Dvoglavi orao u heraldici
Dvoglavi orao je uobičajen simbol u heraldici. Prvobitno je bio simbol Vizantijskog castva, a sada se može videti na grbu nekoliko istočnoevropskih država. Predstavlja simbol dvostruke funkcije cara - svetovne i duhovne i/ili premoć Rimskih careva nad Istokom i Zapadom. Ruski carevi su kasnije usvojili ovaj simbol predstavljajući sebe kao naslednike Vizantije, i takođe da iskažu svoju premoć nad Zapadom (Evropom) i Istokom (Azijom).
Grbovi država i teritorija
Dvoglavi orao se pojavljuje na grbu sledećih država i teritorija:
* Albanija
* Rusija
* Srbija
* Crna Gora
Kroz istoriju se pojavljivao na još nekoliko grbova država i teritorija:
* Vizantijsko carstvo
* Sveto Rimsko carstvo
* Austrougarska
* Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
* Kraljevina Jugoslavija
* 1925-1926. Grčka
* 1934-1938. Austrija
* Ruska federacija
* SR Jugoslavija
* Republika Srpska u Bosni i Hercegovini
* Srbija i Crna Gora
Dvoglavi orao se već vekovima pojavljuje kao simbol. Dvoglavi orao se može videti na arheološkim lokacijama [1] Hetitske civilizacije, iz perioda 20-13. veka pre nove ere.
Cilindrični pečati koji su pronađeni u Bogazku, današnja Turska, stare hetitske prestonice, jasno prikazuju dvoglavog orla raširenih krila. Estetičnost ove simetrične pozicije delimično ukazuje na nastanak ovog verskog simbola. Pretpostavlja se da potiče iz 18. veka pre nove ere.
Orao se u Vizantiji pojavljuje od njenog nastanka i predstavlja kontinuitet sa Rimskim carstvom čiji je simbol bio. Konstantinopolj je bio naslednik Rima i vizantijci su nastavili da koriste stari carski simbol 'jednoglavog orla' kao motiv. Iako je sasvim sigurno da je promena u dvoglavog orla vezana za stare prikaze dvoglavog orla iz Male Azije, nije jasno kako i zašto je do toga došlo. Predstavljao je Carstvo koje je okrenuto i Istoku i Zapadu odnosno i Aziji i Evropi. Iz Vizantije se dvoglavi orao proširio na zemlje pod njenim direktnim uticajem (Srbija, Crna Gora, Rusija...)
Prvi pominjanje dvoglavog orla u zapadnoj Evropi vezuje se za 1250. godinu, u grbovniku Mateja od Pariza kao grb cara Friderika II, cara Svetog Rimskog carstva. Obično je prikazivan u crnoj boji (crni dvoglavi orao) na zlatnoj pozadini, zamenjujući prethodnog jednoglavog orla, i pod uticajem ovog grba su motiv dvoglavog orla usvojili i mnogi nemački gradovi i nemačke aristokratske porodice. Nakon raspada Svetog Rimskog carstva 1806. godine, dvoglavi orao se ponovo našao na grbu Austrijskog carstva a takođe se koristio i kao grb Nemačke konfederacije.
Iz Vizantije, motiv dvoglavog orla je stigao i do Rusije, kada se Ivan III oženio Zojom Paleologinom. Srpska dinastija Nemanjića je usvojila srebrnu verziju dvoglavog orla da bi istakla svoju samostalnost i nezavisnost od Konstantinopolja, i čak istakla svoje pravo koje polaže na carski tron Konstantinopolja.
Srebrnog dvoglavog orla su usvojile mnoge srednjovekovne plemićke porodice sa naših prostora, među kojima: Nemanjići, Mrnjavčevići, Lazarevići, Kastriotići itd.
Kasnije, usvojile su ga i dinastije Obrenovića, Karađorđevića i Petrović-Njegoša, i ostale su i do dan danas na grbu Srbije i Crne Gore.
Đurađ Kastriot Skenderbeg je usvojio sličnu zastavu tokom svoje borbe protiv Otomanskog carstva, na kojoj je bio predstavljen crni dvoglavi orao na crvenoj pozadini, koji se kasnije ponovo pojavio na zastavi Albanije.
Tokom narednih vekova, dvoglavi orao je često držao mač ili skiptar u jednoj kandži, i kuglu sa krstom u drugoj, kao simbole dvostruke vlasti - nad materijalnim i duhovnim.
Ovaj simbol se danas upotrebljava i od strane Grčke pravoslavne crkve, kao dekorativni element, koja je pod Otomanskim carstvom bila naslednik Vizantijskog carstva i u tom periodu je bila popularan simbol kod grčkog naroda. U jednom kratkom periodu, 1925-1926, dvoglavi orao se našao i na grbu Grčke države.
Dvoglavi orao je ostao i važan motiv u heraldici carskih vladarskih dinastija Rusije (dinastija Romanov) i Austrougarske (dinastija Habzburga), kao i kraljevske vladarske dinastije Crne Gore (dinastija Petrović-Njegoš).
Pripisani grbovi
Pripisani, ili dodeljeni grbovi su grbovi koji su pripisani likovima iz predanja ili legendi i poznatim istorijskim ličnostima koje su živele pre nastanka i razvoja heraldike. Počevši sa 12. vekom, grbovi su pripisani svim vitezovima Okruglog stola a uskoro su grbove dobile i ličnosti koje se pominju u Svetom pismu, grčki i rimski heroji, kao i kraljevi i pape koji nikad za života nisu imali svoj grb. Neki od tih grbova su se vremenom pomalo menjali ali grbovi važnih ličnosti ostali su nepromenjeni.
Jedan od značajnijih grbova koji su pripisani nekoj od ličnosti iz Svetog pisma jeste grb Isusa Hrista, koji prikazuje instrumente njegovog stradanja i štit Svetog Trojstva. Srednjevekovna literatura pripisuje grbove i istorijskim ličnostima kao što su Aleksandar Veliki, Julije Cezar i kralj Artur. Grbove su dobili mnogi kraljevi koji su živeli i vladali pre nastanka i razvoja heraldike, uključujući i Edvarda Ispovednika i Vilijama Prvog od Engleske. Ovi grbovi su ponekad korišćeni kao deo grba na grbovima njihovih potomaka.
Pripisani ili izmišljeni grbovi se pojavljuju u literaturi sredinom 12. veka, posebno u vezi Arturijanskih legendi. Vremenom su grbovnici prikazali čak 40 grbova Arturovih vitezova. Sledeći stupanj razvoja ove grane grbova nastao je tokom 14. i 15. veka kada su grbovnici arturijanskih grbova došli do broja od oko 200 grbova.
Tokom istog veka, grbovnici su izumeli i grbove nekih od kraljeva stranih zemalja. Kada su grbovi postali moderni u plemićkim krugovima, bilo je neubedljivo da neki kralj ne bude nosilac grba. U takvo vreme, bilo je "prirodno misliti o tome kakav bi grb bio najpogodniji za značajne ličnosti prošlih vremena".
Neki od pripisanih grbova su stavljeni na grbove njihovih potomaka. Na primer, grb porodice Lojd iz Stoktona je bio sastavljen od brojnih grbova poglavara velških klanova koji su živeli u 9. veku ili ranije. Na sličan način, pripisan je grb i Papi Leu Devetom, izrađen na osnovu grbova njegovih potomaka.
U 16. i 17. veku pripisano je i mnoštvo grbova velikom broju svetaca, kraljeva i papa, naročito onima iz 11. i 12. veka. Papa Inoćentije Četvrti (1243–1254) je prvi papa za čiji se grb pouzdano zna da je istorijski. Do kraja 17. veka, upotreba pripisanih grbova je bila bolje pravno uređena.
Boje i simboli koji su pripisani nekim istorijskim ličnostima daju uvid u istoriju simbolizma.
Od 13. veka, kralju Arturu su najčešće dodeljene tri zlatne krune na plavom polju. U spisu iz 1394. godine, Artur je prikazan kako drži zastavu na kojoj su prikazane tri zlatne krune. Stavljano je i 11, 13, pa čak i 30 kruna je ponekad stavljano, kako bi ukazalo na kraljevstva koja je osvojio.
I drugi likovi iz arturijanskih legendi su dobili svoje grbove. Lanselot prvo dobija štit čisto bele boje ali kasnije dobija tri crvene kose pruge preko belog polja, koje simbolizuju snagu tri čoveka. Tristan je dobio više grbova. Njegov najstariji grb je bio grb iz 13. veka na kom je prikazan zlatni lav u skoku na crvenom polju. U drugim verzijama, polje je bilo zeleno a ne crveno. Gotfrid von Strazbur mu je dodelio srebrni štit, sa crnim veprom u skoku. U Italiji, pak, dobio je geometijsku šaru.
Grbove su dobili i mnogi kraljevi iz pre-heraldičkog doba. Među najpoznatijima su franački kraljevi, koji su dobili tri žabe. Odatle, prema nekim verovanjima, potiču tri ljiljana Francuske.
Viljem Osvajač, prvi normanski kralj Engleske imao je grb sa dva lava na njemu. Kralj Ričard Lavlje srce je uzeo ta dva lava i stavio ih na crveno polje, odakle potiču tri lava na grbu Engleske. Ipak, nema dokaza da Viljemov grb nije pripisan njemu nakon njegove smrti.
Prvim saksonskim kraljevima je pripisan zlatni krst na plavom polju ali taj grb se prvi put pojavljuje tek u 13. veku. Grb svetog Edvarda Ispovednika, plavi štit sa zlatnim krstom i pet zlatnih ptica na njemu, izgleda da su mu dodelili heraldi iz vremena kralja Henrija Trećeg, a zasnovali su ga na novčiću koji je kovan u vreme kralja Edvarda. Ovaj grb je kasnije upotrebio kralj Ričard Drugi u spomen na ovog sveca.
Grbovi su dodeljeni i kraljevima anglo-saksonske petrarhije. Kraljevini Eseks je, na primer, dodeljen crveni štit sa tri mača. Ovaj grb su koristili okruzi Eseksa i Midlseksa sve do 1910. godine, kada je Veće okruga Midlseks tražilo od Koledža za grbove da mu zvanično dodeli grb. Midlseks je dobio crveni štit sa tri mača i "saksonskom krunom". Veće okruga Eseks je dobilo 1932. isti grb ali bez krune.
Čak su i neki rimski vladari dobili svoje grbove, kao npr. Romul, prvi vladar Rima, koji je na grbu imao vučicu.
Isusu Hristu je bio dodeljen Časni krst kao simbol, i kao takav su ga koristili i krstaši. Ponekad se na Hristovom grbu pojavljuje i pashalno jagnje. Ipak, do 13. veka je se ustalilo da se za Hristov grb koriste instrumenti njegovog stradanja. Ovi instrumenti su bili opisani heraldičkim terminima, kao npr. na pečatu iz oko 1240. godine, gde su prikazani krst, ekseri, trnov venac i bič.
Devici Mariji bili su dodeljeni srce sa krilima, probodeno mačem i stavljeno na plavo polje. Devici Mariji je takođe pripisan i jedan grb sa belim ljiljanima.
Iz želje da se apstraktno učini vidljivim, grbovi su dodeljeni i nevidljivih duhovima. Pošto je crkva u Srednjem veku čovekolike prikaze Svetog Trojstva smatrala nepoželjnima, štit Svetog Trojstva je brzo postao popularan. Često je bio upotrebljavan ne samo u dekoracijama crkava već i raznih bogoslovskih spisa i grbovnika. Jedan od najranijih primera je Summa Vitiorum na kojem je prikazan vitez koji se bori protiv sedam smrtnih grehova, a nosi štit Svetog Trojstva.
Sveti arhanđel Mihailo se često pojavljuje u heraldici. U jednom slučaju, štit Svetog Trojstva se pripisuje arhanđelu Mihailu. Mnogo češće, on se prikazuje u oklopu sa crvenim krstom na belom polju, kako ubija Satanu, koji je prikazan kao zmaj. Ovaj grb, prvobitno pripisan arhanđelu Mihailu, kasnije je dodeljen svetome Đorđu.