Božićni praznici i običaji
Iako je Vaskrs najveći hrišćanski praznik, praznik nad praznicima, kod Srba se Božić i praznici vezani za njega najsvečanije proslavljaju i obiluju našim lepim običajima, koji vreme od nekoliko nedelja oko Božića čine najlepšim i najsvečanijim periodom u celoj kalendarskoj godini.
Božić se praznuje kao uspomena na dan rođenja Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Spasitelja sveta. Ta činjenica da je to praznik rađanja novog života, praznik dece i detinjstva, praznik roditeljstva očinstva i materinstva, ukrasio je kod Srba ovaj praznik najlepšim verskim običajima i obredima. Svi ti običaji i obredi imaju jedan osnovni smisao i svode se na jedan cilj: Umoliti Boga da sačuva i uveća porodicu i imanje domaćina. Sve je to izraženo u kratkoj narodnoj zdravici i molitvi o Božiću: "Daj, Bože, zdravlja i veselja u ovom domu, neka nam se rađaju zdrava dečica, neka nam rađa žito i lozica, neka nam se uvećava imovina u polju, toru i oboru!"
U ovom periodu su najvažniji sledeći praznici: Detinci, Materice, Oci, Tucindan, Badnjidan, Božić. Za svaki od ovih dana i praznika vezani su naši lepi običaji.
Detinci
U treću nedelju pred Božić slavi se ovaj praznik. Toga dana ujutru rano, ili po dolasku iz crkve sa bogosluženja, odrasli vežu svoju ili tuđu decu. Za vezivanje se obično koristi: kaiš, gajtan ili običan kanap, ili običan deblji konac. Obično se zavežu noge ili ruke, pa se jednim delom kanap zaveže za sto ili stolicu. Vezivanje na Detince, Materice i Oce, ima višestruku simvoliku. Prvo simvolizuje čvrste porodične veze, slogu, mir, poštovanje i međusobno pomaganje u svim prilikama. Drugo, upućuje ukućane na štedljivost i istrajnost u vrlinama, jer onaj ko poseduje pošteno zarađenu imovinu i dobra dela, lako će sebe otkupiti u svim sporovima pred zemaljskim sudovima, a posebno na poslednjem Strašnom sudu, gde će se samo vrednovati ono šta je čovek dobro u svom životu učinio.
Materice
U drugu nedelju pred Božić pada ovaj praznik. Ovo je najveći hrišćanski praznik majki i žena. Toga dana deca porane i unapred pripremljenim kanapom, koncem, šalom, maramom ili kaišem na prepad zavežu svoju majku, za noge, na isti način, kao što su njih majke vezivale na Detince. Majka se pravi da ne zna zašto je vezana. Deca joj čestitaju praznik, a majka onda deli deci poklone, i na taj način se "dreši". Na isti način se vežu i sve udate žene, koje se dreše poklonima deci: kolačima, ili nekim drugim slatkišima.
Oci ili Očevi
Ovaj praznik se praznuje poslednje nedelje pred Božić. Toga dana, isto kao na Materice, deca vezuju svoje očeve, a ovi im se "dreše" poklonima, isto kao i majke.
Oci, Materice i Detinci su čisto porodični praznici i za taj dan domaćice pripremaju svečani ručak na kome se okupi cela porodica. Ovi praznici, i običaji vezani za njih, doprinose jačanju porodice, slozi u njoj, razumevanju, poštovanju između dece i roditelja, starijih i mlađih, što sve zajedno čini porodicu jakom i zdravom. A zna se, da je porodica temelj jednoga društva države i crkve.
Tucindan
Na dva dana pred Božić, 5. januara, je Tucindan. Toga dana se kolje i redi pečenica za Božić. Nekada se pečenica "tukla" ubijala krupicom soli, kasnije ušicama od sekire, pa se onda, ubijeno ili ošamućeno prase ili jagnje klalo i redilo. Zato je ovaj dan nazvan Tucindan.
Na Tucindan, po narodnom verovanju, decu "ne valja" tući, jer će cele godine biti nevaljala i bolovaće od čireva
Badnji dan
Dan uoči Božića, 6. januara, zove se Badnjidan. Naziv je dobio po tome jer se toga dana seče badnjak i unosi u kuću. Sa ovim danom već počinje Božićno slavlje. Ujutro rano, već u zoru, pucanjem iz pušaka i prangija objavljuje se polazak u šumu po badnjak. Čim svane, loži se vatra i pristavlja se uz nju pečenica. Žene u kući mese božićne kolače, torte, pripremaju trpezu za Božić.
Šta je badnjak?
Badnjak je obično mlado, hrastovo ili cerovo drvo, koje se na Badnjidan ujutro rano seče i donosi pred kuću. Uveče, uoči Božića, badnjak se preseca i zajedno sa slamom i pečenicom unosi U kuću.
Kako se seče badnjak?
Pre izlaska sunca, na Badnjidan, domaćin sa sinovima ili unucima odlazi u šumu da seče badnjak. Bira se obično mlad i prav cerić, ako nema cerića, može i hrast. Stablo cerića treba da bude toliko, da ga domaćin na ramenu može doneti kući. Kada odabere odgovarajuće drvo, domaćin se okrene istoku, tri puta se prekrsti, pomene Boga, svoju slavu i sutrašnji praznik, uzima sekiru u ruke i seče badnjak. Badnjak se seče i zaseca sekirom ukoso, i to sa istočne strane. Po narodnom verovanju, badnjak se mora poseći sa tri snažna udarca. Što sekira od tri puta ne preseče, dovršava se lomljenjem ili uvrtanjem (sukanjem). Taj lomljeni deo na badnjaku zove se brada i poželjno je da bude na svakom badnjaku. Vodi se računa da drvo prilikom pada padne direktno na zemlju. Ne sme se, dakle, zaustaviti na nekom drvetu. Iver od badnjaka se uzima i stavlja među karlice, da kajmak bude debeo kao iver. Kad se badnjak donese kući, uspravi se uz kuću, pored ulaznih vrata, gde stoji do uveče.
Šta simboliše badnjak?
Badnjak simbolički predstavlja ono drvo, koje su pastiri doneli i koje je pravedni Josif založio u hladnoj pećini, kada se Hristos rodio. Badnjak nagoveštava i drvo Krsta Hristovog.
Badnje veče
Badnje veče, praktično spaja Badnjidan i Božić. Zato se u našem narodu kaže za neke osobe, koje su prijateljski bliske i vezane da su kao "Božić i Badnjidan". Uveče, kada padne mrak, domaćin sa sinovima unosi u kuću pečenicu, badnjak i slamu. Pečenica se nosi na ražnju, obično dvojica nose između sebe, i jedan od njih prvo stupa desnom nogom preko praga i pozdravlja domaćicu i žensku čeljad rečima: "Dobro veče! Čestit Božić i Badnje veče!" Domaćica i ženska čeljad posipaju pečenicu i domaćina sa zobi i pšenicom, odgovarajući: "Dobro veče! Čestiti vi i vaša pečenica!" Pečenica se unosi u sobu gde se obavlja večera na Badnjidan i Božićni ručak, i prislanja na istočni zid, tamo gde su ikone i kandilo.
Pošto se badnjak prethodno iseče sa debljeg kraja na tri dela, veličine da može da stane u šporet ili kakvu peć, unosi se u kuću. Isto se govori i radi kao kad se unosi pečenica. Badnjak se stavlja na ognjište, ali pošto ognjišta nema više, stavlja se pored šporeta ili peći, i odmah se jedno drvo loži. Tamo gde nema peći ili šporeta, badnjak se stavlja kod pečenice.
Slama
Posle badnjaka u kuću se unosi slama. Prilikom unošenja slame domaćin i domaćica govore i postupaju kao kad se unosio badnjak i pečenica Slama se posipa po celoj kući. Domaćica u slamu pod stolom, gde se večera, stavlja razne slatkiše, sitne poklone i igračkice, koje deca traže i pijuču kao pilići. Slama simvolizuje onu slamu u pećini na kojoj se Hristos rodio.
Večera uoči Božića
Kada se unesu pečenica, badnjak i slama, ukućani svi zajedno stanu na molitvu, otpevaju tropar "Roždestvo tvoje...", pomole se Bogu, pročitaju molitve koje znaju, čestitaju jedni drugima praznik i Badnje veče i sedaju za trpezu. Večera je posna, obično se priprema prebranac, sveža ili sušena riba i druga posna jela.
Božić
Najradosniji praznik među svim praznicima, kod Srba je Božić. Praznuje se tri dana. Prvi dan Božića je uvek 7. januara. Na Božić ujutro, pre svitanja, zvone sva zvona na pravoslavnim hramovima, puca se iz pušaka i prangija i objavljuje se dolazak Božića i Božićnog slavlja.
Domaćin i svi ukućani oblače najsvečanije odelo, i odlaze u crkvu na jutrenje i Božićnu liturgiju. Posle službe u crkvi se prima nafora i prvo se ona uzima na Božić. Ljudi se pozdravljaju rečima: "Hristos se rodi!" i otpozdravljaju: "Vaistinu se rodi!"
Valja napomenuti da se ovako pozdravlja i govori sve od Božića do Bogojavljenja. Kada domaćin dođe kući iz crkve, pozdravi sve ukućane sa ovim radosnim božićnim pozdravom, i oni mu otpozdrave ljubeći se međusobno i čestitajući jedni drugima praznik.
Položajnik
Na Božić, rano pre podne, u kuću dolazi specijalni gost, koji se obično dogovori sa domaćinom, a može biti i neki slučajni namernik, i on se posebno dočekuje u kući, i zove se položajnik.
Položajnik pozdravi dom Božićnim pozdravom, ljubi se sa ukućanima i odlazi kod šporeta. Otvara vrata na šporetu ili peći, ranije na ognjištu, džara vatru i govori zdravicu: "Koliko varnica, toliko srećica, Koliko varnica toliko parica (novca) Koliko varnica toliko u toru ovaca, Koliko varnica toliko prasadi i jaganjaca, Koliko varnica, toliko gusaka i piladi, A najviše zdravlja i veselja, Amin, Bože daj".
Položajnik simvolički predstavlja one Mudrace koji su pratili zvezdu sa Istoka i došli novorođenom Hristu na poklonjenje. Domaćica posle toga posluži položajnika, i daruje ga nekim prikladnim poklonom. On je čovek, koji na Božić, i za celu narednu godinu donosi sreću u kuću.
Česnica
Rano ujutro na Božić, domaćica zamesi testo od kojeg peče pogaču, koja se zove česnica. U nju se stavlja zlatni, srebrni ili obični novčić, odozgo se bode grančicom badnjaka, i ta česnica ima ulogu slavskog kolača na Božić. Kada česnica bude pečena, iznosi se na sto gde je već postavljen Božićni ručak. Domaćin od pečenice za Božić seče najpre levu plećku, glavu i deo od rebara. Kada svi stanu za sto, domaćin zapali sveću, uzima kadionicu, okadi ikone, kandilo i sve prisutne, preda nekom mlađem kadionicu koji kadi celu kuću. Ukoliko neko zna peva božićni tropar, a ako ne, čita se "Oče naš" naglas. Kad se molitva završi pristupa se lomljenju česnice. Česnica se okreće kao slavski kolač, preliva vinom i na kraju lomi. Ona se lomi na onoliko delova koliko ima ukućana Onaj ko dobije deo česnice u kojoj je novčić, po narodnom verovanju, biće srećan cele te godine. Kada se završi lomljenje česnice, ukućani jedni drugima čestitaju praznik i sedaju za trpezu.
Božićna pečenica
Prema narodnim običajima, jedna vrsta žrtve koja se prinosi Bogu i vuče korene iz vremena verovanja pre hrišćanstva, a pominje se i u starozavetnim knjigama. Poreklo je sigurno iz vremena mnogoboštva, a Crkva je ovaj običaj prihvatila i blagoslovila, sa obrazloženjem da pose Božićnog posta, koji traje šest nedelja, jaka i mrsna hrana dobro dođe.
Za pečenicu se obično kolje prase ili jagnje, a uz to neko još kolje i priprema pečenu ćurku, gusku ili kokoš. Običaj vezan za klanje pečenice, ostao je verovatno iz starih mnogobožačkih vremena, vezan za žrtvoprinošenje. Crkva ga je prihvatila i blagoslovila, jer posle Božićnog posta, koji traje šest nedelja, jača hrana dobro dođe, pogotovo što su tada izuzetno jaki mrazevi i zime.
Božić u urbanoj sredini
Postavlja se pitanje kako slaviti Božić danas, u izmenjenim uslovima života, naročito u urbanim sredinama, gde nema ni vatre ni ognjišta, šume, drveća i gde je nemoguće na visoke spratove podizati veliko drvo i slamu. Srbi su Božić, isto kao i krsnu slavu, slavili u teškom ratnim uslovima u rovu, na straži, na frontu, tim pre ga je lakše slaviti u svetlim, prostranim, toplim i komfornim stanovima, u gradskim sredinama Umesto velikog drveta u crkvi se uzme osvećena grančica badnjaka i slame. Sve se to, zajedno sa pečenicom, uoči Božića unosi u kuću i stavlja ispod slavske ikone na istočnom zidu stana ili kuće.
BOŽIĆNI OBIČAJI
Nijedan praznik nema više narodnih običaja kao Božić. Neki od njih su: polaganje badnjaka, posipanje podova slamom, kvocanje i pijukanje, mešenje česnice, položajnik...
Ovom praznovanju posvećena su tri crvena slova u crkvenom kalendaru, pa i četvrti dan, Badnji dan, jer mu prirodno prethodi. Velikom prazniku prethodi i velika priprema oličena u četrdesetodnevnom božićnom postu.
Važan smisao Badnje večeri, kao praznika koji je posvećen porodici, bilo je okupljanje sve čeljadi na posnoj trpezi. Osim toga, interesantno je da je za večeru pripreman neparan broj posnih jela, što, kako se verovalo, ima veze sa kultom predaka. Trpeza se spuštala na pod jer se smatralo da će tako biti najbliža dušama pokojnika. Zato je večera proticala u miru i tišini, a ako je ko i bio zavađen, Badnjeg dana se morao obavezno izmiriti.
Stari običaji
Neki običaji su se u međuvremenu prilagodili vremenu i mestu u kojem živimo, te se danas ne praktikuje večera na podu, već sa stola ispod kojeg je prostrta slama. Božić je praznik cele porodice i zato se očekuje da ona tokom prazničnih dana bude na okupu. Praznovanje započinje Badnjim danom, 6. januara. Tog dana rano ujutro domaćin odlazi da iseče badnjak, najčešće je to hrastovo drvce, da bi ga te večeri uneo u kuću i time označio početak božićnih praznika. Na Badnji dan se ništa ne iznosi iz kuće i jedu se posna jela. Naziv je dobio po tome jer se toga dana seče badnjak i unosi u kuću. Sa ovim danom već počinje božićno slavlje. Postoji verovanje da se na ovaj dan ne valja svađati, kao ni pozajmljivati tuđe stvari.
Božićna trpeza
Jelovnik za Badnje veče gotovo nikada se ne menja. Dakle, dok je domaćin u šumi i seče badnjak, domaćica mesi badnjački kolač, badnjačku pogaču bez kvasca, česnicu, koja se za vreme večeri lomi, a ne seče. Od jela na stolu, pored hleba i soli, treba da se nađe i riba pržena na ulju, kiseli kupus, rezanci s orasima, turšija, med, vino i prebranac. Svaki deo ove praznične posne trpeze ima svoju simboliku. Badnjačka pogača simboliše samog Gospoda Isusa Hrista („Ja sam hleb živ, koji siđe sa neba; koji jede od ovog hleba živeće va vijek; i hleb koji ću ja dati za život svijeta" - Jovan 6,51). Riba, kao i hleb, simboliše Gospoda Isusa Hrista, jer na grčkom jeziku, preko koga su naši preci primili hrišćanstvo, riba je IHTIS, a to je skup inicijala Isusa Hrista. So simbolizuje silu božansku, koja čuva delo božje, kao što so čuva hleb i ribu od plesni i truleži. Vino predstavlja krv Spasiteljevu kojom je on na Golgoti dao otkup Bogu za grehe ljudske, dok med simbolizuje sladost večnog života. Na sto se postavlja božićna sveća i sito ili tepsija u koju domaćica stavlja četiri velike rumene jabuke, žito, kukuruz, novac, suve šljive i orahe. Sve to simbolično predstavlja želju za berićetom i dobrim životom u kući. Pred ovakvom večerom, domaćin se prekrsti, zapali sveću, okadi trpezu, pročita molitvu Gospodnju, razlomi kolač i svu čeljad ponudi večerom, pri čemu se uz čaše vina dižu zdravice.
Simboli Božića
Badnjak
Badnjak je obično mlado, hrastovo ili cerovo drvo, koje se na Badnji dan ujutro rano seče i donosi pred kuću. Uveče, uoči Božića, badnjak se preseca i zajedno sa slamom unosi u kuću. Badnjak simbolički predstavlja ono drvo, koje su pastiri doneli i koje je pravedni Josif založio u hladnoj pećini, kada se Hristos rodio.
Slama
Posle badnjaka, u kuću se unosi slama koja se posipa po celoj kući. Prema narodnom verovanju slama se unosila zato što se i Hristos rodio na slami.
Večera uoči Božića
Kada se unesu badnjak i slama, ukućani sedaju za trpezu. Večera je posna, obično se priprema prebranac, sveža ili sušena riba i druga posna jela.
Položajnik
Dolazak položajnika u kuću takođe predstavlja jedan od božićnih običaja. Položajnikom se naziva lice koje na Božić prvo uđe u kuću. Obično je on muška osoba ili muško dete. On čestita domaćinima Božić i blagosiljanjem poželi ukućanima zdravlje i uspešnu godinu. Položajnik simbolički predstavlja one mudrace koji su pratili zvezdu sa istoka i došli novorođenom Hristu na poklonjenje. Domaćica posle toga posluži položajnika, i daruje ga nekim prikladnim poklonom. On je čovek koji na Božić, i za celu narednu godinu, donosi sreću u kuću.
Česnica
Ona se smatra izuzetno važnim obrednim kolačom. Rano ujutro na Božić, domaćica zamesi testo od kojeg peče pogaču koja se zove česnica. U nju se stavlja metalni novčić, odozgo se bode grančicom badnjaka i ta česnica ima ulogu slavskog kolača na Božić. Kada česnica bude pečena, iznosi se na sto gde je već postavljen božićni ručak. Česnica se lomi na onoliko delova koliko ima ukućana. Onaj ko dobije deo česnice u kojoj je novčić, po narodnom verovanju, biće srećan cele godine. Kada se završi lomljenje česnice, ukućani jedni drugima čestitaju praznik i sedaju za trpezu.
Božićni ručak
Prvog dana Božića se ne odlazi nigde iz kuće, već porodica na okupu uživa u ručku i toploj porodičnoj atmosferi. Božićni ručak je prvi mrsni obed posle dugog posta i uvek je bogat i raznovrstan, ali ga obeležavaju dva neizostavna elementa: česnica i pečenica. Ručak je najsvečaniji trenutak Božića. Božićna trpeza, po narodnom shvatanju, morala je biti puna i obilna. Pravilo je bilo da se o Božiću svi ukućani dobro najedu i napiju.
Drugi i treći dan
Drugi dan praznika je prilika za posete rođacima i prijateljima. Treći dan je dan svetog Stefana, 9. januar, i tada se iz kuće iznose slama i ostaci badnjaka.
Narodna verovanja i običaji za pravoslavni Vaskrs
Na Vaskrs pravoslavni hrišćani slave jednu od centralnih dogmi vere, Isusovo vaskrsnuće. Po hrišćanskom verovanju, to se desilo trećeg dana posle njegove smrti, uključujući i dan smrti: tj. prve nedelje posle Velikog petka.
Vaskrs uvek pada u nedelju, međutim praznik traje duže, jer pripreme i obeležavanje Uskrsa počinju još u četvrtak večernjom liturgijom.
Vaskrs je nastao od reči vaskrsnuti koja vuče korene iz staroslovenskog glagola koji je značio rasti i razvijati se. Prefiksom uz- dobiven je praoblik od kojeg se razvio današnji glagol.
Prema hrišćanskom verovanju, Hrist je osuđen u četvrtak, razapet na krstu u petak, a u nedelju je vaskrsnuo. Zato se u našem narodu praznuju Veliki petak, onda Velika subota koja prolazi u tišini crkve, da bi uveče usledilo Vaskršnje bdenje.
Zbog značaja ovoga praznika, svaka nedelja u toku godine posvećena je Vaskrsu i svaka nedelja je mali Vaskrs.
Vaskrs spada u pokretne praznike, i praznuje se posle jevrejske Pashe, u prvu nedelju posle punog meseca koji pada na sam dan prolećne ravnodnevnice, ili neposredno posle nje, nikada pre te ravnodnevnice. Najranije može da padne 4. aprila, a najkasnije 8. maja po novom kalendaru.
Na našim prostorima je Uskrs naziv za ovaj praznik kod rimokatolika, dok ga pravoslavni vernici nazivaju Vaskrs.
Za Vaskrs su vezani lepi običaji u našem narodu, a u celom hrišćanskom svetu i kod Srba na ovaj praznik je rasprostranjen običaj darivanja jajima.
Jaje je simbol rađanja, odnosno obnavljanja prirode i života. I kao što badnjak na Badnje veče pred Božić goreći na ognjištu daje posebnu čar božićnoj noći, tako isto vaskršnje crveno jaje znači radost i za one koji ga daju i koji ga primaju.
Vaskršnje slavlje
Kada svane dan Vaskrsenja Hristovog, sa svih tornjeva pravoslavnih hramova dugo zvone sva zvona, i javljaju dolazak velikog praznika.
Domaćin sa svojom decom odlazi u crkvu na Vaskršnju službu. Posle službe, narod se međusobno pozdravlja rečima: "Hristos Vaskrse!" i "Vaistinu Vaskrse!" Taj pozdrav traje sve do Spasovdana, koji pada 40 dana od Vaskrsa.
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Kad se dođe iz crkve kući, svi se ukućani međusobno pozdravljaju tradicionalnim vaskršnjim pozdravom i ljube. Domaćin onda pali sveću, uzima kadionicu i tamjan, okadi sve ukućane koji stoje na molitvi, predaje nekom mlađem kadionicu i ovaj kadi celu kuću.
Ukoliko niko ne ume da otpeva vaskršnji tropar, naglas se čita "Oče naš" i druge molitve koje se znaju napamet. Posle zajedničke molitve, ponovo, jedni drugima čestitaju Vaskrs i sedaju za svečano postavljenu trpezu.
Na stolu stoji ukrašena činija sa ofarbanim jajima. Domaćin prvi uzima jedno jaje, a za njim svi ukućani. Tad nastane veselje i takmičenje čije je jaje najjače.
Ovaj običaj predstavlja veliku radost za decu. Prilikom tucanja izgovara se, takođe, "Hristos Vaskrse" i "Vaistinu Vaskrse". Na Vaskrs se prvo jede kuvano vaskršnje jaje, a onda ostalo jelo.
Toga dana, ako gost dođe u kuću, prvo se dariva farbanim jajetom, pa se onda poslužuje ostalim ponudama.
Farbanje vaskršnjih jaja
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Jedan od najlepših i najradosnijih srpskih običaja, koji se nije iskorenio, čak ni u gradovima, jeste farbanje jaja za Vaskrs. Vredna domaćica, po ustaljenoj tradiciji, vaskršnja jaja boji na Veliki petak, u dan kada se, inače, ništa drugo ne radi, već su sve naše misli upućene na strašni događaj Hristovog nevinog stradanja i poniženja, od ljudi, na Golgoti i Jerusalimu.
Pre nego što počne farbanje, domaćica se najpre prekrsti i pomoli Bogu, zatim u sud sa vodom, u kome će kuvati i farbati jaja, dodaje malo osvećene vodice koja je osvećena u toku vaskršnjeg posta.
Na šporetu vri voda sa bojom (varzilom), domaćica u njega spušta jaja, pazeći da ravnomerno budu obojena. Prvo obojeno jaje, ostavlja se na stranu do idućeg Vaskrsa i zove se "čuvarkuća".
Pre farbanja jaja se mogu "šarati". Naime, sa rastopljenim voskom i perom za pisanje, ili nečim sličnim, na jaje se nanosi topljeni vosak. Najpre se pero zagreje na plamenu sveće, pa se onako vruće umače u vosak, a potom se voskom po jajetu piše i crta.
Pošto vosak ne prima boju, posle, prilikom farbanja, na jajetu ostaju bele nacrtane figurice i slova. Na jajetu se obično piše X. V. i V. V. (Hristos Vaskrse i Vaistinu Vaskrse), crtaju krstići, cvetići i druge lepe figurice. U novije vreme, izrađuju se specijalne nalepnice od papira ili plastike i one se mogu lepiti na jaja.
U prošlosti jaja su bojena svetlim bojama da bi se proslavio dolazak proleća, a običaj darivanja jaja potiče još pre dolaska hrišćanstva. Dok nije bilo veštačkih boja za jaja, na selu su ljudi koristili boje iz prirode:
Crvena boja – dobijana iz korena broča, ljuske luka, crvenog radiča.
Crna boja - bobice bazge, dud ili čađ.
Tamno smeđa boja - od kore hrasta.
Zelena - od korena koprive, spanaća ili praziluka.
Često se jaje umotavalo u tkaninu unutar koje se postavlja travka ili listić, često detelina, tako da bi jaje istim postupkom dobilo zanimljiv ukras.
Simbolika
Farbanje jaja vrši se u spomen na događaj kada je sveta Marija Magdalena Mironosica (devojka koja je sa Bogorodicom neprekidno bila uz Hrista u toku njegovog golgotskog stradanja, i kojoj se Hristos prvoj javio po vaskrsenju), putovala u Rim da propoveda Jevanđelje, i posetila cara Tiberija. Tada mu je, u znak pažnje, kao novogodišnji poklon, predala crveno jaje, i pozdravila ga rečima: "Hristos Vaskrse".
Crvena boja simboliše Spasiteljevu, nevino prolivenu krv na Golgoti, ali je crvena boja istovremeno i boja vaskrsenja. Jer vaskrsenja nema bez stradanja i smrti. To je, dakle, prvenstveno boja hrišćana i crkve, bez obzira što su neki pojedinci i pokreti kroz istoriju pokušavali da ovu boju prisvoje i kompromituju.
Vaskrsenje
Vaskrsenje (ili uskrsnuće) predstavlja povratak mrtve osobe u život. Ovo učenje čini sastavni deo judaizma, hrišćanstva i islama. Može se tumačiti doslovno kao oživljavanje mrtvog tela i u prenesenom značenju, kao ustanak iz mrtvila, odnosno duhovni preporod. Hrišćanska vera podrazumeva vaskrsenje pojedinaca, kao i opšte vaskrsenje čovečanstva na sudnji dan.