Samo pozdrav!
Juna 1917. godine na nebu iznad Francuske dvojica pilota našla su se u jednoj od legendarnih vazdušnih bitaka o čijoj se dramatičnosti kao i njenom nesvakidašnjem ishodu i danas priča s velikim poštovanjem.
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Ilustrovao Darko Grkinić
Pošto se udobno smestio u skučenu kabinu, nemački pilot prvo je proverio sve instrumente, na trenutak pogledao u nebo, poljubio krst koji je nosio oko vrata, a zatim odlučno mahnuo rukom. Njegov pomoćnik snažno je zavrteo elisu i maleni avion ubrzo je zarulao i našao se iznad širokog zelenog proplanka a onda se vinuo u oblake. Nekoliko sati kasnije, na visini od 4500 metara, pred očima Ernsta Udeta, mladog nemačkog pilota koji je imao nepune dvadeset dve godine, prostirao se prelepi predeo u Francuskoj. Dok je krstario nebom slobodno poput ptice i puštao pogled na predivni svet ispod sebe, on ipak nije osećao slobodu već jedno podmuklo osećanje koje ga je izjedalo iznutra – mržnju.
Jer, bila je 1917. godina i prvi put u istoriji nebo je bilo bojno polje. U svojim krhkim dvokrilnim letelicama od drveta i platna počele su da se kale generacije nebeskih ratnika. Bilo je to samo jedanaest godina otkako su braća Rajt izvela svoj istorijski let i postala moderni Ikari, otkako je nebo konačno osvojeno. Ali, kao i mnogo puta pre, ljudi su brzo našli način kako da na te letelice koje su pružile čovečanstvu nadu da je sve moguće, ugrade mitraljeze i poseju smrt.
I tako, Udet je okovan mržnjom razmišljao o neprijatelju, o strašnim Francuzima zbog kojih je morao da ode u rat, o kojima se naslušao u raznim pričama, koji su prolili krv njegovih brojnih prijatelja. Pustio je još koji tren da mu ona usredsredi um, a onda se bacio na svoj borbeni zadatak, koji je u suštini predviđao rutinsko krstarenje nebom i otkrivanje položaja neprijateljskih osmatračkih balona. Nije ni slutio kakva ga je drama čekala.
Prvo je nekoliko kilometara zapadno primetio malu mrlju koja se u njegovim očima brzo pretočila u francuski „spad 7”, jedan od najboljih aviona lovaca Prvog svetskog rata. Nije stigao ni da udahne, a neprijatelj koga je toliko mrzeo već mu je dolazio pravo u susret, nosom u nos. Kad se „spad” sasvim približio, Udetovo srce zakucalo je brzo i jako, a onog trenutka kad su se prvi put mimoišli za dlaku, kad je zvanično otpočela bitka, stalo je kao stari sat. Zatim je snažno povukao palicu nalevo i upotrebio kormilo, nateravši svoj avion u uski levi zaokret. Isto je učinio i Francuz.
Otpočelo je dugo i dramatično kruženje, pravo odmeravanje snaga. Protivnici su neko vreme samo kružili jedan oko drugog uzdržavajući se od napada, ne bi li utvrdili s koliko iskusnim protivnikom se nadmeću. Bio je to potez koji je prethodio svakoj vazdušnoj borbi u Prvom svetskom ratu. U to davno vreme čovek je zaista upravljao avionom – osećao je svaki njegov pokret, svaki nalet vetra i silu na upravljačkoj palici. On nije bio samo običan program za računar kao kod modernih mlaznjaka. Udet se dobro držao. Od uzbuđenja predstojeće borbe, adrenalin mu je prostrujao telom i više se nije bojao. Dok su kružili jedan oko drugog kao par gladnih lešinara, čekao je na prvi potez suparnika, a kad je on konačno usledio, srce mu je opet poskočilo. Ne iz mržnje, već iz straha. Jer, iznenada, Francuz je jače povukao palicu svog „spada” i našao se na samo nekoliko metara od Udeta koji je tada uspeo jasno da uoči njegove oznake. „Prošao je tako blizu da sam osetio mlaz njegove elise. Onda sam uočio i njegove oznake. Odmah sam se sledio.” Kako je bilo strašno to otkrovenje! Bio je to Žorž Ginamer, čuveni francuski as nad asovima, jedan od najboljih pilota u Prvom svetskom ratu, koji je do tada već oborio trideset nemačkih aviona, uključujući i jednog dobrog Udetovog prijatelja. Bio je pravi strah i trepet za nemačke pilote. O njemu su ispredane priče, o njegovoj pilotskoj veštini kovane su legende. Udet ih je znao napamet. Često je o njima razmišljao, često su ga morile u snu. Znao je i da je pre nekoliko meseci sam samcat oborio čak sedam aviona u jednom okršaju. Baš zato mu je sada, dok je gledao u oči vinovnika tih strašnih priča i zaslepljujućih legendi, dok je strah dolazio na krilima njegovog aviona, srce otišlo u pete. Udet je dobro znao da mora što pre da stekne kakvu-takvu prednost i, pošto je uspeo da na trenutak odagna strah, brzo mu je sinulo – pokušaće smeli poluluping, borbeni manevar koji je kasnije nazvan po nemačkom pilotu Maksu Imelmanu. Udet će naglo povući palicu prema sebi, uspraviće avion i dobiće na visini. Potom će se okrenuti unatraške, a tek onda će se obrušiti na opakog protivnika u nameri da ga iznenadi s leđa. To je i učinio. Prešao je u imelman. I dok se svom snagom trudio da ga ne izgubi iz vida i da mu neopaženo uđe u rep, gravitaciona sila zabila mu je glavu na naslon. Ali, na njegov užas, Žorž Ginamer, prekaljeni francuski as, savršeno je predvideo njegov potez. U trenu, prkoseći zakonima fizike, hitro je okrenuo avion naopačke i zapucao. Udet nije mogao da veruje šta je Ginamer uspeo da izvede. Bio je to strahovit prikaz njegovog umeća. – Nemoguće! – povikao je Udet zatečen. – Ovo nije čovek, već đavo! Onda je Francuz još odlučnije pošao u drugi napad, opet se obrnuo i našao na Ernstovom repu. Pošto se sada nalazio u prednosti, imajući bolji napadni ugao, mogao je s lakoćom da ga prati po nebeskom prostranstvu i da odapinje razarajuće rafale. Udet je očajnički pokušavao da ga se otrese. Ali, bilo je to zaista teško. Zamislite da gurnete glavu kroz prozor pri brzini od dvesta kilometara na sat! A onda zamislite da to učinite na nultoj temperaturi dok proređen vazduh jedva struji plućima, dok sedite na kanti benzina a juri vas niko drugi nego jedan od najboljih pilota, prateći savršeno tačno svaki vaš pokret, predviđajući svaki vaš manevar. U Udetu je naposletku preovladao očaj. Prvi put u životu njegov košmar iz sna stvorio se u javi. Ali, nije se predavao. Možda je to bila mržnja, želja za osvetom ili pak samo iskonski strah, nešto iz čega je crpeo natčovečansku snagu. Dok je pokušavao da povrati prednost, da mu bilo kako umakne, kiša kuršuma počela je da sleće na platnena krila njegovog aviona i da buši zjapeće rupe. Ako bude primio još koji pogodak, znao je, avionom će biti nemoguće upravljati. Zato se trudio da mu potezi budu još proračunatiji, da avion pravi još uže manevre, da preživi po svaku cenu. Špartao je avionom tamo-amo, a srce mu je kucalo kao nikad pre pokušavajući da doturi krv do udaljenih delova tela koji su bili ukočeni zbog sve većih gravitacionih sila. On je to osećao kao vrtoglavicu, gubitak svesti. Ali, od toga je moguće pobeći. Od Ginamera ne. Iznenada, taman kad je izašao iz jednog teškog manevra zbog koga je umalo izgubio svest, Udet je spazio francuskog asa na svom boku i video svoju šansu za napad. U vazdušnim bitkama nema vremena za razmišljanje. Sekunde odlučuju i sude, instinkt upravlja letelicom. Ukazala mu se prilika da zapuca i da pokuša da osveti svog dobrog prijatelja. Namah je povukao palicu i ušao u polulevi zaokret. Nišansku spravu i francuski avion delio je samo delić sekunde i nekoliko metara. Ginamer je pokušao da ga izbegne, ali nije uspeo.
Sve je sada zavisilo od Udeta. A onda, stegnutih zuba, s mržnjom u dubini srca, Ernst Udet pritisnuo je obarač mitraljeza. Nastao je tajac, usledilo je strašno otrežnjenje. – Do đavola! – povikao je sebi u bradu. Nije mogao da veruje šta mu se događa. Njegov mitraljez se zakočio! Bila je to uobičajena nedaća pilota tog doba. U stvari, bila je to sigurna smrt. Sećajući se vežbe za ovakve situacije, Ernst je nastavio da izvodi lupinge ne otkrivajući neprijatelju slabost, sve vreme pokušavajući da nekako otkoči oružje. Oba pilota povukla su palice nadesno, ušla u desni zaokret i usmerila se pravo jedan na drugog. Na visini od hiljadu metara nebo iznad Francuske orilo se od zaglušujuće buke dvokrilaca, elise dva motora sekle su vazduh i rasterivale paperjaste oblake. Dok je pilotirao desnom rukom, Udet se trudio da levom otkoči mitraljez. Pitanje koje ga je prožimalo bilo je jednostavno da ne može biti jednostavnije, ali je zato odgovor na njega bio nemoguć. Da li će uspeti? Da li će na vreme da otkoči mitraljez, pre nego što se opet mimoiđu? Međutim, nije ni slutio da će se naći u još gorem položaju. Kad su se na kraju mimoišli, Ginamer je proleteo izvrnut nekoliko metara iznad njega i jasno video kako Udet pokušava levom rukom da otkoči mitraljez. – Oh, ne! – pomislio je Udet skrhane nade, razgoračenih očiju dok je pratio pogledom kako francuski avion pravi iznenađujuće blag i opušten okret. –Sve je gotovo! Sada stvarno zna da sam bespomoćna lovina! Posmatrao je kako Ginamer zauzima najbolji položaj za napad, pripremajući se za poslednji, dramatični prolaz. Ali, nije hteo ništa da preduzima. U treptaju oka pomirio se sa sudbinom, oprostio od života. Sada kad je Francuz znao da mu je zaglavljen mitraljez, koliko je još minuta mogao da mu prkosi? Minut ili dva? Deset minuta? Svejedno! Bila bi to samo uzaludna patnja. Bilo bi to odlaganje neizbežnog. Kad-tad bi ga neki rafal pogodio. Ovako će sve biti gotovo za samo desetak sekundi. Zato je mirno sedeo i posmatrao svet oko sebe, a dok se smrt polako približavala, osećao je njen zadah. Pa ipak, nije osećao strah. Zašto? Nije uspeo da objasni. Jedino je znao da je nešto bilo drugačije. Video je da je sve stalo, da vreme više ne teče, da ga sunce više ne zaslepljuje. Bio je spreman. Jer, on je hrabro pogledao sudbinu u oči, prepoznao u njoj smrt, otkrio u sebi mirenje s njom. U tom trenu u kome su iz njegove duše iščezle sve patnje, pa i mržnja koja ga je dotle dovela, boje su postale življe i šarenije, zvukovi glasni i jasniji, a neki novi svet koji nikad pre nije video otkrio se iznenada pred njim u svom punom sjaju. Ovaj svet je čudesan – bilo je poslednje što mu je prošlo kroz misli pre nego što je ponovo ugledao Ginamerov avion u brišućem letu. Ali, Ginamer je imao još dosta da ga poduči o svetu, o vrlinama pravih asova. Tačno kad se našao na najboljoj blizini za napad, Žorž Ginamer učinio je nešto nezamislivo. Bar po današnjim merilima. Iznenada, izvrnuo se i naglavce proleteo iznad svog protivnika. Udet isprva nije mogao da veruje svojim očima. Pa opet, jasno poput sokola, ugledao je Ginamerovu siluetu, njegovu kožnu kapu i naočare koje su bleskale na junskom suncu, a posebno jasno video je jedan sasvim opušteni pokret ruke, pokret koji nije mogao da bude ništa drugo do prijateljski pozdrav. Već sledećeg trenutka, Ginamer je nestao bez traga i glasa. Obuzet nevericom, Udet je još dugo posmatrao u pravcu dalekog sunčevog bleska u oblaku, i pokušavao da objasni sebi šta se zapravo zbilo.
***
Nekoliko meseci kasnije, čuo je iz priče nekog zarobljenog oficira da je čuveni francuski pilot poginuo. Znalo se samo da je Ginamer nestao u oblacima tokom jedne bitke i da ga niko posle više nije video. Nikada nije nađena olupina njegovog aviona, njegovo telo, niti lične stvari. Ležao je u neobeleženom grobu, ali to i nije bilo bitno. U dubini srca Udet je znao da je to bila časna smrt.
Do kraja rata Ernst Udet postao je as, jedan od najvećih nemačkih letećih asova svih vremena, odmah posle Crvenog barona fon Rihthofena. Borio se protiv mnogih francuskih asova. Mnoge je oborio, ali već sledećeg trenutka i zaboravio. No, kao što mu je bilo jasno i tog sudbonosnog popodneva kad je posle neverovatnog doživljaja krenuo prema svojoj bazi, nikada nije zaboravio jedan običan pozdrav i jednog čudesnog i hrabrog pilota koji mu je poštedeo život, ali i podario novi. U njegovoj duši uvek je bilo mesta za jednog neprijatelja koji ga ja poučio da uprkos ratu ljudi mogu biti ljudi i da čovek može ostati čestit. Ali, i nešto mnogo više – naučio ga je da su najveći neprijatelji zapravo oni u nama samima, sile koje nas navode na mržnju. Do kraja rata, do kraja svog života nosio je taj pečat u svojim grudima, živeo po njemu, po njemu je sudio. A memoare koje je napisao u poznim godinama posvetio je Ginameru i neobeleženom grobu gde počiva
Darko Stojanović,
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se
registrujete ili
ulogujetebroj 2969, 02. 01. 2009.