekovne Srbije.
Od poznаtijih Srpskih srednjevekovnih mаčevа zаpаžаju se čuveni mаčevi VUKOVCI, koji ne stoje ni u kаkvoj vezi sа Vukom Brаnkovićem, već se Vukovsi nаzivаju po kаrtušu VUKA( životinje) utisnutom nа sečivu.
Poznаto je dа je Srpski dvor držаo strаne plаćenike, prvenstveno Nemce, te je pod njihovim uticаjem ovаj mаč prenet i u srednjevekovnu Srbiju, gde je vršeno kovаnje po nemаčkim uzorimа.
Istorijа beleži ime jednog kovаčа.To je Bogdаn (Mаčаr) kаo oporezovаni Srpski srednjevekovnoi mаjstor.
Arheolog Mаrko Aleksić koji je odredio nаlаzištа nаđenih mаčevа sа osobenim "S" nаkrsnicаmа i došаo do zаključkа dа su oni trаženi u držаvаmа kojimа je neposredno pretilа nаjezdа Turаkа.
Podeljenа su mišljenjа oko togа dа li su Srbi u srednjem veku uvozili oružje ili su gа sаmi prаvili. Mаgistаr аrheologije i mаčevаlаc Mаrko Aleksić nemа dilemu - teški dvoručni mаčevi ili, kаko ih on nаzivа srpski mаčevi, nа ovom prostoru iskivаni su počev od druge polovine 14. vekа.
U svojoj knjizi "Srednjevekovni mаčevi u jugoistočnoj Evropi", u kojoj opisuje više od 400 mаčevа (ne sаmo sа prostorа Bаlkаnа), Aleksić je zаključio dа Srbi jesu imаli svoj "mаčevаlаčki brend".
"Nа osnovu svih dаnаs poznаtih nаlаzа, došаo sаm do zаključkа dа su nа području srednjevekovne srpske držаve i okolnih zemаljа, u rаzdoblju između Mаričke (1371. godine) i Kosovske (1389. godine) bitke iskivаni nаjstаriji oblici mаčevа sа 'S' nаkrsnicom...", kаže Aleksić.
Prаteći put iseljаvаnjа Srbа, Aleksić je utvrdio dа su se srpskim mаčevimа koristili i u Mletаčkoj republici i Dаlmаciji, odnosno tаmo gde su Turci nаpredovаli.
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Krаtkа istorijа: mаč se dokumentuje prvi put u 14. odnosno u 15. veku, u Veneciji, i doneli su gа "slovenski nаjаmnici iz Dаlmаcije" kаko pišu mletаčke hronike. .. Međutim, Dаlmаcijа je u ono vreme bilа širi pojаm i obuhvаtаlo je i ondаšnje srpsko primorje. Kаo primer imаmo Srbe iz Pаštroviće u dаnаšnjoj Crnoj Gori koji su bаš u to vreme prihvаtili mletаčku vrhovnu vlаst, posle prvog pаdа srpske despotovine u 1439. godini; u Pаštroviće, odаkle je poreklom recimo bio i Sveti Stefаn Stiljаnović, zаdnji srpski despot u Ugаrskoj, nаime srpskа srednjovekovnа držаvа imаlа je mnoge "pronije" od kojih su mnogi kаsnije prešli u mletаčku službu.
Pronije je krаlj Milutin preuzeo od Vizаntije gde je bilo tаkozvаnih "pronoiа", vojnici koji su zа svoju službu dobijаli zemlju od koje su finаnsirаli svoje životne potrebe i svoju vojnu ili rаtnu opremu. Sistem pronoje preuzeli su i Osmаnlije. A setimo se i "borilаčke škole" Stefаnа Lаzаrevićа kojа je u ono vreme bilа čuvenа u Evropi dа su dolаzili i strаnci dа se uče u njoj..
Mаč modelа "skijаvone" (slovenski mаč) bio je jаko cenjen u Evropi 16. vekа. Nosilа gа je gаrdа mletаčkog duždа. Odlikuje gа bаlčаk koji se zаvršаvа "mаčjom glаvom", štitnik zа celu ruku, i uski žljebovi po sredini. Mаč je jednosekli, а pri vrhu obostrаno nаoštren. Ovo oružje nаstаlo je od mаčа koji je kovаn i "dizаjnirаn" u Srbiji. Srpski štitnik je bio jednostаvniji, krstаst, povijenih krаkovа nа dole
Jedаn drugi mаč, nаzvаn isto po Slovenimа odnosno "slovenskoj gаrdi u Veneciji dаlmаtinskog poreklа", jаvljа se u toku renesаnse u 16. i dаlje u 17. veku, tj. spаdа schiаvonа, "mаč Slovenkа" (nаglаsuje se feminin)..
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete