AURELIJAN (270-275)
Trijumfi panonskog ratnika
Bio je zapovednik granice i komandant konjice kod Klaudija II Gotskog, koji ga je na samrti odredio za svog naslednika. Valerijan ga naziva Spasiteljem Ilirika i Obnoviteljem Galije. Uspešno je okončao rat protiv Gota, kaznio germanska plemena koja su upala u Italiju, ospokojio Rim podigavši bedem oko grada, povratio Galiju, Španiju i Britaniju iz ruku uzurpatora, stabilizovao granicu na Dunavu, pokorio palmirsko kraljevstvo vešte i poput Kleopatre zavodljive Zenobije. Na istočnom putu Aleksandra Velikog, stradao je od ruku onih kojima je najviše verovao.U jeku odnoseće, crnotrage Kiprijanove kuge, u trećoj deceniji III veka, kada se nije radovalo novom životu, na malom seoskom imanju u okolini Sirmijuma rodio se dečak imenom Lucije Domicije Aurelijan, budući car Imperije. Otac mu je bio seljak, časni zakupnik malog dobra na velikom imanju Aurelija, bogatog posednika, senatorskog ranga. Verovatno da bi mu prizvao bolju sudbinu i izdašniju sreću, otac mu nadenu ime po čoveku čiji je udoban život, a verovatno i naklonost, mogao svakodnevno da viđa. Majka Aurelijanova je bila niža sveštenica Solovog kulta i opsluživala je obližnju kapelu posvećenu ovom božanstvu.
Roditelji su ostavili dubok i trajan trag u životu budućeg cara. Očeva jednostavnost, umerenost, štedljivost protkana nespokojem neimanja, podučili su budućeg cara iskonskoj vrlini i tananom osećaju pravde, merene zemljom i uloženim trudom. Od majke je stekao naklonost prema kultu Sola i saznanje da se uspehom, kroz stupnjeve očišćenja i duhovnog preobražaja, mogu dosegnuti visine. Otac, prepoznavši borbenost i vojnički usud, nije ga zaustavljao na imanju, mada se oskudevalo u radnoj snazi.
Upisan u vojsku kao običan vojnik, Aurelijan je vrlinom, nesravnjivom hrabrošću, razboritošću nizao stepenike uspešne karijere: bio je centurion, tribun, prefekt legije, zapovednik granice, a u Gotskom ratu, za vreme Klaudija II, i komandant konjice. Bio je konzul sa Valerijanom, carem u periodu 253-260, koji je sa oduševljenjem i svečanim jezikom te epohe govorio o Aurelijanu kao Spasitelju Ilirika, Obnovitelju Galije, poredio ga sa velikim Scipionom. Senator visokog ranga i ugleda, Ulpius Crintius, u čijim venama je tekla Trajanova krv, adoptirao je ovog panonskog težaka, dao mu kćer Severinu za ženu i podelio svoju veliku slavu i časno poreklo sa Aurelijanovom čestitošću.
Car Klaudije, takođe iz naših strana, ali mezijskih, na umoru u Sirmijumu odredio ga je za naslednika trona, što su prihvatili senat, a sa velikim oduševljenjem i vojska.
GVOZDENO MILOSRĐEU središtu Aurelijanovog interesovanja i nakon izbora za cara, bila je vojska. Hteo je da je načini gvozdeno efikasnom, a pri tom neukaljanom i milosrdnom. U odlukama kojim je regulisao pojedine odnose u vojsci, jezgrovitim i lakonski kratkim, kao da se prepoznaje njegov neposredni primer. Od svojih vojnika je očekivao skromnost, štedljivost, marljivost; da njihovo oružje bude pregledano i pri ruci, da odeća i konji budu spremni za trenutni pohod, da žive u svojim stanovima jednostavno, neporočno i razborito, bez šteta po žitnim poljima, krađe ovaca, živine ili grožđa, bez iznuđivanja od zemljoposednika soli, ulja ili drva. Zabranjeni su bili kocka, napijanje, razvrat i vračanje. Plata je dovoljna za izdržavanje vojnika, a imovina je trebalo da se stiče plenom od neprijatelja, a ne od suza rimskih provincija.
Odista, preko ove Aurelijanove vizije vojske može se prepoznati njegov lični primer. Petogodišnja vladavina Aurelijana prepuna je ratova, vojnih uspeha i pregnuća koja će se pamtiti. Car je, s pravom i časno, nosio epitet junaka bellatoris. Ovaj epitet se prideva uz Marsa, ali i uz panonskog Silvana, božanstvo Aurelijanovog zavičaja.
Uspešno je okončao rat protiv Gota, kaznio germanska plemena koja su upala u Italiju, ospokojio Rim podigavši bedem oko grada, povratio Galiju, Španiju i Britaniju iz ruku uzurpatora, stabilizovao granicu na Dunavu, pokorio palmirsko kraljevstvo vešte, poput Kleopatre zavodljive, Zenobije i stekao (s neosporenim pravom) pristalu titulu Restaurator orbis.
Pretežu njegove zasluge na ovom planu i čini se potpuno verodostojnom konstatacija cara Dioklecijana o Aurelijanu: „... Bolje se snalazio i iskazao kao zapovednik vojske nego vladar Carstva”.
KOBNA DOBRODUŠNOSTKrajem 274. godine započeo je istočni pohod protiv Persije, merilo Aleksandrovih vestigija. Na maršu, koji je obećavao uspeh, između Bizanta i Perinta, pao je kao žrtva zavere od ljudi koje je voleo, uzdigao i u koje je imao puno poverenja. Panonska otvorenost mu je oduzela sposobnost da prepozna urotu, taštinu i lukavost uz svoje skute.
Njegova smrt je duboko i iskreno ožaljena u vojsci, osuđena u Senatu; stekao je opšte priznanje kao borbeni i uspešan car, sposoban i strog reformator u opadajućoj državi. Sahranjen je u blizini mesta pogibije, u utvrđenju Coenofrurium, gde je podignut hram nad grobom i stub posvećen deifikovanom Aurelijanu. Verujemo da je ovom caru podignut kenotaf, sakralni memento, i u njegovom zavičaju.
Nisu poznate statue Aurelijana sa našeg prostora. Na novcu se prikazuje kao nepobedivi car. Bista, po pravilu, ne prati osu aversa, malo je isturena i oslikava iskorak unapred, juriš na neprijatelja. Obično se na grudima vidi oklop i paludamentum, što naglašava vojničko načelo u prikazu. Vrat snažan, širok, koji se nikada ne povija pred neprijateljem i ne okreće u bekstvu. Kosa i brada, vojnički kratke, izvedene su u impresionističkom maniru; slabo je uočljiva diferencijacija lika. Dominira strogi izraz, naglašen oštrim pogledom i stisnutim usnama. Izborano čelo je u kontrastu sa ravnim, skoro mladalačkim, površinama lica. Prikaz ima naglašenu viktorioznost u smelosti zrelog čoveka nenarušene lepote i časti.
Zanimljivo je da se na aversnim predstavama Aurelijana ističu oklop i štit, defanzivna oprema, koje sam car naziva arma, dok je za ofanzivno oružje korišćen termin ferramenta samiata. Ovo je izraz prirodnog opreza čoveka koji je bdio nad svojim vojnicima i teritorijom i kome je preča od osvajanja bila odbrana, o čemu svedoče Aurelijanov zid u Rimu, kao i refecije delova limesa širom Imperije.
PORTRET IZ SRBIJE
Likom cara, olujnim, čvrstim, nepobedivim, iskazana je slika sa bojišta gde se Aurelijan nebrojano puta ogledao u direktnoj borbi sa neprijateljem. Osvedočeni su primeri da je samo u jednoj bici sa Sarmatima savladao 48 neprijatelja, a da je u narednim bitkama broj pobijenih neprijatelja dosegao čak 950. Ovakvi podvizi Aurelijana su slavljeni od vojnika i veličani u njihovoj gruboj pesmi sa refrenom koji nagoveštava i hiljaditog ubijenog protivnika: mille, mille, mille occidit.
Možda samo u jednoj oštećenoj mermernoj glavi, sa (na žalost) nepoznatog lokaliteta u Srbiji, ima nagoveštaja Aurelijanovog portreta. Radionica je lokalna i u portretu ima izvesnih nedoslednosti i nebrižljivosti. Međutim, osnovni utisak je upečatljiv i poseduje majestetičnost.
Takođe, malo se može izreći o građevinskoj delatnosti ovog cara na našim prostorima. Generalno, može se pretpostaviti da je, nakon gubitka Dakije, u vreme Aurelijana limes uspostavljen na Dunavu, što je na nekim utvrđenjima i posvedočeno. Sirmijum je doživljavao kao svoj zavičaj i često mu se vraćao. Čini se da se emisije novaca iz neopredeljene kovnice, koja u odsečku na reversu ima prikaz delfina, mogu povezati sa Sirmijumom. Motiv delfina mogao bi obeležavati flotu koja je postojala u Sirmijumu, ali kroz homofoniju i koradikalni odnos reči δελφίς, ινος (delfin) i δελφύς, ύος (materica, skut), zavičaj, odnosno mesto rođenja Aurelijana.
Težeći svekolikom jedinstvu Carstva, uspostavio je imperijalni kult Sola, božanstva sa naglašenom soteriološkom proeminencijom, lako prihvatljivom građanima nemirnog III veka kada pustošenja svake vrste odnesoše egidu kapitolijskog panteona i nametnuše ezoterična sinkretistička verovanja varljive, onostrane nade. U takvim okolnostima kult Sola, uporen u dugu tradiciju, moralnu krepost, neposrednu povezanost sa Mitrinim kultom i neospornu pobedu nad tamom, što se moglo doživeti sa svakim novim jutrom, stekao je značajnu prijemčivost. Aurelijan je podigao u podnožju Kvirinala u Rimu hram posvećen Solu, prineo mu statue Bala i Sola, kultne spolije donete iz Palmire i darivao ga sa 15.000 funti zlata. Uveo je i igre — agon Solis — u čast ovog božanstva. Sebe je smatrao božjom (Solovom) investiturom na zemlji. Ovaj program je posebno prisutan na novcima Serdike, metropole nove provincije Unutrašnje Dakije (Dacia Mediteranea) koju je Aurelijan osnovao.
BESTRAG TRIJUMFALNIH HRAMOVA
Od značajnijih hramova u balkanskim provincijama Carstva treba pomenuti i temenos sa monumentalnom kultnom statuom Sola ispred glavnog ulaza u Solunu.
Nedostaju podaci o graditeljskoj delatnosti ovog karaktera u Aurelijanovom zavičaju, odnosno regionu Sirmijuma. Posredno se može pratiti jedan trag, zavejan i hronološki nesiguran. Reč je o poznatom tekstu o mučeničkoj smrti pet hrišćana kamenorezaca u okolini Sirmijuma za vreme Dioklecijanovih progona — Passio sanctorum IV coronatorum. Dioklecijan je tražio od sirmijumskih kamenorezaca da se načini monumentalna statua Sola visoka 25 stopa. Kada je statua, uz Hristovu pomoć, izvajana iz tasoskog kamena, car odluči da podigne hram Solu na Debelom brdu (Mons pinguis) i tu postavi kip.
Međutim, teško je očekivati da je monumentalna statua, čak pozlaćena, naručivana bez postojanja hrama. Čini se izvesnim postojanje starijeg hrama Sola, verovatno iz Aurelijanovog vremena, koji je Dioklecijan, pun poštovanja prema ovom svom prethodniku, hteo da daruje. Na ovu mogućnost ukazuje i ostali skulpturalni inventar koji je Dioklecijan naručio od veštih kamenorezaca. To su jeleni — u četvoropregu (?) — koji su poznati iz Aurelijanove trijumfalne ikonografije. Naime, u velikom carskom trijumfu u Rimu iz 274. godine pobede na jugu su iskazane četvoropregom sa slonovima, a na severu sa jelenima. To je izraz Apolonovog, odnosno Ahilovog trijumfa na hiperborejskim, severnim meridijanima.
Odraze Aurelijanovog trijumfa nad neprijateljem možemo prepoznati na vojničkim pojasnim oplatama od bronzanog lima. Na jednoj grupi ovih objekata prikazan je konjanik sa kopljem u podignutoj desnoj ruci, iza je silueta vojnika, a ispod pas ili, češće, lav. Prikaz liči na predstave tračkog konjanika ili, pre, na Aleksandrov kraljevski lov i prikaze Apolona, sa kojim se trački konjanik često izjednačava. Može se pretpostaviti da je na ovim prikazima došlo do identifikacije cara (Aurelijana?) sa Apolonom — Solom ili Belerofontom.
Na drugoj grupi ovih oplata prikazan je konjanik u borbenom stavu sa palim neprijateljem ispod konja. Predstava počiva na poznatom Lisipovom uzoru koji prikazuje Aleksandra Velikog u boju. Čini se da ovakav prikaz takođe treba povezati sa Aurelijanom i njegovim trijumfom na Istoku. Na ovakvu mogućnost upućuje prisustvo identičnog prikaza na oklopu Aurelijana sa novca kovanog u Serdici.
TAJNA PODUNAVSKIH KONJANIKAMeđutim, najzanimljiviji fundus ovog karaktera predstavljaju ikone sa predstavom Podunavskih konjanika. Ovaj tajnoviti kult, nedohvatnog značenja i sakralnog objašnjenja, posvedočen je brojnim mermernim i, posebno, olovnim ikonoma u srednjem i donjem Podunavlju. Ikonografski sadržaj dat je u zonama, a u središnjoj se nalazi sakralna okosnica: dva konjanika heraldički postavljena u odnosu na stojeću žensku figuru u središtu. Ispod jednog konjanika je ležeća ljudska figura, a ispod drugog riba; ispod ženske figure je tronožni sto sa ribom, a iznad Sol u kočiji. Postoje varijante u okviru ove osnovne teme, ali centralni motiv je postojan. Datuju se okvirno u III-IV vek, i posredno vezuju za kult Mitre i Sola.
Veliki broj olovnih primeraka je pronađen u našem delu Posavine i Podunavlja. Može se pretpostaviti da je postojala radionica u Sirmijumu gde su proizvođene. Nedorečeni su njihovo značenje i kultna suština. Izneta je pretpostavka po kojoj bi se stožerno žensko božanstvo moglo izjednačiti sa Lunom, konjanici sa dve sfere, izrazom opozituma, ili dva načela (geografska, vojnička?), dok je Sol u kočiji nesumnjiv i prikazan u čestoj ikonografskoj matrici.
Prikazu Lune i Sola po vertikalnoj osi kod pojedinih varijanata odgovaraju i prikazi bisti Sola i Lune u apsicnoj osovini predstave. Činjenica da se ove votivne pločice javljaju u određenom podunavskom regionu osporava mogućnost da se radi o imperijalnom kultu koji bi trebalo da ima manifestacije širom Carstva. Međutim, izgleda da je ovde došlo do sažimanja imperijalnog i lokalnog kulta u ličnosti Aurelijana, verovatno i Proba. Brojnost pločica i njihova ikonografska konzistentnost, svakako i sakralna, ukazuju na izvesnu oficijelnost ovog kulta. Da li su one svojevrsni izraz kulta careva panonskog porekla?
Vertikalna sakralna okosnica predstave može se tumačiti kao Luna izjednačena sa caricom (Severinom) — u ovom periodu carice se uvek prikazuju sa Luninim mesečevim srpom — i kao Sol, izjednačen sa Aurelijanom. Prisustvo carice, odnosno Lune, na objektima izrazito vojničkog karaktera nije neuobičajeno. Naprotiv, najčešća reversna legenda na novcu Severine je CONCORDIAE MILITUM.
U ovom ikonografskom kontekstu zanimljiva je imperijalna scenografija zabeležena u izvorima povodom dolaska poslanika pobeđenih Alemana. Aurelijan ih je primio u štabu logora sa izrazima vojne pompe kojim se iskazivala veličina Rimskog Carstva. Legija je bila postrojena u savršenom redu i tišini, glavni komandanti sa znacima svog dostojanstva bili su na konjima sa obe strane trona na kome je sedeo car; iza trona su bili likovi članova vladarskog doma i prethodnih careva. Kada je Aurelijan zauzeo svoje mesto, varvarski poslanici su polegli ispod njegovih nogu i njegovih generala na konjima.
GlavaDelimično oštećena glava sa nepoznatog nalazišta u Srbiji modelovana je u tradiciji realističkog portreta karakterističnog za epohu vojničkih careva. Prazne površine lica, grafički prikaz očiju i nazalnih bora ukazuju na vreme poslednje trećine III veka. Široko ovalno lice, obla glava i energično isturena brada na ovom portretu liči na Aurelijanove prikaze na novcu, gde se prepoznaje rustikalno panonsko poreklo i vojnička karijera ovog cara.
HiperborejaJeleni se pojavljuju kao zaprega u kolima kojima Apolon doseže hiperborejsku daljinu. Prikaz Aurelijana u kolima koje vuku jeleni označava trijumf na severu protiv Sarmata ili Gota. Međutim, motiv lova na jelene označava i apoteozu, dosegnutu hiperborejsku zemlju duhovne harmonije i povratka. Ahil, čiji je grob Tetida podigla na ušću Dunava, hiperborejskoj granici, takođe označava put severnog trijumfa i lične apoteoze. Ahilov put Aurelijan prati prilikom trijumfa nad Gotima na donjem Dunavu, kada je i ovenčan titulom Gothicus Maximus.
PobednikU kasnoantičkoj grobnici iz Zemuna (Taurunum) pronađene su dve pojasne oplate od bronzanog lima sa prikazom konjanika u borbenom stavu trijumfa nad palim neprijateljem. Ova tema, poznata u rimskoj imperijalnoj ikonografiji, ishodi iz Lisipovog uzora — konjaničke statue Aleksandra Velikog nad pobeđenim neprijateljem. Natpis Sol inv(inctus) na jednoj od oplata ukazivao bi na Aurelijana, koji se identifikovao sa Nepobedivim Suncem.