Gosti ne mogu videti slike, molimo Vas da se
registrujete ili
ulogujete 1.
Brojne legende i mitovi drevne Helade (Grčke) predstavljaju sve do današnjih dana svojevrsnu riznicu nadahnuća u evropskoj i svetskoj književnosti. To su priče o avanturama i ratovima, hrabrostima i izdajstvima, ljubavima i preljubama, ubistvima i osvetama. To su priče, pre svega, o bogovima: vrhovnom bogu Zevsu i njegovoj ženi Heri, bogu mora Posejdonu, bogu vatre i kovačke veštine Hefestu, bogu rata Aresu, boginji mudrosti i mudro vođenog rata Ateni, bogu svetla i sunca Apolonu, boginji lepote i čulne ljubavi Afroditi; pa o nižim božanstvima: haritama — koje oličavaju sve što je lepo u prorodi i uzvišeno u ljudskom društvu, muzama — koje nadahnjuju poeziju i umetnost; zatim o polubožanskim herojima, direktnim ili indirektnim potomcima bogova i smrtnika: Heraklu, Tezeju, Jazonu, Perseju, Belerofontu, Agamemnonu, Parisu, Ahilu, Hektoru; i najzad o fantastičnim bićima: grifonima, harpijama, sirenama. Sve te legende poseduju neobičnu magnetnu privlačnost, sve imaju brojne ponekad sasvim kontradiktorne verzije i sve su objašnjavane i tumačene na mnogo različitih načina.
Najistaknutije mesto među helenskim mitovima i legendama svakako zauzimaju predanja o gradu Troji (Ilionu, Ilijumu, grč. Τροία Troia, takođe Ίλιον Ilion; lat. Trōia, Īlium) i Trojanskom ratu, koji se, kako se najčešće veruje, vodio od 1193. do 1183. g. pre n. e. (Međutim, antički autori nisu bili posve saglasni u određivanju datuma Trojanskog rata; tako se pominju više datuma u rasponu od dva veka, počevši od 1334. g. pre n. e.). Predanja o Troji govore najpre o osnivanju grada i kraljevima koji su vladali Trojom do izbijanja Trojanskog rata, zatim o uzroku i toku desetogodišnje helenske opsade grada i razaranju Troje i, najzad, o sudbini preživelih helenskih i trojanskih junaka nakon rata.
2.
O Troji i Trojanskom ratu govori se, pre svega, u „Ilijadi“ i „Odiseji“, veličanstvenim epovima koji se pripisuju Homeru, koji je — kako se smatra — živeo negde u rasponu od dva veka, između 900. i 700. g. pre n. e. Ova dva epa obuhvataju tek manji deo celokupne legende i verovatno predstavljaju spoj nekoliko kraćih epova koji su ranije dugo prenošeni usmenim putem. Događaji u samoj „Ilijadi“ ne zauzimaju više od pedest jednog ili, po drugima, četrdeset devet dana desete godine Trojanskog rata. Događaji koji su tom ratu dali povod i sve ostalo što se dogodilo pre tih događaja — sve to pominje se uzgred. U „Odiseji“ se govori o događajima nakon Trojanskog rata — o lutanjima itačkog kralja Odiseja, ali se pominju i neki događaji iz samog rata. Osim „Ilijade“ i „Odiseje“ Homeru se pripisuju i različita druga dela: „Homerske himne“, „Batrahomiomahija“ („Boj žaba i miševa“), „Margit“, „Kerkopi“ i, naposletku, kiklički epovi(?). U njima je opevano ono što se dogodilo pre događaja koje opeva „Ilijada“, zatim ono što se dogodilo između opevanih događaja u „Ilijadi“ i „Odiseji“ i, najzad, ono što se dogodilo nakon događaja opevanih u „Odiseji“. Na žalost, većina tih dela je izgubljena, s izuzetkom malog broja stihova i nekoliko opisa sadržaja nađenih u delima kasnijih autora.
Homer u svojim epovima ne koristi naziv Heleni (Grci), kao opšti naziv za sva helenska plemena. On ih najčešće naziva Ahajcima, Danajcima i Argivcima, a ako ne upotrebljava ni jedan od tih naziva, tada koristi nazive prema pokrajinama ili malim kraljevstvima iz kojih potiču: Mirmidonci ili Kefalonci, na primer. Opšti naziv Heleni javlja se tek negde od VIII v. pre n. e., a pogrešan naziv Grci vodi poreklo od latinskog Grecija (Graecia — zemlja Grka) — prema malom plemenu Greka (Graeca), koje je naseljavalo zapadnu obalu Epira.
U toku dugog postojanja legendi o Troji i Trojanskom ratu, njene epizode zaokupljale su pažnju brojnih drugih antičkih autora: Eshila, Sofokla, Euripida, i Vergilija, zatim: Apolodora, Ovidija, Kvinta Smirnskog, Likofrona i mnogi drugi. Kasnije im se pridružuju brojni srednjovekovni i renesansni pisci — sve do današnjih dana. Među te pisce ubrajaju se: Dante (Dante), Bokačo (Boccaccio), Čoser (Chaucer), Šekspir (Shakespeare), Milton (Milton), Rasin (Racine), Gete (Goethe), Tenison (Tennyson), kao i mnogi drugi.
3.
Troja se nalazila u maloazijskoj antičkoj oblasti Frigiji, na vratnicama Dardanela (Helesponta) — moreuza koji odvaja Evropu od Male Azije, a povezuje Mramorno more (Propontidu) s Egejskim. Na domak Troje uzdizala se šumovita gora Ida — nazvana tako po istoimenoj gori na ostrvu Kritu — koja je bila neiscrpan izvor drvene građe, a na njenim obilatim pašnjacima pasla su brojna trojanska stada. Dve obližnje reke: viroviti Skamandar ili Ksant — kako su je još nazivali zbog žute boje njenih voda (ksanthos = žut, riđ, smeđ), koji je izvirao podno gore Ide i vode dobijao iz dva izvora, „jednog toplog i drugog hladnog“ — i njena najvažnija pritoka Simois, obilato su snabdevale vodom trojansku ravnicu, čineći je pogodnom za gajenje raznovrsnih useva. Takav izuzetni položaj učinio je Troju glavnim središtem trgovine između istoka i zapada u bronzanom dobu. Trojanci su u svojoj vlasti držali trgovačke puteve koji su iz mediteranskih gradova preko Helesponta i Bosfora išli prema Pontu (Crnom moru). Ako je struja sa severa bila jača, mali brodovi koji su išli iz Egipta i Sirije, sa Kipra i Krete, nisu mogli da uđu u Helespont, pa su robu morali da prenose putem koji je vodio pored Troje. A trojanski vladari naplaćivali su za prolaz visoke dažbine. Zahvaljujući tim prolaznim dažbinama i trgovini, pre svega zlatom, srebrom, gvožđem, žadom, cinoberom, suvom ribom, uljem, konopljom, lanom i brodskom građom, ogromno bogatstvo slivalo se u Troju. Troja je postala moćan i basnoslovno bogat grad, a njena vlast se protezala sve do tračke reke Penej. Opasana jakim bedemima, koje je prema predanju sagradio bog mora Posejdon, sa dve glavne kapije — Skejskom na zapadu i Dardanskom na istoku, Troja je mogla uspešno odolevati čestim napadima sa raznih strana, odnosno bila je gotovo neosvojiv grad.
Heleni s kontinentalnog dela Helade, sa ostrva Krita i Frigijci podjednako su se dičili tvrdeći da su oni osnovali Troju. A ko ju je, u stvari, osnovao nikada nije utvrđeno. Troja je više puta bivala razarana i ponovo građena; u svemu je bilo devet (a neki kažu i više) Troja, a slavnu Homerovu Troju su izgleda naseljavala tri saveznička plemena — Trojanci, Ilijci i Dardanci. Jedno od predanja kaže da je prvi grad na mestu buduće Troje osnovao izbeglica sa Krita Skamandar, po kome je obližnja reka i dobila ime. Skamandara je nasledio njegov sin Teukro (Teukar), po kome su kritske naseljenike nazvali Teukranima. Međutim, neki kažu da je da je kritske iseljenike poveo sam Teukro, a Atinjani, pak, tvrde da Teukrani nisu došli u Frigiju sa Krita, već iz Atine. Pre ili posle Teukra, u Frigiju je stigao i izbeglica iz Arkadije (a po latinskom predanju iz Etrurije) Zevsov sin Dardan, koji je na jednoj blažoj strmini gore Ide osnovao grad Dardaniju. Nakon Teukrove smrti, Teukrani i Dardanci su postali jedan narod. Dardan je rasprostreo svoju vlast nad mnogim azijskim gradovima; on je osnivao i kolonije po Frigiji, Trakiji i dalje. (Po Dardanu je moreuz koji se u antici zvao Helespont nazvan Dardaneli.).
Dardana je nasledio njegov najstariji sin Erihtonije, koji se vremenom toliko silno obogatio da je važio za najimućnijeg smrtnika. Erihtonije je imao sina Troja, po kome je čitava pokrajina dobila ime Troada, a neutvrđeni grad — Troja, a Teukrani ili Dardanci treće ime: Trojanci. Trojev sin Il je, kako mu je savetovano, osnovao nadomak Dardanije — Troje utvrđeni grad (trojansku akropolu) Pergamon, koji su po njemu zvali i Ilionom, tako da se otada čitavo gradsko naselje zvalo čas Troja, čas Pergamon, čas Ilion. Nakon Trojeve smrti, njegovo kraljevstvo se podelilo; onaj deo Troje koji se zvao Dardanija pripao je njegovom mlađem sinu Asaraku, a znatno uvećani Ilion starijem Ilu. Asarak je imao sina Kapisa, a Kapis Anhisa kome je boginja lepote i čulne ljubavi Afrodita rodila sina Eneju. Il je imao sina Laomedona koji je vladao Trojom nakon njegove smrti.
Za vreme Laomedonove vladavine, Troja je postala izuzetno moćna i bogata, što je postalo uzrok čestih pljačkaških napada na grad. To je navelo Laomedona da grad zaštiti bedemom, a pošlo mu je za rukom da mu u tome dobrovoljno pomogne bog mora — Posejdon. Kao nagradu za obavljeni posao, Laomedon je obećao da će mu žrtvovati svu stoku prinovljenu te godine. Ali Posejdon je znao da bi bedemi koje on podigne mogli učiniti grad neosvojivim, što bi njegove stanovnike sigurno navelo da počnu prkositi i samim bogovima, ako se neki smrtnik ne pridruži njegovom poslu. Stoga je za svoga pomoćnika uzeo Eaka, najpobožnijeg i najpravednijeg od svih smrtnika, kome je Laomedon takođe obećao visoku nagradu. No, prevrtljivi i lakomisleni trojanski kralj lišio je nagrade ne samo Eaka, već i Boga. Posejdon mu je za osvetu poslao morsku alu da odnosi i proždire ljude i stoku oko Troje, i da, bljujući morsku vodu, nanosi štete trojanskim usevima.
4.
U nadi da će dobiti savet kako da se reši napasti, Laomedon se obratio proročištu u Libiji, ali su mu tamo rekli da se neman neće povući sve dok ne ostavi na obali, morskoj ali na milost i nemilost, svoju najmlađu i najlepšu kćer Hesionu. Nemajući kud, trojanski kralj je naredio da Hesionu prikuju za stenu na obali mora i prepuste nesrećnicu strašnoj sudbini. Međutim, dogodilo se da je baš tada slavni Zevsov sin Herakle svratio u Troju. On se odmah ponudio da spasi princezu i ubije morsku alu, na što mu je Laomedon obećao bogatu nagradu i ruku lepe princeze. Tako je i bilo: Herakle je uništio alu i spasio Hesionu, ali ga je, oslobođen napasti, pohlepni i prevrtljivi trojanski kralj prevario i uskratio mu nagradu, na što je Herakla zapretio ratom protiv Troje i otplovio veoma srdit.
Kao što je i obećao, Herakle se uskoro vratio s prijateljima, među kojima je bio i Eakov sin Telamonom. Herakle nije imao strpljenja za neku dužu opsadu, te je odlučio da probije trojanski bedem i na taj način prodre u grad. Ali zidine koje je gradio Posejdon uspešno su odolevale pritisku. Ipak, Telamonu je pošlo za rukom da prodre u grad, jer je izabrao najslabije mesto — zapadnu stranu, koju je gradio njegov otac Eak.
Herakle je ubio Laomedona i pobio sve njegove sinove, osim Podarka koji je jedini savetovao oca da ispuni svoje obećanje dato Heraklu; zatim je opljačkao grad. Kad je zadovoljio žeđ za osvetom, on je dao Hesionu Telamonu kao ratni plen, a njoj je dozvolio da po vlastitom izboru otkupi bilo koga od svojih sugrađana. Ona je izabrala svoga brata Podarka a kao otkupninu je dala zlatni veo kojim je vezivala kosu. Otada je Podark dobio novo ime Prijam („Otkupljeni“).
Pre nego što je napustio Troju, Herakle je postavio Podarka — Prijama na trojanski tron — da vlada i obnovi grad.
Zahvaljujući pre svega svojoj mudroj vladavini, Prijam je za nekoliko godina ne samo povratio Troji raniju moć i bogatstvo, već ju je učinio sjajnijom i lepšom nego što je ikada bila. U svom pompeznom dvoru nagomilao je nebrojeno blago, a vladari više kraljevina od Helesponta do Karije u južnom delu Male Azije bili su njegovi podanici; drugi su sa njegovom porodicom bili vezani bračnim vezama.
(O Heraklovom razaranju Troje Robert Grevs (Robert Graves) u „Grčkim mitovima“ kaže: „Ova legenda odnosi se na peto prehelensko razaranje grada Troje; verovatno da su grad uništili Minijci, što znači eolski Heleni, pomognuti Lelegijcima, pošto je zemljotres koji se desio u to vreme porušio čvrste gradske bedeme.“ On zatim dodaje da je: „Laomedon ometao Lelegijce i Minijce u trgovačkim poduhvatima na Pontu i da je jedini način da ga urazume bio da mu unište grad koji je vladao Helespontom i Skamandarskom ravnicom, gde se svake godine održavao istočno-zapadni sajam.“).
5.
Predanje dalje kaže da je Prijamova supruga Hekaba rodila trojanskom kralju deset sinova — Hektora, Parisa, Dejfoba, Helena, Pamona, Polita, Antifa, Hiponeja, Polidora i Troila, i četiri kćeri — Kreusu, Laodiku, Poliksenu i Kasandru. Kasnije se pripovedalo da je Prijam imao ukupno pedeset sinova, od kojih su devetnaest bili Hekabina deca, i dvanaest kćeri. Ostalu Prijamovu decu izrodile su brojne konkubine. Pre no što će roditi Parisa, Apolonovi sveštenici u Troji objavili su proročanstvo da će dete koje će se uskoro roditi u trojanskoj kraljevskoj kući doneti propast gradu. Jedini način da se grad spasi bio je da se dete ubije odmah po rođenju. Taj zadatak poveren je Prijamovom glavnom pastiru Agelaju. Ali Agelaj je bio meka srca i nije bio u stanju da ubije novorođenče; zato je odneo dete svojoj kući i odhranio ga zajedno sa svojim sinom.
Paris je odrastao među pastirima na gori Idi, čuvajući goveda. Njegovo plemenito poreklo ubrzo se ispoljilo u njegovoj izuzetnoj lepoti, snazi i inteligenciji. Još kao dečak otkrio je bandu kradljivaca stoke i tako stekao drugo ime Aleksandar („zaštitnik ljudi“). U Troju se vratio tek mnogo godina kasnije, gde su ga na kraju prepoznali i radosno dočekali. Međutim, dok je još boravio na Idi, bio je upleten u spor oko zlatne jabuke, koji je, kako se kasnije pokazalo, bio presudan za dalju sudbinu Troje.
Do spora oko zlatne jabuke došlo je na svadbi morske boginje Tetide i kralja Peleja, Eakovog sina. Poseban sjaj dali su joj svojim prisustvom bogovi; sastali su se u punom broju, zadovoljni što poziv za svadbu nije dobila Erida, boginja svađe i nesloge, te su se nadali da će se bar jednom moći mirno zabavljati.
Međutim, veoma uvređena i srdita, Erida je neprimetno među goste spustila zlatnu jabuku s natpisom „kalisti!“ (najlepšoj, grč. Kallisti, Kallistēi, Καλλίστη), i to baš pred noge Here, Atene i Afrodite, koje su do tog trenutka prijateljski ćaskale. A čim su čule šta piše na kori jabuke, sve tri su istovremeno posegnule za njom, jer se svaka od njih smatrala lepšom od ostalih i ni jedna se nije ustručavala da to i javno stavi svima do znanja. Tako je nastala veoma mučna atmosfera i zabavi je bio kraj. Najzad su se boginje obratile vrhovnom bogu Zevsu da presudi spor, ali on nije imao ni malo volje da se u to upliće. Bilo mu je sasvim jasno da kako god reši spor — dve će mu boginje postati neprijatelji. I tada mu je sinula božanska misao: otarasiće ih se sve tri skupa, s jabukom i odgovornošću za odluku, i poslaće ih nekome daleko od sebe! I poslao ih je Parisu, koji je u tom trenutku čuvao stoku na Garganu, najvišem vrhu gore Ide.
Da bi osvojile jabuku, sve tri boginje su pred lepim pastirom isticale svoje osobine i obećavale mu primamljive nagrade: Hera da će ga učiniti gospodarem Azije i najbogatijim čovekom na svetu, Atena ratničku slavu i pobedu u svim bitkama, a Afrodita najlepšu ženu na svetu — Helenu iz Sparte. Paris se nije dugo kolebao: najlepšom je proglasio Afroditu i predao joj zlatnu jabuku. Time je, iako to tada nije znao, navukao na sebe neublaživ gnev i Herin i Atenin. Njih dve su se ljutito zaklele da će se zbog nanete uvrede osvetiti ne samo njemu, nego i njegovom ocu Prijamu, njegovom narodu i trojanskoj državi i sve ih zajedno upropastiti.
6.
Nakon povratka u Troju, Paris je otpočeo novi život, sasvim drugačiji od onoga kojim je do tada živeo. Ranije je znao jedino da čuva stoku, a sada je učio da rukuje mačem, kopljem i štitom; naučio je da vozi dvokolice i sve drugo što treba i mora da zna jedan princ. Ako mu je ranije učitelj bio stari i priprosti Agelaj, sada su najveštiji i najmudriji ljudi bili njegovi učitelji. A Afrodita, da bi ispunila dato obećanje, ubrzo je udesila da Paris sagradi lađu i krene put Sparte, u susret Heleni — najlepšoj ženi na svetu, koja je tada bila žena spartanskog kralja Menelaja.
Helena je bila Zevsova kćerka, a živela je na dvoru svoga poočima spartanskog kralja Tindareja. Pošto se glas o njenoj izuzetnoj lepoti proširio po celom helenskom svetu, Helenu su, čim je stasala za udaju, prosili najugledniji helenski junaci: Odisej sa Itake, Diomed iz Arga, čuveni strelac Filoktet, Telamonov sin — Veliki Ajant, moćni kretski kralj Idomenej, Kinira iz Pafa na Kipru, Menestej iz Atine, Menelaj — koga je zastupao njegov moćni brat Agamemnon, i mnogi drugi. Donoseći bogate darove, oni su se u sve većem broju okupljali u Tindarejevom dvoru. Spartanski kralj je bio u nevolji, jer je primetio da se oni međusobno popreko gledaju i iz dana u dan sve više mrze; svaki je pretio da će se osvetiti ostalima ukoliko mu ne pođe za rukom da prelepu Helenu dobije za suprugu.
Mudri Odisej, koji je za razliku od ostalih prosaca došao bez darova, jer je znao da nema nekih velikih izgleda na uspeh, pomogao je Tindareju da se izvuče iz neprijatne situacije. Po njegovom savetu, svi prosci su morali da se svečano zakunu da će ostati međusobno prijatelji, da će ostati prijatelji spartanskom kralju, kao i Heleni i njenom suprugu — bez obzira na koga izbor bude pao — i da će se svi ujediniti i udariti na onoga ko eventualno pokuša da preotme Helenu od njenog supruga. Ne zna se tačno da li je Heleni supruga izabrao Tindarej ili je ona sama objavila svoga izabranika krunišući ga vencem. U svakom slučaju ona se udala za Menelaja, kome je Tindarej ustupio spartanski tron.
Menelaj i Helena su živeli u srećnom braku; njihov dvor je bio nadaleko čuven po gostoprimstvu i izuzetnoj raskoši. Kad je Paris stigao u Spartu, Menelaj ga je dočekao veoma srdačno, priredio je u njegovu čast gozbu i predstavio ga svojoj supruzi Heleni. A Afrodita je učinila da se ona odmah zaljubi u lepog trojanskog princa. Po isteku gozbe, Menelaj je otplovio poslom na Krit, ostavivši Helenu da dvori gosta i upravlja kraljevstvom do njegovog povratka. Te iste noći Helena je pobegla s Parisom, koji je usput opljačkao i poneo sa sobom i silno blago iz Menelajeve riznice.
7.
O svemu što se dogodilo u Sparti nakon njegovog odlaska, Menelaj je saznao dok je još boravio na Kritu. Na to je on odjurio u Mikenu, svome bratu Agamemnonu, na savetovanje i dogovor. Razjareni Menelaj zahtevao je da se odmah upute pozivi svim ahajskim kraljevima i prinčevina — prvenstveno onima koji su vezani zakletvom — i krenu u ratni pohod protiv Troje. On je goreo od želje za borbom; hteo je da osveti svoju povređenu čast i dobije natrag svoju suprugu, koju mu je drsko ugrabio trojanski princ, kao i da povratiti opljačkano blago. Agamemnon je, na uporni Menelajev zahtev, poslao glasnike širom Helade da podsete nekadašnje Helenine prosce na zakletvu i da skupljaju dobrovoljce, ističući da je povređena čast cele Helade. Ako taj zločin ne bude primerno kažnjen, niko u Heladi neće biti siguran za bezbednost svoje supruge. Kao zborno mesto svih helenskih kraljeva, Agamemnon je odabrao lučki grad Aulidu u Beotiji, u Eubejskom tesnacu.
Pozivu mikenskog kralja odazvali su se gotovo svi helenski kraljevi i prinčevi: dugovečni i mudri Nestor iz Pila, Diomed iz Arga, Veliki Ajant sa ostrva Salamine, Mali Ajant iz Lokride, lukavi i mudri Palamed, moćni kretski kralj Idomenej, čuveni strelac Filoktet i mnogi drugi. U Aulidi se okupilo 40 helenskih kraljeva sa 1186 lađa i između 100.000 — 135.000 ljudi spremnih da krenu u kazneni pohod protiv Troje. Neki su došli zbog toga što ih je na to obavezivala data zakletva, a drugi što su bili željni velikih poduhvata. Ratni pohod protiv Troje obećavao je večnu slavu i bogat plen. Po prirodnom toku stvari, kako je Agamemnon bio najmoćniji kralj u Heladi, a i sve pripreme su išle preko njega, bilo je sasvim razumljivo da je on od samog početka bio vrhovni zapovednik helenske vojske. Njemu je predat zlatni skiptar, kao znak vlasti i časti, a sve vojskovođe položile su mu zakletvu.
8.
Kao Helenin prosac, i Odisej se zakleo da će njenom suprugu priteći u pomoć kad ga zadesi zlo, ali kad je taj trenutak došao on nije želeo da krene u rat, jer je shvatao da će opsada Troje biti duga i teška. Neki kažu da je Odiseju prorečeno da će se, ako krene u Trojanski rat, tek nakon dvadeset godina vratiti na Itaku, i to bez svojih ljudi, siromašan kao prosjak. Osim toga, u zavičaju ga je zadržavala njegova mlada supruga Penelopa, kao i tek rođeni sin Telemah. Zato se Odisej pretvarao da je lud, a da bi sve izgledalo uverljivo upregao je u jaram magarca i vola i stao da ore, bacajući u brazde so umesto semena. Za mudrog Palameda je to bio proziran trik; iz Penelopinog naručja uzeo je njegovog malog sina Telemaha i položio ga na mesto koje je Odisej upravo nameravao uzorati. Odisej je naglo skrenuo zapregu, kako bi izbegao da usmrti svoga jedinca, i time se odao. Nemajući kud, pristao je da se pridruži pohodu, ali je od tog trenutka teško omrznuo Palameda.
Pripovedalo se da je Tetida znala za proročanstvo da će njen sin biti stavljen pred izbor: dug ali jednoličan život bez časti, ili kratak a slavan. Kad je Ahil odabrao slavu, ona je, znajući da ne može izmeniti tok sudbine, na sve načine pokušavala da odloži sinovljevu smrt. Na vest da se priprema pohod protiv Troje, sakrila je Ahila kod kralja ostrva Skira Likomeda, gde je prerušen u devojku (pod imenom Pira), živeo među kraljevim kćerima. S jednom od njih, Dejdamejom, imao je malu ljubavnu avanturu, nakon koje se rodio Pir, kasnije nazvan Neoptolem.
Kad su Agamemnonovi glasnici, vođeni glasinama ili po Kalhantovom savetu, stigli na Skir, nije im pošlo za rukom da otkriju Ahila, iako im je kralj Likomed dozvolio da pregledaju sve prostorije njegovog dvora. Tada se Odisej dosetio i izložio u predvorju gomilu poklona — najviše nakita, pojaseva, vezova i ženskih haljina, ali i skupoceno oružje — i pozvao kraljeve kćeri da biraju. Dok su one razgledale nakit i haljine, na ugovoreni znak podignuta je lažna uzbuna, kao da je izvršen napad na dvor. Sve kraljeve kćerke su se razbežale, osim jedne koja je dograbila oružje, spremna da dočeka napadače. Tako se Ahil odao i bez nekog većeg nagovaranja pridružio se pohodu. S njim je krenuo i njegov nerazdvojni drug i rođak Patroklo.
9.
Neposredno pred polazak helenske flote iz Aulide, prorok Kalhant je prorekao da će opsada Troje trajati deset godina. Neki kažu da je helenska flota napustila Aulidu mesec dana nakon što im se pridružio Odisej, i da ih je prorok Kalhant poveo prema Troji svojom vidovitošću. Drugi opet kažu, što je i opšteprihvaćeno, da oni nisu imali vodiča i da su zaplovili nasumice. Tako su zabunom stigli do obala maloazijske oblasti Mizije, gde su se sukobili sa Heraklovim sinom Telefom (misleći da su u Troadi), ali su se povukli čim su shvatili grešku. Međutim, velika bura, rasturila je njihovu flotu, te je svaki zapovednik usmerio svoju lađu ka svojoj zemlji.
Neki veruju da je ahajska vojska krenula pogrešnim pravcem u drugoj godini nakon otmice Helene, i da je proteklo dobrih osam godina pre no što su se ponovo otisnuli. Ali verovatnije je da su se oni okupili iste godine kada su se povukli iz Mizije. Međutim, zbog nepovoljnih vetrova danima nisu mogli nikuda da krenu. Tada je Kalhant objavio da nepovoljni vetrovi neće prestati sve dok Agamemnon ne žrtvuje svoju najlepšu i najmiliju kćer — Ifigeniju. Agamemnon je odlučno odbijao da žrtvuje kćer, sve dok nezadovoljne helenske vojskovođe nisu zapretile da će svoju zakletvu na vernost preneti na Palameda, ukoliko se Agamemnon i dalje bude opirao. Tek tada je, iako teška srca, pristao i naredio da Ifigeniju dovedu u Aulidu, pod izgovorom da želi da je uda za Ahila. Kada je Ahil saznao da je njegovo ime upotrebljeno radi prevare, odlučio je da zaštiti nevinu devojku. Međutim, Ifigenija je shvatila neminovnost njene žrtve i, bez reči prekora ili žalbe, pristala je da umre za slavu Helade. Neki kažu da je Ifigenija dobrovoljno pošla u smrt da bi sprečila kamenovanje Ahila, koji je jedini hteo da joj pomogne.
Odmah nakon Ifigenijinog žrtvovanja povoljni vetar je dunuo i helenske lađe su najzad mogle da zaplove. Helenska flota je, najpre, pristala na ostrvu Tenedu, nadomak Troje. Neki kažu da se Agamemnon tek na Tenedu setio da najpre pošalje glasnike trojanskom kralju Prijamu, a drugi da je to bilo znatno ranije (još pre okupljanja helenske vojske u Aulidi), s pretnjom da će sravniti grad sa zemljom, ukoliko ne vrate Helenu i oteto blago iz Menelajeve riznice. Pored toga, tražio je i ogromnu odštetu za pokriće troškova kojima se izložio. Međutim, kada su njegovi glasnici — Menelaj i Odisej, izneli helenske zahteve trojanskom savetu, bili su odbijeni. Neki kažu da je Paris, a kralj Prijam ga je u tome podržavao, bio voljan da vrati Menelajevo blago, ali je odlučno odbio zahtev da vrati Helenu; štaviše o Heleni uopšte nije hteo da razgovara.
Samo se jedan član trojanskog saveta, Prijamov savetnik Antenor, usudio da kaže da bi Helenu trebalo vratiti njenom suprugu Menelaju. Međutim, savet ga je ućutkao, jer je ljubavna moć koju je Afrodita podarila Heleni bila tolika da je ostavljala jak utisak na svakog muškarca u gradu, uključujući i ostarelog kralja Prijama, tako da su svi bili spremni izložiti se i najgorim mukama za samo jedan njen osmeh ili pogled.
Za vreme boravka u Troji, Menelaj i Odisej su bili Antenorovi gosti; oni su samo zahvaljujući svom ljubaznom domaćinu, koji je iznad svega poštovao sveto pravo glasnika, sačuvali žive glave, jer su razjareni Prijamovi sinovi, a i ostali Trojanci, hteli da ih ubiju. A Menelaj i Odisej to nisu zaboravili.
10.
Uvređeni i ljuti što su njihovi zahtevi odbijeni, Heleni su krenuli sa Teneda i ukotvili svoje lađe na obalama Troade, ali su oklevali sa iskrcavanjem. Naime, znalo se za proročanstvo da će onaj koji prvi stupi na trojansko tlo, prvi i da pogine. Za to vreme Trojanci su se, pod vođstvom Hektora, sjatili na obalu i zasuli lađe kišom kamenja i strela. I kad je već pretila opasnost da zbog proročanstva propadne čitava operacija iskrcavanja, Odisej se odlučio na akciju; najpre je bacio na tlo svoj štit, a zatim je spretno skočio na njega. Mladi Protesilaj, koji je od svih najviše težio za slavom, odmah je skočio za njim; ubio je nekiliko Trojanaca, ali je pogođen strelom na mestu ostao mrtav.
Heleni su najpre razbili glavninu trojanske flote, koja je ležala usidrena na ušću reke Skamandar, a zatim su, svrstani u duge bojne redove, krenuli na sam grad. Napad je bio žestok, ali golemi bedemi koje je gradio Posejdon uspešno su odolevali pritisku; trojanske kapije su bile dobro čuvane, a na bedemima se nalazilo mnoštvo branilaca, te su pretrpeli teške gubitke i morali su da se povuku. Nakon još nekoliko neuspelih pokušaja tokom narednih dana, Agamemnon je najzad shvatio da je tačno proročanstvo da će Troja pasti tek nakon isteka devete godine. Zato je sazvao kraljevski savet, na kome je odlučeno da drže Troju pod opsadom do isteka roka od devet godina. Za to vreme, tako je odlučeno, oni će harati obalama Trakije i Male Azije i napadati gradove koji su bili saveznici kralja Prijama, a sve u cilju što većeg iscrpljivanja Trojanaca, zadobijalja plena i snabdevanja vojske namirnicama.
Agamemnon se spremao da vodi rat iscrpljivanja, ali se ubrzo pokazalo da opsada Troje nije bila potpuna; nije bila opsednuta tako da su joj bile prekinute veze sa kopnenim zaleđem. Kroz Dardansku kapiju, koja je vodila u unutrašnjost zemlje, Trojancima su redovno stizala pojačanja, namirnice, kao i sve drugo što im je bilo neophodno. Pored toga, Trojanci su držali Sest i Abid, gradove na Helespontu, što je obezbeđivalo dobru vezu sa Trakijom. Heleni su vladali morem a Trojanci kopnom.
Ipak, dugogodišnja opsada i sistematsko uništavanje saveznika dalo je izvesne rezultate: trgovina je zamrla, zalihe su znatno smanjene, a sve slabija je bila i vojnička pomoć saveznika. Tome su najviše doprineli Veliki Ajant i Ahil. Ahil je, kako kažu, tokom devetogodišnje opsade pokorio dvadeset i tri grada i ostrva koji su bili Prijamovi saveznici. Jednom prilikom, Ahil je napao Eneju, sina Anhisa i boginje Afrodite, dok je ovaj mirno napasao goveda na gori Idi. Iznenađen i nepripremljen, Eneja se dao u bekstvo niz šumovite padine. Kao pripadnik sporedne trojanske kraljevske loze, Eneja je živeo je u onom delu Troje koji se zvao Dardanija, kojom je vladao njegov otac Anhis. Međutim, kako su Anhis i Prijam, uprkos rodbinskim vezama, poodavno živeli u ponešto zategnutim odnosima, dardanski kralj nije odmah požurio u pomoć trojanskom kralju kad su Ahajci napali Troju. Tek nakon ovog Ahilovog drskog postupka, Anhis se odličio na akciju i dardanske vojnike, pod vođstvom Eneje, priključio trojanskoj vojsci.
11.
Trojanski rat je zatekao kralja Prijama kao umornog starca. Zbog poodmakle dobi nije mogao učestvovati u borbama pa je vrhovno zapovedništvo nad vojskom prepustio svom sinu Hektoru. Nije mogao izabrati boljeg: Hektor je od svih Trojanaca i od sve svoje braće bio prvi po hrabrosti, snazi i odlučnosti i devet godina je uspešno branio Troju. Trojanci su ga zvali štitom svoga grada i poštovali kao boga.
Iako je od svih svojih sinova najviše voleo Hektora, Prijam je bio ljubazan i blagonaklon i prema ostalima, mada se neki nisu naročito isticali u bojevima, izuzev Helena, Antifa i Dejfoba. Ipak, posebnu Prijamovu naklonost uživao je Paris – veću no što su to dopuštali interesi Troje, čime je, u stvari, prećutno okajavao svoj postupak pri njegovom rođenju. Nikada nije uputio reč prekora ni Parisu ni njegovoj ženi Heleni, iako su upravo oni bili glavni krivci za sve ratne patnje koje su ih snašle. Štaviše, branio je Parisa oglušivši se na savete svojih najboljih savetnika i Apolonovih proroka, i na njegovo traženje je trojanski savet odbio predlog koji je mogao spasiti Troju. Tako je zbog privatne stvari svoga sina stavio na kocku i sam opstanak ne samo Troje već i čitave Troade, verujući, svakako, da će Hektor odbraniti zemlju.
Vremenom se pokazalo da Paris nije bio borac koji je znao zadobiti poštovanje drugova i uvažavanje neprijatelja. Katkad se borio u prvim redovima, katkad gađao iz luka sa sigurne udaljenosti, ali je najčešće luk i strele ostavljao da miruju, iako je bio odličan strelac. Dok su se drugi borili, on je provodio vreme u zagrljajima svoje prekrasne supruge. Hektor ga je zbog toga prekorevao, a Trojanci, iako su mu oprostili što je svojim postupkom izazvao rat, počeli su vremenom da ga mrze zbog njegove ravnodušnosti za sudbinu svoga naroda i grada.
12.
Mnoge nevolje su morali da podnesu stanovnici Troje za vreme devetogodišnje opsade; mnoge pale heroje su morali da oplakuju. A među poginulima bilo je više Prijamovih sinova, koje je većinom pobio Ahil. Poginuo je i mladi Troilo, za koga je jedno proročište reklo da Troja neće biti osvojena ako on doživi dvadeset godina. I Heleni su, takođe, mnogo pretrpeli za devet godina rata; mnogi od njih su našli smrt na bojnom polju. Život je izgubio i mudri Palamed, ali ne od neprijateljske ruke, već je pao kao žrtva laži i kleveta, kao prva žrtva pravosudnog umorstva.
Palamed je uživao veliki ugled cele helenske vojske, što je probudilo zavist i mržnju u Odisejevom, Agamemnonovom i Diomedovom srcu. Osim toga, Odisej mu nije nikada oprostio što ga je nadmudrio i prozreo njegovo lukavstvo kada se pretvarao da je lud da bi izbegao odlazad u rat. Zato je lažno optužio Palameda za izdaju, podmetnuvši pri tom i dokaze: Prijamovo pismo sa izdajničkim sadržajem i zlato kojim je, navodno, potkupljen. Palamed je osuđen na smrt i kamenovan. Kažu da su mu poslednje reči bile: — Žalim te, istino, što si pre mene umrla!
Otada pa nadalje, Palamedov otac Nauplije je sve svoje snage usredsredio samo ka jednom cilju — osveti. Putovao je po celoj Heladi i posećivao domove otsutnih heroja, gde je pričama o njihovom neverstvu i preljubi sa zarobljenim Trojankama, da oni dovode iz Troje svoje konkubine s namerom da ih postave za nove kraljice, uznemiravao njihove osamljene i nezaštićene supruge. Takve i slične glasine prouzrokovale su mnoge nesreće: neke od supruga izvršile su samoubistvo, dok su se druge upustile u preljubu.
13.
Tek desete godine ratovanja Heleni su prestali da haraju obalama Trakije i Male Azije, koncentrišući sve svoje snage pred bedemima Troje. A tada je u helenskoj vojsci izbilo pritajeno nezadovoljstvo; rat se beskrajno otegao i vojnici su sve više čeznuli za svojim domovima, a vojskovođe su izgubile nadu da će se domoći bogatog plena i steći slavu. Da bi nesreća bila veća, u trenutku kad je zamor već dostigao vrhunac, došlo je do sukoba između Agamemnona i Ahila. Taj sukob — kome je uzrok bila žena — gotovo je doveo do propasti ne samo celokupnog pohoda, već i cele helenske vojske.
Naime, Hriseida, kćerka Apolonovog sveštenika Hrisa, koju je Ahil zarobio u jednom od svojih pohoda, pripala je pri raspodeli plena vrhovnom vojskovođi Agamemnonu. Ahil nije imao ništa protiv, jer mu je istovremeno pripala zarobljenica Briseida, u koju se bio strasno zaljubio. Lepa i mudra Hriseida je vrhovnom vojskovoći odmah postala draža i od sopstvene supruge. Međutim, Hriseidin nesrećni otac je ubrzo došao u ahajski logor i ponudio za kćer otkup. Blagorečivošću i bogatom ponudom Hris je uspeo da pridobije sve helenske vojskovođe, osim Agamemnona, koji je grubo odbio njegovu molbu i s uvredama i pretnjama ga proterao. To odbijanje rasrdilo je Apolona, koji je počeo streljati svojim strelama po helenskom logoru: najpre po mazgama i psima, a zatim i po ljudima — a Apolonove strele donosile su kugu.
Kad je prorok Kalhant objavio da se Apolonov gnev može ublažiti samo vraćanjem Hrisove kćerke ocu, i to bez ikakvog otkupa, i prinošenjem hekatombe (žrtve od sto bikova), Agamemnon je uzvratio vrlo oštro: okomio se na proroka a i na Ahila, koji je ustao u njegovu odbranu. Nakon oštre prepirke, u kojoj nisu birane reči, Agamemnon se u interesu vojske odrekao Hriseide, ali je zato kao nadoknadu izabrao sebi drugu zarobljenicu — Ahilovu miljenicu Briseidu. Ahil se, s gnevom u srcu, pokorio nepravednoj odluci vrhovnog vojskovođe ali je zauzvrat odlučio da se povuče s bojnog polja zajedno sa svojom vojskom.