RATNE PARALELE
Zasede na Trebiji
Neka ratnička iskustva i taktička rešenja primenljiva su i posle 2000 godina
Trebija izvire na Monte Preli, delu Ligurskih Apenina, planinskog venca iznad Đenove. Ova brza planinska reka, međutim, ne spušta se ka Ligurskom moru, već žuri na drugu stranu, u ravnicu, gde se uliva u Po. Neposredno pre Pjaćence, spustivši se sa planinskih strana u dolinu Poa, Trebija se malo umiri i svoj 118 kilometara dugi tok završava kao ravničarska reka. Onaj ko noću prošeta njenim obalama desetak kilometara uzvodno od Pjaćence i pažljivo oslušne zvukove prirode, zapaziće da u huku Trebije postoji nešto neobično. Kao da se, pod mračnim velom noći, jedva čujnim korakom prikrada vojska...
Odabrani u zasedi
Hanibal je prešao Alpe. Rimska vojska pod komandom konzula Publija Kornelija Scipiona potučena je na reci Tičinu, kod Pavije. Ranjeni Scipion, sa ostacima vojske povukao se na desnu obalu Trebije. Tu mu je stiglo pojačanje – sveže legije konzula Tita Sempronija.
Scipion je zagovarao žilavu odbranu, pri kojoj bi trebalo sprečiti Hanibala da svoju vojsku snabdeva hranom. Uostalom, spremala se oštra zima. Takav oprez bio je stran Titu Semproniju. On, doduše, nije iskusio borbu s Hanibalom, ali nije hteo da sluša savete ranjenog kolege. Smatrao je da Kartaginjanima ne sme da se dozvoli da predahnu. Preuzeo je komandu nad vojskom i odlučio da napadne prvom zgodnom prilikom.
Ali, Hanibala niko nije mogao da preduhitri. Predosećajući da se neprijatelj priprema za napad, pozvao je brata Magona i naredio mu da izabere po stotinu najveštijih konjanika i najizdržljivijih pešaka. Potom se obratio odabranoj družini, hrabreći ih kao pred bitku. Zahtevao je da svaki od vojnika izabere još po devetoricu sebi sličnih, tako da je odred narastao na hiljadu vrsnih konjanika i još toliko prekaljenih pešadinaca.
U toku noći, Magon je svoj odred poveo na mesto koje je Hanibal lično izabrao. Bio je to neki čestar u močvari što se tiskala između Trebije i obližnjeg puta. Iza tog čestara nalazilo se desno krilo kartaginske vojske.
„Nećeš ići u susret neprijatelju, neprijatelj će sam doći k tebi, ja ću ti ga dovesti”, glasilo je Hanibalovo uputstvo Magonu.
Te decembarske zore 218. godine pre naše ere, konjanici iz Numidije pregazili su Trebiju i odapeli strele ka rimskom logoru. Pogled Tita Sempronija za trenutak se zaustavio na tankim drškama strela zabodenih u drvene palisade kojima je logor opasan; strele su izazivački podrhtavale i pozivale u borbu s nečuvenom drskošću. Konzul nije izdržao uvredu. Naredio je napad.
Na hitrim konjima, Numiđani su se postepeno povlačili ka Trebiji. Uzmičući i odapinjući strele u isti mah, mamili su Rimljane da priđu bliže. Čim su
Hanibalovi konjanici prešli reku, Tit Sempronije naredio je legionarima da je i oni pregaze. Voda koja je na mestu gaza kvasila konjske sapi, dopirala je ljudima do grudi.
Izašavši na levu obalu Trebije, legionari su osetili da im tela mrznu i da se na oklope hvata ledena kora. Jedva su držali oružje u rukama utrnulim od hladnoće, kad ih napadoše oni isti konjanici koji su se do tada povlačili. Po Hanibalovom savetu, vojnici Kartagine pre bitke namazali su se toplim uljem i zagrejali dobrim vinom. Balearski praćkaši desetkovali su rimsku konjicu, a zatim ubojitim kamenjem počeli da proređuju legije. Rimski su legionari, ipak, bili najizdržljiviji pešaci. Njihovi redovi nisu odstupali, zbijali su se i uporno borili.
Hanibal je posegnuo za najopasnijim oružjem. „Slonove u središte!” Pred naletom divovskih zveri, legije su popustile. Izmorene borbom, u strahu od slonova, odstupale su ka močvari u koju se sakrio Magon. Tad se začu bojni poklič iz dve hiljade grla Hanibalovih najboljih ratnika. Napadnuta s leđa, rimska vojska je uništena. Njeni ostaci bežali su ka reci. Mnogi Rimljani stradali su od mača i koplja, a neki su se udavili u Trebiji. Od 40 hiljada vojnika, samo se 10 hiljada povuklo s bojnog polja.
Topovi u grmlju
U februaru 1799. godine, ruski car Pavle I imenovao je feldmaršala Aleksandra Vasiljeviča Suvorova za komandanta rusko-austrijske armije u Italiji. Šezdesetdevetogodišnji vojskovođa dobio je zadatak da iz Italije istera vojsku Francuske republike, protiv koje su do tada uglavnom bezuspešno ratovale mnoge evropske zemlje.
Suvorovljev pohod bio je munjevit. Ruske trupe isterale su Francuze iz Verone i Milana, a već u maju zauzele su i Torino. Dok su Austrijanci želeli da opsedaju utvrđene gradove poput Mantove, Suvorov je nameravao da potuče dvojicu darovitih francuskih generala: Moroa, koji je branio Đenovu, i Makdonalda, koji je bio kod Bolonje.
Francuski generali znali su da Suvorov ne može da bude pobeđen pojedinačnim napadima. Uvideli su da se njegovi pukovi nalaze kod Pjave i odlučili su da krenu svaki svojim putem, iz Đenove i Bolonje ka Pjaćenci, da opkole i zajedničkim snagama potuku Ruse. Namera bi uspela da Suvorov nije bio jedan od najpreduzimljivijih vojskovođa koji su ikada komandovali nekom vojskom. „General Napred”, kako ga je zvao austrijski general Melas, već je pošao ka Pjaćenci.
Makdonald je prešao Trebiju 17. juna i sukobio se sa austrijskim korpusom. Kada se ponadao da će bez većih teškoća da potuče Austrijance, na bojnom polju su se pojavila četiri kozačka puka. Stigao je Suvorov! Istog časa počeo je nezadrživi juriš Rusa, u koji se postepeno uključivala i pešadija, pristižući iz Pjave. Francuzi su se hrabro borili, ali bili su prinuđeni da se povuku ka obali Trebije. Posle prvog dana, bitka je bila nerešena.
Francuski general proveo je noć dvoumeći se da li da se povuče ili da ostane na bojnom polju. Pošto su pristigla pojačanja, njegova je vojska za polovinu bila brojnija od Suvorovljeve. Izabrao je da napadne čim zora zarudi.
Žak Makdonald, poreklom iz Škotske, ali strasno odan Francuskoj, bio je čovek otmenog ponašanja, govorio je francuski i engleski, svirao violinu, umeo da pleše i družio se s ljudima od duha i pera. O njegovim vojničkim osobinama najbolje govori to što ga je posle bitke kod Vagrama 1809. godine Napoleon proglasio maršalom. Po Napoleonovom mišljenju, Makdonald je bio „dobar i hrabar... ali nije imao sreće.” Tačnost ovog zapažanja potvrdila se drugog dana bitke na Trebiji.
Francuski napad bio je uspešan bar u početku. Ruski generali i pukovnici predlagali su odstupanje. Suvorov je u tom času ležao u senci velikog kamena
„Pokušajte da podignete ovaj kamen”, izazivački reče stari feldmaršal pukovniku Rozenbergu. „Ne možete? Pa, isto tako Rusi ne mogu da odstupe.”
Međutim, rusko desno krilo napadano je tako silno i uporno, da je na kraju popustilo i počelo da se povlači. Suvorov, kao da je samo to čekao, hitro je uzjahao konja i pošao u susret vojnicima koji su panično bežali. Kad je bio siguran da su vojnici zapazili njegov dolazak, sjahao je i počeo da viče:
„Samo da ih namamimo! Brže! Brže! Da ih namamimo!” Neobični starac vikao je i trčao zajedno sa iznenađenim vojnicima sve dok nisu došli do nekog šipražja.
Stigavši do tog grmlja Suvorov je zapovedio:
„Stoj! Namamili smo ih!” Tada su iz grmlja provirile topovske cevi jedne baterije koju je tu rasporedio lukavi feldmaršal. Zagrmeše topovi. Francuzi, iznenađeni ovom topovskom zasedom, dadoše se u bekstvo.
„Napred! Na bajonete! Bodi! Goni!” vikao je starac. Rusi oduševljeno navališe. U ponoć, Makdonald je naredio povlačenje preko Trebije. Bio je primoran da usput ostavi artiljeriju i ranjenike, a čitavi francuski pukovi predavali su se Suvorovu, koji ih je u stopu gonio.
Izgleda da je zagonetni žubor Trebije na isti način inspirisao Hanibala i Suvorova, preplićući njihove životne puteve uprkos tome što ih je delila vremenska razdaljina duga dva milenijuma.
Bitka kod Plateje
Bitka kod Plateje, avgusta 479. pne. bila je bitka saveza grčkih polisa i Persije koja je završila persijskim porazom i zahvaljujući kojoj je persijska vojska zauvek proterana iz Grčke.
Polje Plateje viđeno sa Kiterona
Posle bitke kod Salamine, Kserks I se vraća u Persiju, a u Grčkoj ostavlja Mardonija na čelu okupacionih persijskih trupa. Mardonije je nudio Atinjanima samostalnu autonomnu vladu i persijsku pomoć u obnovi grada. Atinjani su takav sporazum odbijali i tražili su pomoć Sparte u nastavku ratovanja. Međutim u tom momentu Spartanci su bili više zainteresirani za obranu Peloponeza.
Zbog atinskog odbijanja Mardonije još jednom okupira Atinu, ali Atinjani još jednom odbijaju takav mirovni sporazum. Spartanci su najpre oklevali, ali onda šalju 40.000 ljudi pod komandom Pauzijana. Spartanci su znali značaj bitke, koja se očekuje. Očekuje se bitka za sam opstanak grčkih polisa. Kad je Mardonije shvatio o kakvoj sili se radi osvojio je Atinu po treći put i onda se povukao prema Tebi da bi tu dočekao Grke.
Mardonije se utvrdio kraj reke Asop u Beotiji. Nadao se da se Grci neće moći ujediniti protiv njegovih trupa. Ali Atinjani skupljaju 8.000 ljudi, a Sparta 40.000 (5.000 punopravnih građana i 35.000 ostalih). Ujedinjene grčke snage zauzimaju planinski prelaz , kao dobru poziciju za obranu. Mardonije šalje konjicu da zauzme prelaz, ali Atinjani i Megarani uspešno odbijaju napad. Komadanta persijske konjice ubijaju, a konjica se povlači.
Grci su se pokrenuli od tog planinskog prelaza prema Plateji, gde je bio smešten Mardonije sa Persijancima. Atinjani su formirali levo krilo, a Spartanci desno krilo. Do tog vremena grčka armija je već ojačana vojnicima iz ostalih polisa, tako da je skupljeno 110.000 vojnika. Mardonije je prema Herodotu imao 250.000, a moderni istoričari smatraju da je realni broj bio oko 80.000.
Obe armije su logorovale 10 dana jedna pored druge, sa malim čarkama sa svake strane.Kad je Mardonije odlučio da napadne, Atinjani i Spartanci menjaju pozicije, tako da se Atinjani bore protiv glavne persijske vojske, a Spartanci protiv grčkih delova Persijske vojske. Persijanci su skrenuli tok voda, tako da su Grci bili prisiljeni da nađu novo mesto logorovanja.
Kad je otkrio da su Grci promenuli pozicije, Mardonije je krenuo za njima. Persijska konjica i strelci su prvi naleteli na Spartance. Pešadija je došla posle. Konjica i strelci nisu mnogo učinili, pa su propustili pešadiju u obračun. Iako mnogobrojniji na tom delu bojišta, Persijanci nisu mogli da probiju grčku hoplitsku liniju sa dugim kopljima. Persijanci su uglavnom imali kratka koplja i mačeve, pa su grčke linije sa dugim kopljima bile u prednosti.
Persijanci su prosto uništeni. Spartanci su ubili Mardonija. Artabaz je preuzeo persijsku komandu i odmah naredio povlačenje, što je omogućilo Grcima da osvoje glavno sedište komande. Prema Herodotu ubijeno je 43.000 od 250.000 Persijanaca, dok su Grci izgubili samo 159 vojnika. Pošto su istorijski izvori tog vremena netačni i pristrasni, pravi broj ne znamo.
Bitka kod Mikale se desila istog dana i u toj bici grčka flota uništava persijsku flotu u Egejskom moru blizi obale Jonskog područja. S druge strane posle bitke kod Plateje persijska kopnena armija se povlači u Malu Aziju pod komandom Artabaza. To je bila zadnja Persijska invazija Grčke s ciljem potpunog osvajanja. Grčko-persijski ratovi su se nastavili sledećih 30 godina sve do sklapanja Kalijinog mira.