1.
Ko je bio Mojsije (grčki: Μωυσῆς i Μωσῆς, Mō(y)sēs), kojeg Hebreji (Jevreji) zovu Moše (Mōšæ) a Arapi Musa (Mūsâ)? Prema „Bibliji“, bio je veliki vođa hebrejskog naroda, oslobodilac, zakonodavac i prorok, kome se tradicionalno pripisuje pisanje „Tore“, odnosno „Petoknjižja“ (prvih pet knjiga „Biblije“), i beskompromisni borac za veravanje u jedno univerzalno sveobuhvatno božanstvо (monoteizm), za razliku od politeizma (vere u više bogova) i idolopoklonstva (obožavanje idola). Mojsije je najvažniji prorok u judaizmu, a takođe se smatra važnim prorokom u hrišćanstvu i islamu, kao i u nizu drugih vera.
Mojsije je centralna ličnost odlučujućeg događaja hebrejske istorije. To je izlazak (grčki: exodus ili hebrejski: Yetsi'at Mitsrayim — „izlazak iz Misira“), odnosno dramatično bekstvo Hebreja pod vođstvom Mojsija iz misirskog (egipatskog) ropstva. U širem i uobičajenijem smislu to je čitav niz događaja koji su se dogodili između oslobađanja ispod misirskog jarma i ulaska u „obećanu zemlju“. Ta „obećana zemlja“ bila je Hanan (Kanaan), to jest „zemlja ravničarska“ ili, po drugima „zemlja purpurne vune“, pošto je bila čuvena po proizvodnji dragocene boje, izrađivane od morskih puževa „murex“. Hanan je bila zemlja koju je Bog (Jahve, Jehova) nekada davno obećao hebrejskom legendarnom patrijarhu (praocu) Abrahamu (Abramu), samo zato što je sa malobrojnim sledbenicima ostao veran jedinom i pravom bogu — Jahveu, u vreme kada je — kako kaže „Biblija“— ljudski rod počeo da se kvari, a naročito da veruje u razne bogove i da se odaje idolopoklonstvu. Zato je postao Jahveov izabranik i miljenik.
Tek kasnije je „otac istorije“ Herodot nazvao tu zemlju Palestina. Taj naziv potiče od reči „Παλαιστίνη, Palaistinē“, biblijskog imena za Filistejce, narod koji je u XIII v. pre n. e. zauzeo južnu obalu Hanana. (Pravo što ga hebrejski narod polaže na teritoriju koju je, po „Bibliji“, njihovom pretku Abrahamu namenio Bog uzrok je mnogih kasnijih ratova.).
Izlazak je za „Stari zavet“ („Vetus Testamentum“) i hebrejstvo ono što su život, smrt i uskrsnuće Isusa Hrista za „Novi zavet“ („Novum Testamentum“) i hrišćanstvo. Po uverenju hrišćana, Hrist je ispunio upravo ono što je bila svrha izlaska.
2.
Prvobitna domovina Hebreja bila je Mesopotamija, međurečje između reka Tigra i Eufrata — bar tako kaže „Biblija“. Biblijsko predanje dalje kaže da je Abraham poslušao Jahvea i nastanio se u Hananu, gde je kao Jahveov miljenik živeo bogato i u svakom pogledu uspešno. Međutim, sreću mu je mutilo jedino to što sa zakonitom suprugom Sarom nije imao potomstva. Doduše, sa robinjom Agarom imao je sina Ismaela — od kojeg, kako kažu, potiču sva arapska plemena. Najzad, kad je već bio u dubokoj starosti, Jahve ga je nagradio sinom-naslednikom, koji je dobio ime Isak. (Arapi tvrde da su oni pravi Ibrahimovi, to jest Abrahamovi naslednici, jer je Ismael-Ismail bio prvenac, dok Hebreji ističu da je Ismaelova majka bila robinja i da je samo Isak od Abramove i Sarine krvi.).
Isak se kasnije oženio Rebekom koja mu je podarila blizance — Esava i Jakova. Jakov je kasnije dobio drugo ime — Izrail, što znači „Božji borac“; otuda — „sinovi Izrailovi“, to jest Izraelci.
Jakov je imao decu sa dvema zakonitim suprugama — sestrama Leom i Rahelom, ali i sa robinjama: Bilhom i Zilpom — sve ukupno: dvanaest sinova i jednu kćer. Najpre mu je Lea rodila Ruvina, Simeona, Levija i Judu, pa Bilha: Dana i Neftalija, zatim Zilpa: Gada i Asera, pa opet Lea: Isahara, Zabulona i kćerku Dinu, a na kraju i Rahela: Josifa i Benijamina. Po Jakovljevom sinu Judi (Jehuda) Hebreji su nazvani Judejcima.
Nameće se pitanje kako su Hebreji, koji su sasvim lepo živeli u Hananu, dospeli u misirsko ropstvo? O tome u „Bibliji“ postoji predanje sa živom fabulom — priča o Jakovljevom sinu Josifu, kojeg su njegova braća u nastupu gneva prodali u ropstvo. Tako je Josif dospeo u Misir, gde je nakon niza burnih godina, zahvaljujući svojoj mudrosti, spretnosti i znanju, a pogotovo izuzetnoj sposobnosti u tumačenju snova i proricanja, napokon dospeo na faraonov dvor.
Kad su, prema Josifovom predviđanju, nakon sedam rodnih nastupile sušne i gladne godine, jedino su faraonove žitnice, zahvaljujući Josifoj preduzimljivosti, bile prepune pšenice. Da ne bi umrli od gladi, mnogi su dolazili Josifu da kupe žito, i to ne samo iz Misira nego i iz susednih zemalja. Tako se dogodilo da su, u potrazi za hranom, u faraonovu zemlju stigla i Josifova braća, koja su se odavno pokajala za svoje zlodelo, a kako im je sa svoje strane Josif odavno oprostio, došlo je do dirljivog susreta.
Ubrzo nakon ovog susreta, na Josifov poziv (uz faraonovo odobrenje), Jakov se sa svojim brojnim potomcima (sve u svemu šezdeset i šest duša) nastanio u pokrajini Gesem na delti Nila. Naučnici se slažu u tome da migracija Hebreja pada u vreme najezde Hiksa, koji su osvojili Misir 1700. g. pre n. e. Njihovi poglavari prisvojili su sve spoljašnje atribute faraona i održali su se u pokorenom Misiru sve do 1560. g. pre n. e.
Invazija Hiksa bila je, verovatno, posledica velikih etničkih preobražaja koje je doživljavala Mesopotamija. U drugom milenijumu pre n. e. kada su sa severa prodrla u međurečje azijska plemena Huriti mnogi narodi, a među njima i Hiksi, potisnuti su u Siriju i Palestinu. Može se pretpostaviti da je i Jakovljevu porodicu poneo opšti talas najezde, ili da je stigla u Misir pošto su njime već gospodarili Hiksi. Tamo je naišla na gostoljubiv prijem, jer su Hiksi, po svemu sudeći, bili srodni sa Hebrejima. (Hebrejski istoričar Josif Flavije iz I v. n. e. govori o Hiksima kao o svojim precima). Najzad, sasvim je moguće da je jedan od Jakovljevih sinova, po imenu Josif, ostvario blistavu karijeru na faraonovom dvoru. A docnije su oko njegove ličnosti nastale legende koje su stvorili Hebreji, ponosni na svog čuvenog pretka. Međutim, zašto onda o Josifu nema ni pomena u misirskim hronikama koje su, po pravilu, veoma podrobne i tačne? Najverovatnije zato što misirski hroničari prekrivaju ćutanjem čitav period vladavine omrznutih Hiksa, čiji je Josif bio samo slepi izvršilac.
Ipak, jedan misirski papirus iz XIII v. pre n. e. govori o nekom nomadskom plemenu iz zemlje Edoli koje je, zbog gladi, stiglo u Misir, da bi potražilo spas u zemlji faraona Setija I (1312. — 1294. g. pre n. e.), koji je tom plemenu dozvolio da se nastani na istočnim obalama Nila, na ivici Sinajske pustinje. Sadržina dokumenta i njegov stil ukazuje da to i nije bila neka neobična činjenica. Osim toga, jedna freska na grobnici u Ben Hasanu prikazuje jednu od takvih seoba.
3.
Jakovljevi potomci živeli su u Gesemu gotovo četiri stotine godina. Sve u svemu, nikako se ne bi moglo reći da im je bilo loše: zemlja je bila plodna, hrane u izobilju i brzo su se množili; od dvanaest Jakovljevih sinova razgranalo se dvanaest hebrejskih plemena. Međutim, nakon Josifove smrti, u „Bibliji“ nastupa upadljiv prekid Hebrejske istorije; odjednom dolaze priče o događajima vezanim za Mojsijevu ličnost. Zašto su redaktori biblijskog teksta preskočili toliko dug period iz života hebrejskog naroda? Pretpostvlja se da su to učinili svesno, jer taj period nije baš bio pohvalan za Hebreje.
Oko 1560. g. pre n. e. faraon Amasis je isterao Hikse iz Misira; goneći ih čak do Palestine. Razumljivo je da Misirci, nakon što su proterali mrske osvajače, nisu rado gledali na njihove hebrejske ostatke u svojoj sredini. Ipak, niko ih nije ugnjetavao, utoliko pre što su oni sve više potpadali pod uticaj misirske kulture. Međutim, vremenom su na misirski tron došli faraoni koji se više nisu sećali Josifa i njegovih zasluga, pa je položaj Jakovljevih potomaka postajao iz dana u dan sve teži i teži, dok na kraju nije postao neizdrživ. U to vreme faraon je podizao dva nova grada na delti Nila: Ramses i Pitom, a bespomoćni Hebreji su predstavljali veliki izvor jeftine radne snage; tako su jednog dana u gomilama saterani na gradilišta, gde su teglili iz dana u dan, od jutra do mraka, na ubistvenoj žezi, dok su ih nadzornici podsticali šibama.
Legenda dalje kaže da su se Misirci bojali hebrejskog preteranog razmnožavanja, pogotovo što je natalitet Misiraca kao domicilnog stanovništva drastično opao zbog čestih ratova koji su vođeni u to vreme. Stoga je, jednog dana, faraon strogo naredio dvema hebrejskim babicama, koje su se zvale Šifra i Pua — jedinim koje su hebreji imali — da na porođaju ubijaju svu mušku hebrejsku decu. Razume se, ženama nije ni padalo na pamet da na sebe prime greh čedomorstva. Kad je faraon saznao za drsku neposlušnost babica, odlučio je da ih strogo kazni. Međutim, spretne Hebrejke su se vešto opravdale tvrdnjom da su hebrejske žene prestale da im se obraćaju, jer su otpornije i jače od misirskih žena — dok im babica dođe, one već rode. Hteo-ne hteo, faraon je morao da ih oslobodi.
Hebreji su hrabre žene dočekali kao heroine, a u znak zahvalnosti sagradli su im lepe kuće. Ipak, faraon nije odustao od svog okrutnog plana: naredio je da se sva novorođena muška deca oduzimaju od majki i bacaju u Nil. Nastao je užas — ceo Gesem se razlezao od plača i proklinjanja. Izgledalo je kao da je Jakovljevim potomcima došao sudnji dan. (Realno gledano, naredba o ubijanju hebrejskih muških potomaka bila je u suprotnosti sa faraonovim potrebama u radnoj snazi. Faraonu je iz dana u dan bilo potrebno sve više radnika, a tom surovom naredbom on je samo uništavao buduće naraštaje radnika.).
Mojsije je rođen u vreme najstrašnijeg misirskog progona; samim tim bio je unapred osuđen na smrt u talasima Nila. On je vodio poreklo od Jakovljevog i Leinog sina Levija. Naime, Levi je imao tri sina: Geršona, Kehata i Merarija, a u Misiru je rođena njegova kći Jokebeda; Kehat je otac Amrama, Jishara, Hebrona i Usjela. Amram je sa Jokebedom (svojom tetkom) imao kći Mirjam (Mariju) i dva sina: Arona i — Mojsija.
Jakobeda je bila rešena da po svaku cenu skloni ispred misirskih krvnika svog mlađeg sina. Tri meseca ga je u tajnosti čuvala i hranila u najskrivenijem kutku kuće, ali kako je dete iz dana u dan raslo, gukalo je i plakalo sve glasnije i glasnije, da se čulo daleko izvan kuće. Pretila je velika opasnost da bi neki od faraonovih surovih slugu mogao da ga otkrije. Jakobeda je bila očajna; jednostavno nije znala šta da radi, sve do trenutka kad joj na um nije pala spasonosna ideja. Naime, znala je da se svakog dana na istom mestu na obali reke kupa faraonova kćerka, inače poznata po svojoj naklonosti prema progonjenim Hebrejima. Stoga je položila dete u kovčežić (načinjen od site i zaliven smolom) i ostavila ga među trskama kraj reke, na mestu gde je lako mogao da bude pronađen. (Ovakav način napuštanja neželjene dece ili dece koja zbog nekog razloga ne mogu da se zadrže javlja se u legendama mnogih drevnih naroda: Helena, Rimljana i drugih.).
Srećom, sve se odigralo onako kako je Jakobeda zamislila. Dok se faraonova kći, praćena dvorkinjama, nakon kupanja šetala obalom reke, začuo se dečji plač. Pratilje su pretražile trsku; ubrzo je pred faraonovom kćerkom stajao kovčežić sa uplakanim dečačićem. Princeza je odmah znala da je našla hebrejsko dete, a pošto je osuđivala očevo nečovečno ponašanje, odlučila je da ga uzme pod svoju zaštitu. A Mirjam, koja je izdaleka bdila nad bratom, odmah se ponudila da nađe detetu dojilju. Tako se dete zaobilaznim putem vratilo svojoj majci, ovaj put potpuno bezbedno, jer niko od faraonovih krvnika nije smeo da se usprotivi želji faraonove kćerke. Tek nakon nekoliko godina, kad je dete malo poodraslo, majka ga je odvela faraonovoj kćerki koja ga je usvojila nadenuvši mu ime Mojsije (mo = voda + jses = spasen). (Jedno učeno tumačenje „Biblije“ kaže da materinski instikt i osuda očevih stavova sami po sebi nisu bili dovoljan razlog da princeza prekrši strogo faraonovo naređenje. Međutim, sve postaje jasnije kad se zna da je Mojsijeva majka upotrebila vrstu kovčega u koje su Misirci stavljali kipove svojih božanstava kad ih je trebalo prenositi iz jednog hrama u drugi. Takve kovčege nazivali su „tebama“ i smatrani su svetinjama. Prema tome, lako se može zaključiti da je faraonova kćerka smatrala da joj je dete dato po volji nekog misirskog božanstva.).
4.
Po jednom postbiblijskom predanju, kad je Mojsijev otac Amram saznao za opaku faraonovu nameru, jednostavno je odlučio da više nema dece. U skladu sa svojom odlukom, prekinuo je sve bračne odnose sa svojom suprugom Jakobedom, a njegov primer sledili su i ostali Hebreji. Međutim, njegova kći Mirjam mu je ukazala na ludost i pogubnost takve odluke. — Faraon je osudio samo mušku novorođenčad — rekla je, — a ti si osudio i mušku i žensku! Amram je tada uvideo svoju grešku i nastavio da živi sa suprugom kao i ranije, i — tako je rođen Mojsije. U jednom drugom postbiblijskom predanju, Mojsije je još kao posve maleno dete, dok ga je faraon držao u naručju, zgrabio krunu sa glave i stavio na svoju. To je izazvalo zaprepašćenje svih dvorana, koji su odmah savetovali da dete ubije, jer je očigledno da ima zle namere. Srećom je, Jetor, jedan od faraonovih savetnika (Mojsijev budući tast), predložio da se najpre ispita da li je dete to učinilo namerno ili slučajno. Pred dete-Mojsija su postaviljene dve plitke posude: na jednoj je bila zlatna činija, a na drugoj užareno ugljevlje. Ako dete posegne za zlatnom činijom, to bi značilo da je njegov prethodni postupak bio svestan i da treba da bude uklonjen, a ako posegne za užarenim ugljevljem, značilo bi da je detinji postupak bio sasvim slučajan i da treba da bude zaboravljen. Malog Mojsija je privukao sjaj zlata, pa je smesta posegnuo za zlatnom činijom, što je moglo da ima kobne posledice po njega da se u tom trenutku nije umešao arhanđel Gavrilo (Gabriel) i odgurnuo mu ruku u stranu, pa se mašio za užareno ugljevlje. Tako je Mojsije bio spašen sigurne smrti, ali kao što bi učinilo svako dete, odmah je prineo žeravicu ustima i oprljio usne. Zato je, kažu, imao poteškoća sa govorom, pa je bio „u govoru spor, a na jeziku težak“. Najzad, postbiblijska predanja tvrde da se babice, koje su odbile da na sebe prime greh čedomorstva, nisu zvale Šifra i Pua, već Jokebada i Mirjam, Mojsijeva majka i sestra.
Bilo kako bilo, Mojsije je rastao na dvoru kao da je pripadao faraonovom rodu po rođenju. Oblačio se u raskošnu skupocenu odeću, a mudrosti su ga učili najbolji misirski sveštenici. Marljivo je proučavao papiruse koji su sadržavali drevnu misirsku mudrost i vodio žive razgovore sa sveštenicima o bogovima, o faraonima i o smislu čovekovog postojanja. Izgledalo je da će sasvim da se otuđio od svog naroda i postane pravi Misirac. Ali njegova majka prava majka Jakobeda se postarala da ne zaboravi svoje hebrejsko poreklo: krišom ga je učila hebrejskom jeziku i pričala mu istoriju njegovih predaka, da bi mu na kraju otkrila i tajnu njegovog rođenja.
5.
Punih četrdeset godina Mojsije je živeo bezbrižnim i lagodnim životom usvojenog princezinog sina. Sreću mu je samo mutio povremeni pogled na njegove sunarodnike; video je kako pate, kako proklinju svoju zlu sudbinu i preklinju za spas. Želeo je da im pomogne ali jednostavno nije znao kako.
A onda, jednog dana, desilo se nešto što će u potpunosti da izmeni njegov život. Naime, dok je prolazio gradilištem, Mojsije je video kako misirski nadzornik šiba izvesnog Hebrejina koji je pravio opeke. To šibanje je bilo toliko nemilosrdno da je Mojsije u nastupu besa izvukao svoj mač i ubio nasilnika. A kako u blizini nije bilo nikoga, krišom je zakopao leš u pesak, sa namerom da prikrije ubistvo. (Izgleda da je taj čin ubistva veoma mučio potonje tumače, jer su preduzimali sve moguće da opravdaju Mojsija, dokazujući kako je on znao da je taj nadzornik prethodno silovao suprugu hebrejskog roba kojeg je tukao; da je, štaviše, predvideo kako tom Misircu nije suđeno da ima i jednog pravednog potomka i da se prethodno posavetovao sa dežurnim anđelima treba li tog nasilnika da ubije ili ne.).
A kao što to obično i biva, istog dana je ceo Gesem šaputao o ubistvu. Sutradan, kad je Mojsije video kako se dva Hebrajina tuku, prišao je da razvadi narogušene protivnike. Stao je da grdi jačega, ali mu je ovaj zlobno odvratio: — Ko je tebe postavio za našeg poglavara i sudiju? Hoćeš li i mene da ubiješ kao što si ubio Misirca? Ove reči su sasvim ozbiljno zabrinule Mojsija; postalo mu je jasno da se vest o ubistvu nadzornika širi strahovitom brzinom, što je značulo da će uskoro sigurno da stigne i do samog faraona. A tako je i bilo: faraon je, preko svojih uhoda, saznao za ubistvo i poslao stražare da uhapse Mojsija. Ipak, na vreme upozoren od dobronamernih ljudi, Mojsije je pobegao iz grada i uputio se na istok, gde mu je pustinja pružala sigurno utočište. Kako se istočno od Akabskog zaliva pružala zemlja Madijan, gde je živelo potomstvo Madijanovo (jednog od šest sinova Abrahamovih i druge mu supruge Heture), Mojsije je odlučio da kod njih potraži gostoprimstvo, pošto su mu bili daljni rođaci. (Islamska tradicija kaže da je čovek kojeg je Musa-Mojsije odbranio, rekao faraonovim ljudima za Mojsijevo ubistvo nadzornika.)
Kad je napokon stigao u Madijan, premoren od dugog puta kroz pretežno pustinjske i stepske krajeve, seo je u blizini jednog bunara da se odmori. Radoznalo je posmatrao sedam devojaka koje su napajale stoku, sve dok nije naišla gomila pastira koja je grubo i bezobrazno odgurnula devojke od pojila. Mojsije nije mogao a da se ne umeša; iako je bio umoran od dugog puta, oterao je drznike. (Jedno kasnije predanje kaže da su pastiri bili toliko drski da su sve devojke pobacali u bunar, te ih je Mojsije morao da ih izvlači jednu po jednu iz vode.). Pokazalo se, međutim, da su devojke bile kćerke uticajnog paganskog madijanskog sveštenika Jetora. Zahvalni otac pozvao je Mojsija u svoju kuću, a kad je saznao da su i dalji rođaci, primio ga je u svoju porodicu i dao mu kćer Seforu za suprugu. Ona mu je kasnije rodila dva sina: Girsama i Eliesera. (U jednom midrašu — postbiblijskom rabinskom tumačenju religioznih tekstova, kaže se da se Jetor kasnije odrekao idolopoklonstva kad je rekao: Sad znam da je Jahve veći od svih bogova — i kada je prineo žrtvu hebrejskom bogu.).
U „Midrašu Vajoša“ („Midrash Vayosha“) nalazi se više pojedinosti o Mojsijevoj ženidbi sa Seforom. U tom midrašu Mojsije pripoveda u prvom licu kako ga je Jetor iskušavao, zahtevajući od njega da sa korenom iščupa jedno drvo u njegovom vrtu. To drvo je prvobitno bilo štap kojeg je Bog dao prvom čoveku — Adamu, potom je pripadao patrijarsima, te je konačno sa Jakovljevom porodicom stigao u Misir. Tu je, napokon, došao u posed Jetra, tada jednog od savetnika na faraonovom dvoru, koji ga je odneo kući i zasadio. Na Jetorovo zaprepašćenje, Mojsije je izvršio njegov zahtev, pa je sveštenik shvatio da je to čovek koji će hebrejski narod da izbavi iz misirskog ropstva. Zato je bacio Mojsija u bunar, a Sefora se na razne načine dovijala da mu potajno dotura hranu, kako ne bi umro od gladi. To je trajalo nekih sedam godina, sve dok napokon Sefora nije podsetila oca na čoveka u bunaru. — Izvadi njegov leš zbog smrada — rekla je — a ako je još živ, po tome ćeš da znaš da li je taj čovek savršeni pravednik. A kako je otada prošlo sedam godina, Sefora je morala da podseti oca kako je zatvoreniku ime, a kad ga je ovaj zazvao — Mojsije se odazvao. „Izvadi me — nastavlja Mojsije, pripovedač — poljubi me u čelo i reče: — Slava Bogu koji te održao u životu sedam godina. Sad verujem da je On onaj koji ubija i mrtve oživljava, a da si ti savršeni pravednik. Obdari me potom silnim blagom i dade mi svoju kćer Seforu za ženu.“.
U madijanskoj zemlji Mojsije je nastavio da živi sasvim drugačijim načinom života od onoga na koji je navikao. Bavio se gajenjem stoke a naučio je i kako da preživi u divljoj, surovoj i stenovitoj madijanskoj zemlji. Iz sećanja su mu postepeno bledele nekadašnje godine provedene na faraonovom dvoru.
Madijanci su bili ponosni na svoje poreklo od Abrahama i voleli su da pričaju legende i anegdote o svom velikom praocu. Slušajući njihove priče, i sam Mojsije je sve češće bivao svestan da je potomak Levija, Jakovljevog sina i Abrahamovog praunuka. Tada mu se činilo da se nakon dugog potucanja vratio najzad svojima. A kad bi se popeo na brdo i pogledao unaokolo, na zapadu bi video pustinju, iza koje je ležao Misir — zemlja robova, a na istoku, negde za gorama skrivala se domovina njegovih predaka — Hanan, „obećana zemlja“. U tim trenucima sazrevala je u njemu velika odluka: da oslobodi svoju braću iz misirskog ropstva i da ih odvede u Hanan — zemlju u kojoj teku med i mleko.
6.
Ipak, Mojsijevi snovi bili su jedno, a stvarnost je bila nešto sasvim drugo. Skoro četiri decenije živeo je jednoličnim životom; uglavnom napasajući stada na vulkanskoj gori Horiv, na kojoj je, po verovanju Madijanaca, negde iznad njenog vrha u oblacima, živeo bog njihovih praotaca — bog Abrahamov, Isakov i Jakovljev. Tako je bilo sve do dana kad mu se — kako kaže „Biblija“ — iz kupine koja je gorela ali ne i sagorevala, javio Jahve i naredio mu da smesta krene u Misir i oslobodi Hebreje iz ropstva. Mojsije je bio veoma uplašen i zbunjen; odmah je počeo da se izgovara kako mu niko od Hebreja neće da poveruje bez nekakvih jasnih znakova njegovog poslanstva. Na to ga je Bog obdario čudotvornim moćima; od tog trenutka mogao je da pretvori štap u zmiju, leči gubu i da vodu pretvara u krv. Ipak, kao da sve to nije bilo dovoljno, Mojsije je još jednom pokušao da izbegne poverenu mu misiju, izgovarajući se da muca i da će zbog toga njegovo propovedanje ostaviti slab utisak na njegove sunarodnike. Na to mu je Jahve,
već po malo srdit, obećao za pomoćnika njegovog starijeg brata Arona, koji je bio darovit govornik — da propoveda u njegovo ime. Sve u svemu, Mojsiju na kraju nije ostalo ništa drugo nego da se spremi za put. U jednom midrašu se naglašava kako je Bog zapazio sa kolikom brigom i ljubavlju se Mojsije stara o svom stadu, pa je na osnovu toga prosudio da je on podoban da vodi hebrejski narod. Nije, međutim, isključeno da je Mojsije, da bi stekao veću poslušnost praznovernih Hebreja, izmislio priču da mu se Jahve javio iz grma koji gori a ne sagoreva. Takav grm doduše postoji i može se naći na Sinajskom poluostrvu; naziva se diptam (latinski: Dictamnus albus), a po Mojsiju i „Mojsijev grm“. Ta biljka ispušta lako isparljivo eterično ulje koje se brzo pali na suncu.
Od dana kada je Mojsije ubio obesnog nadzornika do njegovog povratka u Misir prošlo je četrdeset godina. Misirom je vladao drugi faraon, a na dvoru su služili drugi činovnici. Mojsijev zločin je nestao iz sećanja ljudi i ništa više nije pretilo nekadašnjem ubici i beguncu. Uostalom, ko bi u osamdesetogodišnjem bradatom starcu u grubom dugačkom ogrtaču sa pastirskim štapom u ruci, prepoznao onog otmenog usvojenog princezinog sina.
Stigavši najzad u Misir, Mojsije je sa bratom Aronom odmah sazvao zbor Hebreja. Zajedničkim snagama braća su ih veoma lako uverili da po Jahveovoj volji maraju da napuste Misir. Na tu odluku ih nisu toliko navela čuda koje je Mojsije izvodio, kao dokaz svog poslanstva, niti Aronova krasnorečitost, koliko iz dana u dan sve žešća proganjanja koja su im ugrožavala opstanak. Nakon toga su Mojsije i Aron izašli pred faraona sa molbom da odobri Hebrejima trodnevni boravak u pustinji kako bi mogli žrtvama i molitvama da odaju slavu Jahveu. To je, razume se, bila prevara, jer nisu ni nameravali da se vrate pod misirski jaram. Međutim, faraon ne samo što je srdito odbio njihovu molbu, nego je za kaznu povećao Hebrejima kuluk. Naredio je da moraju ne samo da izrađuju isti broj opeka koliko i do sada, već i da sami nabavljati plevu, koja je davala opekama čvrstinu. To je zahtevalo ogroman trud, jer pleve u Misiru nije bilo dovoljno. A onaj ko ne bi uspeo da na vreme napravi određeni broj opeka, suočavao se sa nemilosrdnim misirski mučiteljima i teškim šibanjem.
U „Bibliji“ je razgovor između Mojsija i Arona sa jedne, i faraona sa druge strane prikazan uglavnom kao sukob oko oslobađanja hebrejskih robova. U jednom midrašu se, međutim, ističe teološki sukob. Tu se prvo navode faraonove jednostavne reči: — Ko je taj Jahve da ga ja poslušam... Ja tog Jahvea ne poznajem..., i odmah se prelazi na to kako je faraon tražio ime hebrejskog Boga u svetim spisima, ali je uspeo da nađe samo Moaba, Amona i Sidona. — Ti tražiš živog Boga među mrtvim bogovima — odgovorili su mu Mojsije i Aron. Na to im je misirski vladar postavio bujicu pitanja: — Je li vaš Bog mlad ili star? Koliko ima godina? Koliko je gradova osvojio? Koliko je zemalja pokorio? Koliko dugo vlada? — Moć i vlast našeg Boga ispunjavaju svet — dobio je odgovor. — Postojao je pre nego što je svet stvoren i postojaće nakon kraja sveta. On te je stvorio i udahnuo ti dah života. — Šta su njegova dela? — pitao je dalje faraon. — On je razapeo nebeski svod i udario temelje zemlje... On rascepljuje gore i drobi stene... On prekriva brežuljke travom. On daje kišu i namiče hladovinu... On je stvorio zametak u utrobi tvoje majke i dao da se rodiš... Faraon ih je na to optužio za laž: — Ja sam gospodar svemira, sam sam sebe stvorio, i Nil takođe.
Nema sumnje da je ovaj dijalog bio upravljen protiv onodobnog idolopoklonstva, te protiv poštovanja drevnih helenskih i rimskih bogova. Prema tome, u midraškoj književnosti se na spasenje Hebreja iz misirskog ropstva istovremeno gleda i kao na raskid sa paganskim idolopoklonstvom. Mojsije je imao dvostruki zadatak: fizičko i duhovno oslobođenje, s tim što je ovo poslednje bilo znatno teže.
7.
Hebreji su veoma brzo postali ogorčeni na Mojsija i Arona, jer je njihovo zauzimanje kod faraona prouzrokovalo daleko više štete nego koristi. A i samom Mojsiju se činilo da Jahve nije održao reč, i da je samo nepotrebno svalio na herejski narod još gore patnje. Zato je ponovo otišao faraonu sa namerom da utiče na njega pomoću čarobnih moći. Bacio je svoj štap pred faraona i on se smesta pretvorio u zmiju. Na to se faraon samo nasmejao i doveo svoje sveštenike, koji su izveli istu čaroliju. Nije ostavilo ni jači utisak ni to što je Mojsijeva zmija prožderala zmije misirskih sveštenika. Od tog trenutka počinje ogorčena borba sa tvrdom faraonovom upornošću. Mojsije je poslao na Misir jednu za drugom deset pošasti: najpre se voda Nila pretvorila u krv, zatim su ceo Misir preplavile žabe, potom su došli komarci, pa obadi, zatim je stoka stala da skapava od teških boleština, potom su se na ljudskim telima počele da otvaraju žive rane, nakon toga je grad upropastio žetvu, zatim se na zemlju sručio oblak gladnih skakavaca, da bi na kraju zavladala takva tama da su ljudi hodali pipajući. Svaka od ovih pošasti navodila je užasnutog faraona na pristanak da oslobodi Hebreje, ali čim bi pošast prestala on je odmah povlačio svoje obećanje. Uzalud su mu njegovi podanici govorili da svojom prevrtljivošću samo izaziva nove nesreće. Najzad se Mojsije morao da posluži i desetom, najpogubnijom pošasti. Ali prethodno je upozorio svoje sunarodnike da budu pripravni. Naložio je da svaka porodica zakolje jednogodišnje jagnje ili jare i da njegovom krvlju obeleži kućna vrata, pa da ga za večeru pojedu sa hlebom bez kvasa, i da svi budu spremni kako bi odmah mogli da krenu na put. U toku noći, Jahve je zašao od kuće do kuće i, gde god na vratima nije našao krvavog znaka, usmrćivao je prvence, ne zaobilazeći ni faraonovog ni robinjinog sina. Čak i prvenčad životinja padala su mrtva. Zemljom se razlegao plač i jauci. Tek tada je faraon shvatio strašnu Mojsijevu silu i dopustio da izvede hebrejski narod iz Misira. Međutim, sveteći se za kuluk i progone, Hebreji su opljačkali misirske kuće, iskoristivši nered koji je zavladao zbog nesreće. Tako su stekli brojne dragocenosti i, pre svega, oružje koje im je moglo da bude od koristi u sukobima sa pustinjskim plemenima. (U jednom midrašu se kaže da su Misirci jedva čekali da ih se reše, pa su ih obasuli darovima.).
U rabinskim legendama ima mnogo živopisnih dodataka koje se odnase na deset pošasti. Zanimljivo je da Mojsije nije imao udela u tri pošasti, koje je umesto njega poslao njegov brat Aron. To su: voda pretvorena u krv, žabe i komarci. U midrašu se to objašnjava time što je Mojsije svoj život dugovao vodi, pa zato nije mogao da bude umešan u pretvaranje vode u krv i puštanje žaba iz vode. Što se tiče komaraca, koji su nastajali od praha kad bi se udarilo o tlo, Mojsije je bio pošteđen tog zadatka, pošto mu je u prošlosti prah (pesak) pomogao da sakrije ubijenog Misirca. (Zabavna strana nevolje sa žabama bila je činjenica da je ona pomogla da se nedvosmisleno utvrde granice između Misira i Etiopije. Žabe su, naime, prekrile celu misirsku zemlju i time posve jasno označile dokle doseže misirska teritorija! )
Međutim, poznato je da su sve pošasti (osim desete) u Misiru bile manje-više redovna pojava. U vreme porasta Nila, voda je često postajala crvenosmeđa, zbog nanosa iz etiopskih jezera. Osim toga, svakih nekoliko godina, za vreme poplava, u tolikoj meri su se množile žabe, komarci i drugi insekti da su to Misirci doživljavali kao pošast. Grad je doduše bio izuzetno retka pojava u Misiru, ali je katkad nailazio i nanosio ogromne štete usevima. Međutim, daleko češće je snalazila faraonovu zemlju pošast skakavaca. A tamu je prouzrokovao silni vetar „sirocco“, koji je ogromne oblake peska dizao iz pustinje i bacao na Misir, zaklanjajući sunce takvom koprenom da je nastajao pravi mrak. Ipak, teško je prihvatiti biblijsku tvrdnju da je smrt izabrala baš prvu decu i prvu mladunčad domaćih životinja. Međutim, ne može se jednostavno odbaci pretpostavka da je ta legenda možda odjek neke epidemije koja je desetkovala decu oko gornjeg Nila, pogađajući između ostalog i brojnu tek rođenu decu, ali nije doprla do Gesema, tako da hebrejska deca nisu stradala.
Hebreji su pamtili stihijske katastrofe koje su s vremena na vreme pogađale Misir, a kako se proticanjem decenija i vekova vremensko rastojanje između dva značajna događaja postepeno sažimalo, na kraju je, zbog isticanja Mojsijevih moći, sve pripisano njemu. Bila im je to u izvesnom smislu moralna satisfakcija, jer je tako nadmeni faraon bio ponižen, a njegova zverstva prema hebrejskom narodu nisu izbegla božju kaznu.