Okrutni gospodari Rima
Rimom su vladali neki od najokrutnijih vladara, kao što su Kaligula ili Neron. „Na ovom mestu treba uočiti prizor ljudske sudbine. Koliko mnogo ratova u rimskoj imperiji, koliko mnogo prolivene krvi, koliko mnogo uništenih naroda, koliko mnogo velikih poduhvata, koliko mnogo trijumfa, kakvo državništvo, kakva trezvenost, opreznost, upornost i hrabrost! Ali, kako je okončana ova zamisao osvajanja sveta — tako dobro isplanirana, izvršena i dovršena — osim što je utolila žeđ petorici ili šestorici čudovišta. Pobogu! Ovaj Senat je uništio toliko kraljeva... da bi zapao u najpodmuklije ropstvo nekih od najprezrenijih gospodara...".
Kako su se Rimu desili okrutni vladari? Kada je u dubokoj starosti umro Tiberije 37. godine n. e., njegov unuk-sinovac Gaj proglašen je za imperatora. Bio je poznat po nadimku iz detinjstva — Kaligula (čizmica) koji su mu nadenuli vojnici njegovog oca. Ubio je ženu i sestru pored mnogih aristokrata. Kaligula je ubijen 41. godine n. e., posle četiri godine vladanja u kojima nije imao vojnih uspeha. Pretorijanska garda je proglasila za imperatora Kaligulinog strica Klaudija, koga su preplašenog i skrivenog našli u palati. On je bio bogalj, i tvrde da je simulirao slaboumnost, jer je svojom vladavinom povratio razum i mir u javnom životu.
Lucije Anej Seneka (4. — 65. n. e.) jedan je od najvažnijih predstavnika rimske Stoe, za vreme vladavine Kaligule postao je član Senata. Klaudije ga je imenovao za pretora i postavio za vaspitača svom sinu Neronu. Posle Klaudijeve smrti, sve dok Neron nije postao car, Rimom je upravljao Seneka. Taj period se često određuje kao najsrećnije doba rimske imperije. Na vlast dolazi Neron koji je imao 17 godina i koga su učitelj Seneka i prefekt pretorijanske garde Burda upućivali da vlada u „avgustinovskom duhu". Neron je bio okrutan zbog ambicija da bude pesnik, pevač i glumac, pa je postao smešan u očima sugraćana. Rimska vojska je pretrpela poraz 61. n. e. u Britaniji, kada su se pobunili nezadovoljni stanovnici. Tri godine kasnije Rim je uništen požarom u samom središtu. Neron je za požar optužio hrišćane, pa su stavljeni na strašne muke. Tacit opisuje da su neki razapeti na krst, drugi umotavani u životinjske kože i bacani psima, a neki noću zapaljeni da svetle kao žive baklje. Bila je skovana zavera 65. godine n. e., ali je ona propala jer su zaverenici izdani. Filozofu Seneki i pesniku Lukijanu naloženo je da izvrše samoubistvo.
Neron je sve pripadnike pretorijanske garde potpkupljivao. U njegovo doba, Italiju je zadesila kuga, od koja je samo u Rimu umrlo 30.000 ljudi. Neron je jednom od svojih najuspešnijih vojskovođa Korbulonu naredio da mu dođe na noge, i zatim mu naredio da izvrši samoubistvo. Slične naloge dao je i dvojici vojnih zapovednika u Germaniji. Posle toga se ni jedan starešina oružanih snaga nije osećao sigurnim. Zato su se njegovi generali u Galiji, Španiji i Africi pobunili, pa je, Senat Nerona proglasio za javnog neprijatelja države. Pretorijanska garda ga je napustila. Bez ijednog prijatelja pobegao je i izvršio samoubistvo 68. godine n. e.
Pokušaj učvršćenja rimske imperije
Nervina vladavina bila je kratka, ali je pre svoje smrti, početkom 98. n. e., zasnovao sistem alimenta davanje seljacima pozajmica iz opštih fondova, a interes te sume koristio je za pomoć siromašnoj deci, prvenstveno dečacima kao budućim legionarima. „Kada je umro Nerva, Trajan je vojevao u Germaniji. Bio je omiljen vojskovođa, sa svojim vojnicima delio dobro i zlo, pristupao je svojim dužnostima i izvršavao ih energično, domišljato i uspešno. Budući smiren, samouveren i samopouzdan nije pohitao u Rim... nego se pobrinuo da učvrsti rimske granice na Rajni i Dunavu. U grad Rim će stići tek 99. godine n. e. odlučan da ne pristane ni na kakve besmislene zahteve pretorijanske garde, osudio je one buntovne, a dao samo polovinu od sume, ostalima koji su to očekivali od novog imperatora". Od 101. — 106. godine Trajan je gotovo bez prestanka ratovao sa Dačanima koji su živeli na tlu sadašnje Rumunije. Po okončanju ogorčenih borbi, u dva rata posle prvog, dački kralj Decebel pristao je da bude rimski vazal, da bi se ubrzo pobunio. Ta oblast proglašena je za rimsku provinciju Dakiju. Njeni rudnici zlata predstavljali su značajnu dobit za Rim. Trajanov trijumf proslavljen je nehumanim igrama u areni, gde je stradalo 10.000 gladijatora. Trajan je izgradio nove puteve i mostove, kao i ogroman novi trg „Trajanov forum" u Rimu. Pobeda je ponekad neumerena, koliko je i poraz ponekad poguban za jedan narod. „Trajan je bio najsavršeniji vladalac u analima istorije... Bio je veliki državnik i veliki vojskovođa. Vio je odvažan, što ga je činilo blagonaklonim prema dobrim delima, prosvećenog duha koji ga je poučavao najboljem, i plemenitog duha... Posedovao je sve vrline, a da ni u jednoj nije dosegao krajnost. Ukratko bio je najpogodniji da počasti ljudsku narav i predstavi božansku...". On je ratovao i protiv Parćana: „Što se tiče načina ratovanja dvaju naroda, snaga Rima je bila u njihovoj pešadiji — najjačoj, najčvršćoj i najdisciplinovanoj na svetu. Parćani nisu imali pešadiju već zadivljujuću konjicu. Borili su se iz daljine i izvan dometa rimskog oružja: koplje je retko uspevalo da ih dosegne, a njihovo oružje je činilo luk i zastrašujuća strela. Radije su držali vojsku pod opsadom, nego što bi joj se suprotstavili u borbi. Uzalud su bili progonjeni, jer je za njih bekstvo značilo borbu. Primorali su svoje ljude na povlačenje kako se neprijatelj približavao, ostavljajući samo garnizone u uporištima, a kada bi ovi bili zauzeti, morali su biti uništeni. Vešto su spaljivali svu zemlju oko neprijateljske vojske i uskraćivali im čak i travu... Uostalom legije iz Ilirije i Germanije... naviknuti na obilnu ishranu u svojoj zemlji, vojnici su gotovo do poslednjeg izdahnuli. Tako su Parćani uspeli da izbegnu rimski jaram, ne zato što su nepobedivi već prosto jer su bili nedostupni". Trajan je osvojio Jermeniju, Mesopotamiju, Vavilon.
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Za vreme Hadrijanove vladavine Rimsko Carstvo je dostiglo svoj vrhunac. Hadrijan je važio za strogog starešinu i izvrsnog taktičara, ali nije bio car-ratnik Trajanovog kova. Hadrijan je napustio Jermeniju, Mesopotamiju, Asiriju i Parćinsku državu, a od novih teritorija zadržao Arabiju i Dakiju, koja je već bila kolonizovana. Svoju neiscrpnu energiju Hadrijan je posvetio zadatku valjane organizacije provincija, pa je 2/3 svoje vladavine proveo van Rima. „Ustrojstvo i disciplina vojske širom Imperije dovedeno je u takav red, kao da neposredno predstoji rat. Izdavane su stroge, iscrpne vojne naredbe, a sam car je služio kao primer živeći logorski životom i na vojničkim porcijama, odlazeći sa odredima na... marševe duge tridesetak kilometara i to pod punom ratnom opremom prisustvujući vojnim vežbama i čestim manevrima, vršeći pregled šančeva i grudobrana, posećujući vojne bolnice, tako da se njegovo prisustvo svugde osećalo". Simbol njegove odbrambene politike jeste Hadrijanov zid u severnoj Engleskoj. Neke od javnih radova radila je vojska. Hadrijanov naslednik bio je Antonin Pije: „Opšte osećanje bezbednosti doprinosilo je da se izgradi duh poverenja, bez kojih bi se teško postigao privredni napredak ili uvećanje društvenog blagostanja". Posle njega na vlast dolazi stoik Marko Aurelije (121. — 180. godine) koji je valjano vladao i ostao upamćen kao jedan od najboljih rimskih careva. Platonov ideal o filozofu kao vladaru i vladaru kao filozofu ostvario se spajajući na srećan način u sebi filozofsku pamet sa vladarskom veštinom. Kao što je tražio striktno poštovanje zakona, čak i tokom najžešćih ratnih sukoba, isto tako bio je štedljiv u upravljanju državnim finansijama.
Koreni krize Rima vodili su nazad do naizgled zlatnog doba Trajana, Hadrijana i Marka Aurelija. „Još za njihova doba odbrana je zahtevala i iziskivala sredstva koja su su se sve teže iznalazila. Dobro disciplinovana, efikasna vojska oko 400.000 boraca trebalo bi da se nalazi u okvirima materijalnih mogućnosti Carstva koje je po svemu imalo 50 — 70 miliona stanovnika. Mećutim, rimska vojska je bila nedisciplinovana i zato je ubijala svoje komandante. Neprekidno ratovanje i vojevanje na udaljenim granicama i neophodnost podmićivanja trupa, kao cena za njihovu odanost, povlačili su za sobom povećanje poreza". Buntovna i raspuštena vojska postala je pretežak teret za državu i opasna po vlast. Ona je nagovestila pomračenje slave i moći Rimske imperije.
Zaključak
Rim je ostavio Zapadu bogato nasleće koje je opstalo vekovima. Ideja o svetskoj imperiji, objedinjenoj opštim pravom i efikasnom vladom nikada nije zamrla. Tokom vekova koji su usledili posle pada Rima ljude je i dalje privlačila ideja o ujedinjenom i mirnom svetu-državi. Negujući filozofiju, književnost, nauku i umetnost drevne Grčke, i unapređujući ih, Rim je ojačao temelje kulture Zapada. Latinski jezik Rima živeo je još dugo, iako je Rim iščezao. Crkveni oci pisali su na latinskom i on je bio jezik nauke, književnosti, medicine i prava. Hrišćanstvo, osnovna religija Zapada, rođeno je unutar rimskog carstva i na njega su umnogome uticali rimsko pravo i organizacija države. Uloga koju je Rim odigrao u proširivanju područja civilizacije bila je od ogromnog istorijskog značaja. Tako su se severna Italija, Španija, Francuska i delovi zapadne Nemačke kasnije pokazali sposobnim da postignu visok stepen kulture kao i sam Rim. U poslednjim danima zapadnog carstva, nekad divlji Gali davali su ljude koji su bili u najmanju ruku ravni svojim savremenicima iz dela stare civilizacije. Rim je razvio pravni i graćanski sistem koji je važio na teritoriji cele imperije. Jevreji su se odlikovali svojim prorocima, Grci filozofima, a Rimljani u zakonu i veštini upravljanja državom.
Pravo je predstavljalo veliko zaveštanje zapadnoj civilizaciji, i kako je to lepo istakao Ciceron: „Istinsko pravo je ispravan razum u saglasnosti s prirodom: ono ima univerzalnu primenu, nepromenjivo je i večno. I neće biti nikakvih različitih zakona u Rimu i u Atini, ili raznih zakona sada i u budućnosti, već će jedno večno i nepromenjivo pravo važiti za sve nacije i sva vremena". Gledano očima zakona, građanin imperije nije bio Sirijac ili Brit ili Španac, već Rimljanin. Vrednost Rima je bila ne samo u vojnim veštinama i trgovini, nego i u umetnosti i skulpturi, slikarstvu i arhitekturi".
Takođe, Rim je iznedrio slavne vojskovođe od Scipinona Afrikanca, Cezara, Pompeja, Sule, Trajana, Hadrijana, Marka Aurelija, Avgusta do velikih i slavnih protivnika Rima: Hanibala, Pira, Mitridata i Atile. Rimske legije su zahvaljujući svojoj vojnoj veštini i oružju, vekovima ostale nepobedive.
(Doc. dr Ilija Kajtez, pukovnik, VOJNO DELO 1/2007.)