Arheološki lokalitet Vinča nalazi se u selu Vinča na desnoj obali Dunava, neposredno pored ušća reke Bolečice, udaljen 14 km nizvodno od Beograda. Otkriveni su ostaci naselja iz perioda između 5200. i 4200. godine pre nove ere. Kulturni sloj, na pojedinim mestima visok i do 10,5 m, sadrži ostatke života od neolita pa sve do gvozdenog doba, a u najmlađem kulturnom horizontu otkriveno je starosrpsko groblje iz IX do XV veka.
U blizini Vinče nastalo je veliko urbano naselje koje je bilo središte jedne od prvih evropskih civilizacija. Na lokalitetu „Beli breg” formirana je mlađa neolitska vinčanska kulturna grupa u kojoj je neolit Evrope dostigao svoj vrhunac.
Prvi istraživač arheološkog nalazišta je dr Miloje Vasić, prvi srpski školovani arheolog. Prva naučna istraživanja počeo je da vrši od 1908. godine, a trajala su, sa prekidima, do 1934. godine. Na istraženoj površini on je otkrio arheološke slojeve ukupne debljine oko 10 metara. On je svoje nalaze objavljivao u tadašnjim najznačajnijim naučnim časopisima i tako, praktično, uveo srpsku arheologiju u svetske, moderne tokove ove nauke.
Značajnija istraživanja nastavljena su tek krajem sedamdesetih godina prošlog veka pod rukovodstvom Odbora za arheološka istraživanja Vinče pri SANU i, sa prekidima, traju do danas. U toku ovog perioda istražen je samo centralni deo lokaliteta. Najstariji tragovi života u arheološkim slojevima potiču iz neolita, oko 5500. godina pre nove ere, i traju sve do danas.
Arheološko nalazište predstavlja spomenik kulture od izuzetnog značaja za razumevanje nastanka i razvoja evropske civilizacije. To nalazište predstavlja autohtonost i autentičnost evropskog neolita i ima nesumnjivo veliki značaj u određivanju evropskog identiteta.
Umetnička vrednost i značaj predmeta pronađenih na nalazištima vinčanske kulture zauzimaju visoko mesto u svetskoj kulturnoj baštini. Može se slobodno reći da su predmeti vinčanske kulture, po svojim osobenostima, učinili ovu kulturu jednom od lako prepoznatljivih. Zasluge za ovo sasvim sigurno ima i profesor Miloje Vasić. Sa druge strane, sa nastavkom i intenziviranjem arheoloških iskopavanja, pronalaženjem ne samo novih predmeta već i novih naučnih podataka i činjenica o Vinčanskoj kulturi, ovo istraživanje postaje sve značajnije.
Открића из Винче ускоро у јавности
Изузетна открића после једног века ускоро поново пред очима наше јавности. Захваљујући Васићевим налазима, блеснули смо на међународној културној позорници.
Министарство културе издвојило је средства да се после скоро једног века у Археолошкој збирци Филозофског факултета направи стална изложба експоната са светски познатог локалитета – Белог брда у Винчи, сазнају „Новости“.
„Налази који имају највишу, „нулту“ категорију, на јесен ће најзад изаћи из депоа. Захваљујући управо тим открићима академика Милоја Васића Србија је блеснула на међународној културној позорници између два светска рата“, истиче др Мира Ружић, управник Археолошке збирке Филозофског факултета.
„О томе сведоче насловне стране тадашње штампе и чињеница да је светска наука по Винчи назвала највећу преисторијску културу Европе.“
Археолози подсећају да је Винча од првог дана била сензација, па је ископавања пре Првог светског рата већим делом финансирао Руски царски археолошки институт у Цариграду, а после рата сер Чарлс Хајд, британски новински магнат. Он је спонзорство условио стварањем археолошке збирке на Филозофском факултету, која је требало да служи пре свега студентима. Тренутно се хиљаде винчанских фигура и документација академика Васића налазе у стотинама кутија у депоу збирке.
„Нажалост, ни студенти ни јавност од Другог светског рата нису у могућности да виде Васићеве налазе и писану заоставштину“, каже археолог др Дубравка Николић, која брине о Васићевој збирци.
„Заиста је бизарно да је држава улагала десетине хиљада евра у климатизовану кутију за једну мумију, а да своју Винчу није презентовала ни српској, а камоли страној јавности. Немамо чак ни сувенир са Винче за туристе.“
Археолози подећају да већ дуго није могуће видети ниједан експонат с локалитета Бело брдо и других налазишта која је истраживао професор Васић. Ни његова легендарна књига о Винчи, написана још тридесетих година 20. века, ни бројна друга дела никада нису доштампавани.
„Институције које чувају заоставштину мог прадеде Милоја су или затворене или немају изложбени простор“, констатује археолог др Милица Тапавички Илић, праунука професора Васића.
„Музеј на локалитету је затворен јер прокишњава, Народни музеј не ради дуже од деценије, Музеј града Београда нема зграду, а Археолошка збирка нема простор.“
Саговорница „Новости“ сматра да би се од професора Васића могло учити и о патриотизму и бризи за заштиту културне баштине.
„Прадеду је наредба о мобилизацији 1914. затекла на локалитету у Винчи, и он се одмах вратио у Београд и јавио команди“, открива др Милица Тапавички Илић.
„Под артиљеријском ватром је спасавао благо Народног музеја, а касније га је евакуисао из престонице. Неколико сандука је, према причама, носио током повлачења преко Албаније.“
Ратни део биографије професора Васића је најмистериознији део његовог живота о коме је оставио кратко сећање у књизи о Винчи.
„Први непријатељски меци из топова с монитора на Дунаву упућени су на зграде Универзитета и Народног музеја. Рушење и пожар проузроковани експлозијама упропастили су многе драгоцене објекте. Жалосна бежанија музејских збирки у Ниш, затим у Скопље и у Косовску Митровицу у 1914. и 1915. години оставила је трагове и на предметима из Винче“, записао је професор Васић.
Многи од драгоцених експоната нестали су током рата. Неки су уништени, а неке су покрали окупатори. Међу археолозима, нарочито аматерима, препричава се легенда да је Васић неколико сандука с налазима сакрио у некој пећини. Да легенда можда има основу указују до сада непознате фотографије које је открио Вељко Илић, фотограф Народног музеја.
„Прадеда је снимљен у пролеће или лето 1915. у пратњи официра, у неком каменолому. За нас је то загонетка јер ни у породичном предању нема објашњења шта је тамо радио усред рата“, каже др Милица Тапавички Илић.
Професор Васић је после Првог светског рата наставио истраживања Винче, која му је донела светску славу, али и многе противнике.
„Налази из Винче потпуно су потирали тврдње германске или нордијске школе историје да је европска цивилизација настала на северу континента. Занимљиво је да у Србији напади на Васићево дело трају до данас, иако цео свет признаје да је Европа рођена у Винчи“, указује проф. др Милорад Стојић, из Археолошког института САНУ.
Археолози кажу да је професор Васић погрешно датирао налазе на Винчи, сматрајући да је реч о култури која је на Дунав стигла с обала Јонског мора. Модерна испитивања показала су да је Винчанска култура много старија и да се цивилизација ширила у супротном смеру.
„Када је откривена, Винча једноставно није имала с чиме да се упореди. Васић је био задивљен лепотом предмета какви нигде нису виђени и повезао их је с јединим постојећим репером, културама с обала Јонског мора и Грчке. Тиме је дошао у сукоб с такозваном нордијском школом, на којој су инсистирали тада већ моћни нацисти и стекао велике непријатеље. Васићево упорно доказивање медитеранског порекла европске цивилизације била је борба против нацистичког зла које је и кроз науку наметало своје теорије“, сматра археолог Драган Јанковић.
Судбинска веза са Винчом
Судбина породице и потомака академика Милоја Васића неодвојива је од археологије.
„Ја сам део тима на Виминацијуму који је мој прадеда истраживао још пре него што је открио Винчу. Моја бака, његова кћи, радила је у археолошкој екипи на Винчи, као и моја мама. Од рођења сам била предодређена за археолога“, каже др Милица Тапавички Илић.
Извор: Новости
Zlatno doba ljudske civilizacije rođeno u beogradskom komšiluku
Beogradske priče: Kada dođu u naš glavni grad, svetski arheolozi stižu u jednu od planetarnih prestonica njihove nauke. Prvo urbano naselje u Evropi - Vinča imalo kuće koje su bile znatno komfornije nego što su ih imali srednjovekovni ljudi, 6.000 godina kasnije
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Iskopavanje 1908. godine
NAŠE naivne pretpostavke da stalno napredujemo, često demantuju svakodnevni događaji, ali i naučnici koji nas vraćaju u prošlost. Ovoga puta krećemo u legendarnu Vinču, beogradsko prigradsko mesto gde je rođena istoimena kultura po kojoj smo poznati u svetu.
Sagovornik nam je kustos Dragan Janković, arheolog koji sa mnogo ljubavi priča o svojim Vinčancima koji su postojali na ovom prostoru u doba neolita, pre više od sedam hiljada godina. Kada ga pažljivo slušamo, čini se da smo u mnogim svojim navikama znatno lošiji od njih...
KUĆE I KOMFOR
- OSTACI kuća koje iskopavamo na nalazištu pokazuju da su u neolitu ljudi imali vrlo visoku kulturu stanovanja - kaže Janković.
- To potkrepljujemo ostacima kuća koje su imale površinu od 20 do 80 kvadratnih metara, imale su od dve do pet soba, a na zidovima termoizolaciju. Malterisane su smesom od lesnog blata i pleve. To je danas „hit materijal“ u gradnji ekskluzivnih kuća. Tako se ispostavlja da su Vinčanci pre toliko mnogo milenijuma koristili materijal kojim se danas grade najskuplje kuće.
Žitelji ovog naselja su na kućnom podu imali drvene grede, između kojih su, opet, nanosili sloj blata i pleve, a završno, iznad njega stavljali su sloj gline koju bi dodatno uglačali. Tako bi dobijali ispolirane patose koje su lako održavali.
- U kućama pravljenim u doba od 5.300. do 4.300. godine pre nove ere nismo nalazili ognjišta, što znači da su oni još u to vreme imali zatvorene peći - dodaje Janković sve neverovatnije podatke. - U svakoj kući smo pronašli po jednu peć, a u nekima čak i u svakoj sobi po jednu, što govori da im nisu služile samo za spremanje hrane, već i za grejanje.
Kuće su pravljene u nizovima, stvarajući svojevrsne ulice, i sve su imale istu orijentaciju, od severoistoka ka jugozapadu. Zanimljivo je da su između njih postojali samo uski prolazi, široki oko 1,5 metara, odnosno da kuće nisu imale okućnice, niti dvorišta.
Ova činjenica, uz druge detalje ukazuje na to da je Vinča u neolitu bila prvo gradsko naselje. Njeni žitelji bavili su se i trgovinom. Ostaju nam pitanja koja Janković niže jedno za drugim: zašto su ljudi u neolitu imali višu kulturu stanovanja nego u neka kasnija vremena, pa čak i u srednjem veku, iako su živeli hiljadama godina ranije?
- To je za mnoge zbunjujuća činjenica. Zašto je došlo do tolikog pada kod kasnijih kultura - pita se naš sagovornik i nudi odgovor.
- Objašnjenje je da tokom celog neolita nije bilo većih sukoba, odnosno ratova, i da je ceo taj period poznat po najdužem trajanju mira u istoriji ljudske civilizacije. To je doba od 6.500 do 4.300 godine pre nove ere. Oko 2.000 godina nije bilo rata!
Arheolozi ovo potkrepljuju činjenicom da su sva naselja iz tog vremena građena na otvorenim prostorima, bez ikakvih ozbiljnijih odbrambenih fortifikacija. Takođe, tokom arheoloških iskopavanja nisu naišli ni na kakve ostatke oružja.
- U srednjem veku, pet hiljada godina kasnije, kada gradi kuću, čovek prvenstveno razmišlja o zaštiti. On je sve podređivao odbrani od eventualnog agresora. A u neolitu, on je prvenstveno razmišljao o komforu.
Govoreći o vinčanskoj kulturi, ne pričamo samo o ovom jedinstvenom naselju, kao i naseljima koja su se prostirala na značajnom delu površine današnje Srbije, već i o jednom sasvim nestvarnom vremenu, koje mnogima nije poznato, a još manje im je jasno.
- Upravo to vreme veliki rimski pesnik Ovidije nazvao je „zlatnim vekom ljudskog roda“ - podseća Janković. - Prosto je fantastično da je u Antičko doba postojala svest o tom, njima dalekom vremenu. Vinčanska kultura postojala je milenijumima pre Ovidija, a pisanih tragova koje bi Rimljani mogli da koriste - nije bilo. Ipak, postojala je jasna svest o tome da je nekada postojalo takvo vreme tokom kojeg ljudi nisu vojevali i međusobno se ubijali.
DUHOVNA KULTURA
PRASTARI Vinčanci su bili vrlo razvijena duhovna civilizacija. Prema mišljenju naučnika, imali su svoju mitologiju, a na osnovu arheoloških nalaza ne može da bude uočena bilo koja vrsta dominacije. Nije bilo ni matrijarhata ni patrijarhata, odnosno nije postojala institucionalna dominacija jednog pola.
- Ljudi iz neolita su osvojili sve vrednosti kojima savremena civilizacija teži: životu bez rata i bez dominacije! Zato priča o njima nije samo priča iz daleke prošlosti, već i priča naše budućnosti.
Naš sagovornik otvoreno zaključuje da „mi tek treba da usvojimo neke vrednosti koje su oni već tada osvojili“.
- Meni je to na neki način „dirljivo“ - koliko savremeni čovek uopšte ne prihvata čak ni mogućnost života bez rata i dominacije. Tako nešto moderni čovek smatra utopijom.
- Međutim, ako je jednom nešto postojalo, onda to nije utopija - izričit je Janković.- To je nada da je moguće da nešto slično ponovo zaživi.
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
Logično je da se zapitamo zašto su ljudi u neolitu živeli bez ratnih sukobljavanja, a naš sagovornik navodi više razloga za to. Vinčanci su počeli da se bave i poljoprivrednom proizvodnjom hrane, pa su lovišta prestala da budu strateški prostor, odnosno više nisu bila ograničeni prirodni resurs koga treba braniti. Ko god da je hteo da se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, mogao je da iskrči određenu površinu i da od nje napravi obradivu. Postojali su neograničeni prirodni resursi, pa nije bilo potrebe za borbom za prevlast nad njima.
- Pojavljuju se viškovi hrane i drugih proizvoda, a oni omogućavaju razvoj trgovine. Logika onog vremena bila je da onaj čovek preko brda, kao i onaj preko reke, nije mogući neprijatelj, već je potencijalni kupac. I apsolutno je dobrodošao.
Dabome da bi bilo pogrešno idealizovati to vreme, i tadašnjeg čoveka, ali su u tom i takvom društvu očigledno postojale neke vrednosti koje su danas nama nedokučive.
- Jasno je da je i u to doba bilo nasilnih ljudi, jer je to u biti čoveka kao vrste - objašnjava naučnik.
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
- Međutim, u njihovom sistemu vrednosti nasilje je bilo gotovo neprihvatljivo i oni su uspevali da marginalizuju sve one koji bi nasiljem hteli da dođu do onog što im ne pripada. A pogledajte naš današnji sistem. I danas je u našem sistemu vrednosti nasilje zvanično neprihvatljivo, međutim nisam baš siguran da je tako. Danas su ratovi postali legitimno sredstvo za ostvarivanje ciljeva.
NOVO, LOŠIJE DOBA
ŠTA se dogodilo sa ovom kulturom i šta ju je odagnalo sa istorijske scene? Jedno novo doba koje je usledilo posle neolita.
- Nosioci vinčanske civilizacije su prvi u svetu topili bakar. A on je, opet, bio toliko vredan i skupocen, da se njime isključivo trgovalo. Vičanci su ga posmatrali kao trgovci, a ne kao tehnolozi. I tada su otvorili Pandorinu kutiju. Prostori na kojima se nalaze rudnici bakra postaju strateški prostori, a bakar ogroman prirodni, ali i strateški resurs. To je dovelo do potrebe da se kontrolišu prostori na kojima se nalaze rudnici. Tako nastaju sukobi, ali i pomeranja, odnosno seobe ondašnjih plemena.
Polako kreće bakarno, a za njim i bronzano doba i na svetu je sve više oružja. Metal i njegova masovna proizvodnja omogućavaju stvaranje ogromne količine oružja i oruđa.
A mučeno čovečanstvo shvata da su otimačina i rat mnogo brži način zarade. I eto, tako ostade do dana današnjeg... A stručnjaci se ipak nadaju da ćemo jednom da dosegnemo do onih vrednosti vinčanske kulture koje su jednom davno postojale.
Blago vama...
PRE nekoliko godina stručna grupa italijanskih arheologa posetila je nalazište u Vinči, i tada su dugo razgovarali sa Jankovićem. Razmenjena su mnoga stručna znanja, pa ipak jedna rečenica je ostala urezana u pamćenje našeg sagovornika.
- Zamislite, Italijani, na čijem prostoru se nalaze najvažniji ostaci starog Rima, ljudi čiji arheolozi uvek imaju prepune ruke posla, posle posete našem lokalitetu rekli su mi: „Blago vama, vi imate Vinču! Zavidimo vam.“
SVETSKI PUTNICI
TRGOVAČKI putevi naših predaka iz neolita danas izgledaju neverovatno. Naš Vinčanac odlazio je do Karpata, tamo uzimao obsidijen, vulkansko staklo, koji je veoma oštar i koji je, kada se razlista, bio izuzetno oštro sečivo. Sa njime je odlazio pešice niz Moravu do Egeja i donosio nakit, čije ostatke danas arheolozi iskopavaju na nalazištu, baš kao i predmete iz Srednje Evrope.
- Sa Avale su donosili cinabarit, koji je produkt rude žive i od njega su dobijali crvenu boju kojom su farbali tkanine. A takva boja bila je u ono vreme izuzetno dragocena.
NEOLITSKI OSTACI
VINČA nije jedino nalazište iz doba neolita u Srbiji. U Beogradu i njegovoj okolini „uspomene“ na žitelje iz ovog doba, oko pet milenijuma pre Hrista, ostale su „posejane“ na Kalemegdanu, Banjici, u okolini Mladenovca i u Barajevu. Arheolog Adam Crnobrnja locirao je izuzetno nalazište u Stublinama kod Obrenovca, koje je vredno posebne priče, a sa druge obale Save, ovakvih mesta ima i u okolini Jakova.
- Naši preci iz Vinče su prvi topili bakar - dodaje Janković. - To otkriće govori da prva metalurška revolucija nije nastala na Bliskom istoku, kako se donedavno mislilo, već upravo na ovom, našem prostoru.
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
RAŠIRENE RUKE
FIGURINE koje su tokom proteklih sto godina iskopane na nalazištu u Vinči izuzetne su zbog mnogo razloga. Sve one prikazuju likove sa velikim očima, što označava pažnju i brigu, a gotovo sve imaju raširene ruke.
U doba kada ratovi nisu postojali, raširene ruke simbolizovale su srdačnost i dobrodošlicu prema svima koji bi „ušli u vidokrug“ naših Vinčanaca.
VASIĆ, HAJD I „LEJDI“
MILOJE Vasić je naš prvi školovani arheolog koji je titulu doktora ove nauke stekao u Nemačkoj. Upravo on je odlučio da u Vinči započne iskopavanja 1908. godine, gde je otkrio ovo spektakularno nalazište.
Vasić upoznaje Britanca Čarlsa Hajda, koji početkom 20. veka u Birmingemu vodi svoj časopis i koji u to vreme slovi kao veliki pobornik slobode štampe. Budući da je bio dobrostojeći, zainteresovao se za Vasićev rad i rešio da mu pomogne finansijski kako bi mogao da dopre do beogradskog neolita.
Posrednik u ovom poslu bila je Ketrin Braun, Engleskinja koja je slovila kao veliki prijatelj Srba, pa je ostalo predanje da je jedna od najlepših figurina koje je Vasić iskopao upravo zbog nje ponela ime „Lejdi“.
Izvor: Večernje Novosti
Autor: Zoran Nikolić
Nalazište Vinča otvoreno za posetioce
Arheološko nalazište Vinča i dalje je ugroženo ali, za razliku od pre godinu dana, otvoreno je za posetioce, jer krov izložbenog prostora više ne prokišnjava.
Dok spomenik kulture od izuzetnog značaja čeka plan detaljne regulacije bez kojeg ne može da konkuriše za evropske fondove, Dunavom se sve češće dovoze turisti na mesto gde su se Vinčanci pre sedam i po hiljada godina bavili ribolovom, poljoprivredom, pravili figurine i živeli u naselju koje je imalo ulice.
Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se registrujete ili ulogujete
U Vinči nema suvenira, a "Vidovdanka" i "Lejdi of Vinča" kao stvorene su za to. Nema studiju izvodljivosti zaštite nalazišta, pa ni plan detaljne regulacije.
Ipak, Muzej u Vinči sada ima krov koji ne prokišnjava i eksponate koji svedoče da je vinčanska civilizacija imala kulturu stanovanja na višem nivou od srednjovekovne i da su slavili život, a ne smrt.
"Ovog trenutka ne može da se radi projekat sanacije klizišta, dok se ne uradi plan detaljne regulacije. To je malo apsurdna situacija. Već je urađen plan detaljne regulacije za most u Vinči, radi se plan detaljne regulacije za deponiju i onda ćemo morati mi da se prilagođavamo", kaže Dragan Janković, kustos Muzeja grada Beograda.
Od deda Pante koji je čeprkao i peške nosio eksponate direktoru Narodnog muzeja profesoru Miloju Vasiću, koji je Vinču prvi istraživao, pa sve do danas, od ukupno 15 hektara površine lokaliteta istražen je tek oko jedan procenat.
Kristina Penezić, arheolog, saradnik na istraživanju kaže da je Vinča deo velikog međunarodnog projekta pod rukovodstvom univerziteta u Kardifu.
"Skupljamo sav organski materijal koji nalazimo i šaljemo na datovanje radiaktivnim ugljenikom u Veliku Britaniju i dobijamo apsolutnu starost u hiljadama godina, tako da ćemo moći da govorimo sa velikom sigurnošću koliko su trajale kuće i pojedine faze naseljevanja u Vinči", kaže Penezićeva.
Kustosi Vinče osmislili su kako da obogate postavku. Reč je o projektu rekonstrukcije neolitske peći, jer Vinčanci nisu imali ognjišta, na kojoj bi se posetiocima spremala prilično raznovrsna neolitska hrana.
Predlog je prosleđen Ministarstvu kulture, i čeka se odgovor.
Izvor: RTS