Od 1. januara do 13. septembra 1918. godine bio je zastoj na Solunskom frontu. Ovo vreme upotrebljeno je na pojačanje fronta i na pripremu odlučne ofanzive. U ovom cilju, Komandant savezničkih snaga na Solunskom frontu general Franše d'Epere, sazvao je 3. jula konferenciju, kojoj je prisustvovao Načelnik Štaba srpske Vrhovne Komande vojvoda Mišić.
Pripreme za odlučnu ofanzivu na celom frontu počinju 6. jula, i traju sve do 13. septembra. Osnovna ideja plana za ofanzivu bila je da se napadom srpskih armija u planinskom predelu između Sušice i Lešnice izvrši proboj neprijateljskog fronta na širini od 30 kilometra a zatim brzom ofanzivom, proširiti front proboja i energičnim napredovanjem doći do linije - Demir Kapija - Kavadarci.
Pripreme za proboj solunskog fronta
U jesen 1918. godine, uporedo sa ofanzivom savezničkih snaga na zapadu pripremana je i velika ofanziva na Solunskom frontu. Krajem decembra 1917. godine na mesto generala Saraja, postavljen je komandant savezničkih vojska na solunskom frontu, francuski general Gijoma. Po prijemu dužnosti komandanta Savezničkih vojska na Solunskom frontu, general Gijoma je tražio od srpske Vrhovne Komande da proširi front svoje vojske, ali Načelnik Štaba srpske Vrhovne Komande, general Petar Bojović, nije se složio sa tim i tražio je, naprotiv, da se srpski front još više skrati. Kao rezultat ovih nesuglasica došlo je do promena - na mesto generala Gojime, došao je general Franše D‘Epere, a na mesto generala Bojovića došao je vojvoda Mišić, čiju je Prvu armiju primio general Bojović. Vrhovnu komandu nad celom savezničkom vojskom imao je francuski general Franše d’ Epere, a nad srpskom, pored prestolonaslednika Aleksandra i vojvoda Živojin Mišić. U zoru 15. septembra 1918. general Franše de Epere naređuje da se krene u proboj Solunskog fronta, u kome je srpska vojska odigrala glavnu ulogu i koji se ubraja među najuspešnije operacije Prvog svetskog rata. U 5.30 časova, posle snažne artiljerijske pripreme, divizije prvog ešalona Druge armije krenule su u napad.
Raspored trupa na frontu srpske vojske
Druga armija - vojvoda Stepa Stepanović na frontu: Sušica - Soko (17 km.). U prvoj liniji: Šumadijska divizija (desno krilo), 17. francuska kolonijalana divizija (centar) i 122. francuska divizija (levo krilo). U drugoj liniji: Timočka divizija, pozadi 17. francuske divizije, i Jugoslovenska divizija, pozadi 122. francuske divizije. Na frontu ove armije bilo je ukupno 351 oruđe. Prema frontu ove armije bila je cela 3 i deo 2 bugarske divizije.
Prva armija - general Petar Bojović na frontu Soko - Lešnica (16,5 km.) U prvoj liniji: Drinska divizija (desno krilo), Dunavska divizija (levo krilo). U drugoj liniji: Moravska divizija, pozadi sredine fronta. Na frontu ove divizije plasirano je svega 203. oruđa. Prema frontu ove armije bio je deo 2 i cela 4 bugarska divizija. Na raspoloženju Srpske Vrhovne Komande bila je Konjička divizija koja je stajala pozadi Moravske divizije, i 12 teških oružja na Floci.
Plan napada - Izvršiti proboj na delu fronta 2 armije između Kamena i Sokola (9,5 km.), a zatim širiti front probojem u desno i energičnim napredovanjem u pravcu Demir Kapije i Kavadaraca. Prva armija potpomaže napad druge armije i energično goni u pravcu Crne reke. Trećeg dana po preduzetom napadu na frontu srpskih armija, izvršiti napad savezničkim trupama kod Dojrana, a devetog dana kod Bitolja, te da se front napada na srpskom frontu proširi na obe strane.