Akvadukti Rima
Rec “akvadukt” je složenica od dve reči latinskog jezika- “aqua” sto znači voda i glagola “ducere” sto znači voditi ili sprovoditi. Danas se pod tim terminom podrazumeva bilo koji sistem cevi, kanala, tunela i drugih elemenata koji služi vodsnabdevanju.
Rimski akvadukti smatraju se jednim od najznačajnijih dostignuća antičkog sveta budući da se tekuća voda sa sistemom slavina u domaćinstvu i kanalizacioni sistem putem koga se izvori zaraze kontinuirano i automatski izmeštaju van grada koriste i danas na gotovo neizmenjen nacin. Naime, lučni akvadukti su samo manji, nadzemni deo kanalizaciono-vodovodnog sistema u Starom Rimu čiji je veći deo, ustvari, funkcionisao ispod zemlje. Od oko 470 km tog sistema na teritoriji samog grada Rima- nadzemni lučni akvadukti pokrivali su razdaljinu manju od 50 km. Oni su građeni samo u doilinama usled nedostatka nagiba terena koji bi omogućio da podzeme konstrukcije efikasno funskcionišu. Ceo vodovodno- kanalizacioni sistem, pa tako i njegov nadzemni deo, za održavanje kontinuiteta toka oslanjao se iskljucivo na razliku u visini i silu gravitacije. Akvadukti su, u Starom Rimu, zidani u kombinaciji kamena, cigle i specificnog vulkanskog cementa koji su Rimljani zvali “pozzuolana”.
U zenitu moći Starog Rima sistem za vodosnabdevanje je u toku dana mogao da isporuči i do 1m3 vode po glavi stanovnika, što u većini današnjih gradova nije dostižan kapacitet. U tom periodu sistem je činilo sledecih 11 akvadukata navedenih hronološki prema vremenu izgradnje: Aqua Appia, Anio Vetus, Aqua Marcia, Aqua Tepula, Aqua Julia, Aqua Virgo, Aqua Alsietina, Aqua Claudia, Anio Novus, Aqua Traiana i Aqua Alexandrina.
Trajanov slavoluk
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se
registrujete ili
ulogujeteTrajanov slavoluk, Benevento, Italy,
Pre gotovo nepune dve hiljade godina, točnije u 2. veku kroz rimsko-liburnski grad Asseriju predvodeći čitavu vojsku na putu u Daciju, prošao je i jedan od najvažnijih rimskih careva, poznati car Trajan. U spomen tog događaja stanovnici Asserije, Asserijati su podigli slavoluk cara Trajana na severnom delu ulaza u grad. Delovi čuvenog Trajanovog slavoluka i danas su vidljivi i svedoče o monumentalnosti same građevine.
Hadrijanov zid
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
U vreme vladavine cara Hadrijana (117-138. gne), Rim je bio na vrhuncu moći. Država se prostirala od severne Afrike do severa Engleske, od Iberijskog polustrva do Bliskog istoka. Da bi se zaštitili od upada divljih plemena sa severa, uglavnom Pikta, starosedelaca Kaledonije (današnje Škotske), održali političku i ekonomsku stabilnost i mir na svojim teritorijama, Rimljani su utvrđivali svoje severne granice. Među njima, Hadrijanov zid je ono što je i danas vidljivo. Zid označava severnu granicu carstva i predstavlja najutvrđeniji deo granica antičkog Rima.
Za vreme početka gradnje uzima se 122. gne, kada je Hadrijan došao u taj deo svoje carevine. Stigao je umoran od saznanja da se sudara sa sve brojnijim teškoćama održavanja vlasti u nesigurnim prostorima Egipta, Judeje, Libije i Mauritanije. Njegova rešenost da, gde god može, fizički utvrdi odbranu carevine, dovela je do podizanje zida. Jer, trebalo je braniti se od čestih upada divljih plemena sa severa, trebalo je osigurati trgovačke puteve i navalu civilnog stanovništva koje je u brojnim zbegovima tražilo sigurnost na jugu, tamo gde su vlast držali Rimljani.
Da bi se radovi mogli odvijati, Hadrijan je smanjio broj vojnika na prostoru između reka Tajn i Hjumber i uputio ih na poslove obezbeđenja i gradnje utvrde na severu. Osnovnim planom bilo je predviđena da se, za šest godina, pored zida, celom dužinom produbi jarak na severnoj strani i da se izgradi osamdeset karaula sa vratnicama, na razmaku od jedne rimske milje (zid se pruža dužinom od 80 rimskih milja, što je 117 km).
Građenje je počelo od istočne obale, uz učešće vojnika iz tri vojna okruga sa juga. Rad je izvođen tako što je svaka grupa radnika i vojnika zidala male tvrđave na razdaljini od oko 8 km a potom su dolazili drugi da podignu zid i iskopaju jarak. Za gradivni materijal korišćeni su kameni blokovi, gvožđe, pesak i drvo. U prvih par godina podignuto je 14 od ukupno 17 predviđenih tvrđava. U svakoj je potom smešteno između 500 i 1000 vojnika.
Gradnja je trajala nešto duže nego što se na početku predviđalo - gotovo celu deceniju. Po završetku, iz zatalasanog tla, zabeleo se dug zid između istočne i zapadne obale. Gde god se mogli, graditelji su koristili prirodne odlike terena, što je uslovilo da zid ne bude svuda jednakih dimenzija. Negde je sužen na manje od 2 m.
Car Septimije Sever (193-211. gne) obnovio ga je u vreme svoje vladavine. Ali, pri kraju 4. veka ne, sve češći napadi varvara, propadanje
ekonomije i vojno slabljenje na svim granicama carstva, ugrozili su opstanak Rimljana na severu Engleske. Do 410. godine rimski upravitelji i vojnici su otišli ostavivši lokalno stanovništvo bez zaštite. Budući da oni nisu imali gde da odu, morali su da se sami organizuju i brane.
Neki delovi zida potpali su pod vlast varvara već u 5. veku, o čemu svedoče zapisi u Historia Ecclesiastica.Vremenom zid je napušten i urušen. U novijim vekovima, razgrađivan je od strane lokalnog stanovništva koje je koristilo kamenje za druge građevine.
Tridesetih godina 19. veka izvesni Džon Klejton pokušao je da, gotovo entuzijastički, sačuva zid od daljeg propadanja i razvlačenja kamenih blokova. To mu je delimično uspelo time što je pokupovao zemlje sa obe strane zida za koliko je imao novca i potom na tom prostoru vršio arheološka istraživanja. Po smrti Klejtona, njegovi naslednici su sve izgubili na kocki.
S
hvatanja novijih vremena uticala su da se sačuva ono šta je ostalo. Danas je Hadrijanov zid jedan od najznačajnih istorijskih spomenika u Engleskoj.
Konstantinov slavoluk
Konstantinov slavoluk je slavoluk sa troje vrata izgrađen za imperatora Konstantina I (312-315) nedaleko od Koloseuma u Rimu. Najveći je i skulpturama najukrašeniji slavoluk antike.
Slavoluk je podugnut nakon bitke na Milvijskom mostu i opisuje tu odlučnu pobedu na jednom malenom frizu svoga reljefnog ukrasa. Ostali ukras je uzet gotovo u potpunosti sa drugih, starijih spomenika, i to delimično zato da se spomenik brzo dovrši, ali i da nagovesti povratak dobre vladavine. Svi reljefi potiču od dobrih „imperatora“: Trajana, Hadrijana i Marka Aurelija.
Reljefi koji prikazuju borbe sa Dačanima prvobitno su bili ukras Trajanovog foruma dovršenog 113. godine gde su činili znatno duži niz od onog koji bi se mogao sastaviti iz delova na Konstantinovom slavoluku i iz drugih sačuvanih fragmenata. Ratni prizori smenjuju se sa scenama alegorijskog karaktera. Stil ovih reljefa na kojima su likovi tesno zbijeni jedan uz drugog i na kojima ima više diferencijalnih slojeva nadovezuje se na flavijsku umetnost.
Osam okruglih reljefa sa Konstantinovog slavoluka prvobitno je bilo smešteno u parovima na tetrapilonu, četvorovratnom spomeniku kojim je Hadrijan ovekovečio svoje lovačke uspehe. Svakom lovačkom prizoru odgovara i žrtva, dva reljefa opisuju polazak u lov i žrtvovanje pri povratku.
Reljef koji je nekad ukrašavao slavoluk Marka Aurelija predstavlja „congiarium“, deljenje novca rimskom narodu u povodu pobede nad Markomanima. U dvema zonama što su jedna nad drugom prikazan je imperator sa svojim pratiocima. Stupovi iza njih verovatno predstavljaju Faustin hram.
Iz doba samog Konstantina potiču impresivni „tondi“ na užim stranama koji su prikazivali Selenu, boginju meseca kako zalazi, i Sola, boga sunca koje se rađa.
Horizontalni reljefni friz koji se nalazi ispod Hadrijanovih medaljona prikazuje Konstantinov govor na Forumu. Konstantin, danas bez glave, stoji na „rostri“, javnoj platformi, i drži govor. Na oba kraja platforme nalaze se skulpture Hadrijana i Marka Aurelija, imperatora koji su oživeli grčki stil u rimskoj umetnosti. Poređane u nizu sa obe strane platforme su figure iza kojih su nizovi arkada i stupova. U poređenju sa starijim reljefima, odmah se uočava manjak realizma na Konstantinovim: proporcije individualnih figura su zdepaste, njihove glave su uvećane, njihove poze se ponavljaju i klesane su mnogo pliće, tj. ravnije.
Mnogi smatraju da je Konstantinov slavoluk delo dekadencije, zbog oskudne izvornosti i samovoljnog udruživanja vajarskih reljefa iz prethodnih razdobalja sa izbušenim i nerazrađenima iz IV veka. No, reljefi iz dva različita razdobalja javljaju se na istom luku kako bi podsetili gledaoce na imperatorski autoritet koji se temelji na „dobroj“ tradiciji.
Trajanov most
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Trajanov most u viziji današnjice
Trajanov most bio je prvi most načinjen na Dunavu i pravo graditeljsko čudo antičkog sveta. Kao i ostali Trajanovi graditeljski poduhvati na ovom delu Limesa, i on je služio za pripremu za konačno osvajanje Dakije. Projektovanje i gradnju mosta Trajan je poverio Apolodoru iz Damaska, najvećem arhitekti toga doba. Most je podignut za svega dve godine, od 103. do 105. Most je bio načinjen od klesanih kamenih blokova i drvenih talpi i šipova, ozidan opekom i sa lučnim svodovima koji su se dizali dvadesetak metara iznad nivoa vode. Pri gradnji mosta tok reke je bio privremeno izmešten. Temelji i portali mosta bili su od tvrdog cementa napravljenog od šljunka utisnutog u malter, i jezgrom stubova od maltera koji je bio oplaćen tesnacima i opekama. Lukove mosta nosilo je dvadeset stubova visokih oko 35 i širokih oko 20 metara, podignutih na rastojanju od pedesetak metara. Kada je završen, most je bio dugačak 1079,5 i širok 14,5 metara. Videvši stubove mosta polovinom III veka, rimski konzul Dion Kasije zapisao je da Trajanov most dokazuje da ne postoji ništa što čovek ne bi mogao načiniti.
Godinu dana po završetku mosta, Trajan je preko njega preveo svoje legije, i 106. godine pogazio kralja Decebala čime je Dakija konačno postala rimska provincija. O bogatstvu Dakije svedoči podatak da je Trajan kao plen iz nje poneo 331 tonu srebra i 165 tona zlata. Njegova pobeda u Rimu je slavljena 123 dana. U gladijatorskim borbama upriličenim ovim povodom učestvovalo je 10.000 gladijatora i ubijeno 12.000 životinja dovedenih za tu priliku iz Afrike i Azije.
Most na Dunavu na Trajanovom stubu u Rimu
Trajanov most je čitavih hiljadu godina važio za najduži most ikada sagrađen. Profil mosta je bio utisnut na prigodnom novcu kovanom po njegovom završetku i uklesan na čuvenom Trajanovom stubu u Rimu, na kome je prikazana scena u kojoj Apolodor predaje Trajanu plan mosta.
Postoji nekoliko verzija o tome koliko je Trajanov most bio u funkciji. Po jednoj, porušen je posle svega dvadesetak godina, po naređenju Trajanovog naslednika, cara Hadrijana (117–138); po drugoj, sam se urušio nakon nekoliko decenija, a po trećoj je tek car Aurelijan (270–275), po gubitku provincije Dakije pod pritiskom Gota, naredio da se sruši i time spreči prodiranje varvarskih plemena na teritoriju imperije. Od mosta su ostali samo monumentalni noseći stubovi koji su dugo odolevali vremenu. Dvadeset stubova Trajanovog mosta mogli su se videti još u XIX veku, za vreme niskog vodostaja Dunava. Godine 1906. Međunarodna komisija za Dunav je naredila rušenje dva stuba koji su ometali plovidbu. Ostaci 16 stubova su locirani 1932, dok su arheolozi 1982, nakon izgradnje brane na Dunavu, locirali njih 12, dok je ostatak verovatno u međuvremenu odnela voda. Ostaci prvih stubova Trajanovog mosta i danas se mogu videti na obe obale reke, na srpskoj strani u blizini sela Kostol nekoliko kilometara nizvodno od Kladova, nedaleko od ostataka rimskog kastruma Pontes podignutog kada i most. Poslednja istraživanja ostataka Trajanovog mosta izvršena su 2003. godine. Postoji projekat da se na mestu nekadašnjeg remek-dela rimskog građevinarstva postavi laserska hologramska projekcija Trajanovog mosta koji bi noću svetleo.