Novac sa Aleksandrovim likom
Niko danas pouzdano ne zna gde je grobnica Aleksandra Velikog, ali tvrdnja grčkog arhelologa Lijane Suvalci da je Aleksandar sahranjen u egipatskoj oazi Siva u poslednje vreme je izazvala najviše pažnje i ima jednake izglede na istinosti kao i “službena” verzija, po kojoj je on sahranjen u Aleksandriji.
Podaci koji navodi Suvalcijeva ukazuju na još veću senzaciju: prirodni otac Aleksandrov nije bio Filip II, već Nektanebo II, ili Si-Amon, poslednji egipatski faraon. Ta činjenica možda objašnjava Aleksandrov tajanstveni boravak u Sivi i njegovu želju da tamo bude sahranjen. Mada Suvalcijeva još nije iznela svoje dokaze, krunski svedok već odavno postoji: zapis na “Steli prognanih” koja se čuva u muzeju u Luvru.
Nektanebo II, poslednji farao koji je za vreme svog izfnanstva u Peli, moga da postane Aleksandrov otac, svrgnut je 10 godina pre Aleksandrovog dolaska u Egipat i verovatno odbegao u Etiopiju. U to vreme, on je u oazi Siva – u zapadnom delu pustinje, na granici s Libijom – podigao hram posvećen bogu Amon-Ra, i o tome svedoči pronađeni zavetni zapis.
Znatno ranije u blizini oaze, u libiskog gradiću Sirena, osnovana je grčka kolonija. Stanovnici Sirene su posećivali svetilište u Sivi, poznato i kao jedno od najvećih proročišta tog doba, odmah posle Delfa i Dodone i dali mu ime Amon, koga su takođe smatral jednim od pojavnih oblika boga Zevsa. Odatle se, zapravo, kult Amona raširio po čitavoj Grčkoj, pa je tu priču morao znati i Aleksandar.
Otac Amon
U Aleksandrovo vreme oaza i hram su bili okruženi drvećem. Danas tamo postoji samo jedan zid, ali još uvek sa očuvanim tragovima reljefa i hijeroglifa.
Aleksandrovu posetu Sivi beleže svi njegovi istoričari i biografi, ali nijedan nije pružio zadovoljavajuće objašnjenje. Pretpostavke se kreću od jednostavne – da je došao da traži proročanstvo za svoje buduće poduhvate, do maglovite – da je išao u tajnu misiju i da je zbog toga na putu, dug oko 500 kilometara, pošao samo s nekoliko najodanijih drugova. U rano proleće te godine, kada je započela izgradnja Aleksandrije, Aleksandar je s vojskom krenuo na marš duž mediteranske obale. Zatim je, mimo strateških zahteva – što je učinio samo još jednom, kada je skrenuo na hodočašće u Troju – pošao na dug i neprijatan pustinjski put prema Sivi. Prema Arijanovom tumačenju, 500 godina kasnije je, “opsednut željom da poseti oca Amona, nameravao je ili da sazna istinu o sebi ili da saopšti ono što je o tome već znao.” Ova zanimljiva beleška postaće kasnije izvor raznovrsnih legendi o Aleksandru. U nekim Aleksandrovim biografijama biće zabeleženo i to da se on odrekao Filipovog očinstva, tvreći kako je njegov pravi otac Amon. U svojim spisima se ptpisuje sa “Amonov sin”. Njegovi naslednici su kovali novac s njegovim likom, prikazanim sa okruglim, mističnim očima i izvijenim rogovima bika, simbolima boga Amona. U Bibliji, u knjizi proroka Danijela, opisan je kao osnivač s rogovima bika, a isti opis se ponavlja i u Kuranu.
Šta se dogodilo u Sivi? Posle osmodnevnog putovanja i pošto su se dva puta izgubili i jedva pronašli put, u Sivi su dočekani veličanstveno. Očevici kazuju da su dolazili ljudi iz svih okolnih mesta. Aleksandar je sam ušao u svetilište, praćen visokim sveštenicima hrama. Između njega i njegovih drugova u dvorištu hrama nalazio se trouglasti zid, tako da niko nije mogao da čuje ni pitanja ni odgovore proročanstva.
S bogovima Atlantide
Aleksandar je pažljivo čuvao tajnu, ali je ponekad govorio da je bio zadovoljan onim što je čuo. Predpostavlja se da je jedno od pitanja bilo i kog boga treba da poštuje na svojim pohodima. Prema njegovim kasnijim postupcima izgleda da je to bio Posejdon, mitski, poslednji bog-vladar Atlantide, kome je posle četiri godine prineo žrtvu na reci Ind u Indiji.
Dvanaest godina kasnije, u oazi se pričalo da je Aleksandar postavio Amonu još dva pitanja: „Aleksandar je, kažu, pitao boga da li treba da zavlada čitavim svetom i da li je kaznio sve očeve ubice, ali ga je sveštenik opomenuo da je Amon, a ne Filip, sada njegov otac“.
U Egiptu se smatralo da su uloge boga i faraona identične. Amun-Amon-Zevs su bila različita imena za istog gospodara bogova, a faraon je bio njegovo otelovljenje na Zemlji. Tvrdnjom da je Zevsov sin, Aleksandar je zvanično priznavao Nektaneba za oca i polagao svoje pravo na faraonsku titulu po rođenju.
Aleksandar Veliki
U drugim i opasnim poduhvatima Aleksandar je često prizivao Amona u pomoć. Kada je umro njegov voljeni Hefestion, iz Irana je poslao ljude u Sivu da pitanju da li da svog ljubavnika poštuje kao boga ili kao heroja. (Uzgled, zanimljivo je da u oazi Siva danas živi zajednica homoseksualng tipa, govore posebnim Siva jezikom i muškarci se međusobno žene, iako je to u Egiptu nezakonito.)
Olimpijske laži
Kada je 323. umro, objavljeno je kako je njegova želja da bude sahranjen u Sivi. Nijedan makedonski kralj kao ni Aleksandar, ranije nisu imali nikakve veze sa Amonom ili oazom u Sivi. Otuda je očigledno da je proročanstvo na njega ostavilo veoma dubok utisak. To potvrđuje i činjenica da je Ptolomej, nerazdvojni prijatelj tokom čitavog života, tri godine posle smrti iskovao novac sa Aleksandrovim likom i rogovima bika, a Aleksandra niko nije tako dobro poznavao kao Ptolomej.
U pismu Olimpiji kažu kako je obećao da će joj otkriti tajno proročanstvo iz Sive čim se vrati u Makedoniju. Umro je pre povratka, ali pošto je ispunio obećanje dato majci, predpostavlja se da je, ipak, imalo veze sa očinstvom, o čemu su njih dvoje verovatno i ranije razgovarali.
„Aleksandrova slava, pisao je Kalisten, zavisi od moje istorije, a ne od laži koje je Olimpija širila o njegovom očinstvu.“
Izgleda, dakle, da je laž bila činjenica, pa zato mnogi biografi veruju da mu je majka otkrila tajnu očinstva pre pohoda na Aziju i uputila ga u zadatke koje treba da obavi, shodno svom poreklu.
Aleksandar je umro u Vavilonu, 10. juna 323. Dve godine su trajale pripreme za sahranu. Kovčeg je bio obložen zlatom (u Instambulu postoji mermerni kovčeg izuzetne lepote za koji se tvrdi da je Aleksandrov, a pronađen je u Sidonu, sa uklesanim scenama iz ratova i lova ali na njemu nema ničeg drugog što bi potvrdilo da je pripadalo Aleksandru), prekriven ljubičastom vezenom tkaninom, a povrh svega ležao je njegov čuveni trojanski štit. Kovčeg je stajao na lafetu napravljenom u persijiskom stilu. Povorka je tajno krenula u pravcu Egipta; prvi put je zastala u Menfisu, zatim je nastavila put Aleksandrije. Kovčeg je postavljen u neku vrstu mauzoleja i tamo se veoma dugo nalazio, čak i vreme kad je mladi Avgust posetio Egipat, tri veka kasnije!
Da li će ikad biti ponovo viđen? Aleksandrija je dobro sklonila svoju tajnu. Njegovo telo je verovatno poslednji video Karkala, a zatim je, možda, kovčeg i sve drugo u gradu uništeno u strahovitoj pobuni, u trećem veku naše ere.
Da li je Aleksandar ipak kasnije sahranjen u Sivi? „Stela prognanih“ iz Luvra, sadrži detalje koji potvrđuju Aleksandrovu posetu oazi i ono što nije uspeo da sazna nijedan drugi istoričar: o čemu je prorok razgovarao sa Aleksandrom. „Visoki sveštenik, piše na steli, uzdignutim rukama je pozdravio svog gospodara, i govorio s njim kao što otac razgovora sa sinom“. Aleksandar je prema zapisu na steli, tada imao 25 godina. Proročeno mu je da će ga pratiti velika sreća i da će uvek biti pod zaštitiom bogova. Nekatanebo ili Si-Amon zaista je izgradio veliku grobnicu u Sivi, ali u njoj nikada niko nije bio sahranjen. Na ukrašenu tablicu iznad grobnice nikad nije upisano ime faraona. Najveći deo sačuvanih ostataka grobnice danas se čuva u kairskom muzeju. Sve drugo je i dalje tajna.