U najranijoj rimskoj religiji nema mitologije, a religija se, koliko je poznato, sastojala u poštovanju duhovnih snaga sa ograničenim ili specijalnim funkcijama. Neka svedočanstva potiču iz kasnog razdoblja jer su proučavaoci starina oživeli sećanje na kultno obožavanje, ali se ona odnose na mnogo raniju versku praksu.
Neki rani Rimski porosični bogovi bili su, čini se, istog porekla: Ceres (creare - stvaranje), bila je sila koja pokreće rast žita, Flora je cvetno božanstvo, Saturn je povezan sa sjajem, Neptun verovatno sa navodnjavanjem. Ta božanska bića su izvorno bespolna. Pastirsko božanstvo Pales ili Pares, spominje se bilo u muškom, bilo u ženskom rodu. Venera je božanstvo vrta pre nego što se poistovetila sa Afroditom, grčkom boginjom lepote. Sve te duhovne sile sa svojim ograničenim funkcijama nemaju osobnosti niti lika, isto tako nemaju međusobnih odnosa, pa niti mitologije. Karakteristično je za rimske mitove, za razliku od onih preuzetih iz Grčke, da se odnose na istorijske događaje, uključujući poreklo grada i rimski narod.
Osnivači Rima bili su Romul i Rem, Marsovi blizanci, koje je dojila vučica. Romul, čije ime znači «rimski», usmrtio je svog brata i postao prvim vladarem i zakonodavcem Rima. Pripovedalo se da je na tajanstven način nestao sa zemlje i postao bog pod imenom Kvirina.
Još jedan važan mit u Rimskoj mitologiji, iako povezan i inspiriran grčkim mitom, ep je koji govori o vremenu pre nastanka Rima i njegovom osnivanju. Pripovest govori o Enejinom begu iz Troje i njegovom putovanju u Italiju, kao i o osnivanju gradova koji će biti ključni u kasnijem osnivanju Rima.
Bogovi iz Grčke
Rimljani su svoje bogove i boginje preuzeli od Grka koji su se smestili nedaleko od Rima, u Napuljskom zalivu. Prihvatili su velika grčka božanstva i dali im Rimska imena. Svi grčki bogovi osim Jupitera imaju tragove mitologije koja bi ih vezala za njihove grčke istovetnike. Jupiter je veliki indoevropski bog neba i javio se u Italiji nezavisno. Dok je njegova saputnica Junona, božanstvo plodnosti i rasta kod žena izjednačena sa Herom. Minerva, etrurska zaštitnica zanata, preuzeta je od Atene Palade. Mars je bog rata, ali je u rano doba povezan sa ratarstvom i verovatno je bio znak oluje, samo je njegovo poistovećivanje sa Aresom stavilo u prvi plan njegovo ratničko obeležje. Merkur je bio numen prometa, Vulcan vulkana, a Dijana je bila duh šuma. Grčki Apolon javio se u Rimu preko Etruaka ali nije bio od velikog značenja sve do vremena cara Augusta. Bog Saturn bio je poistovećivan sa Kronom, bogom starih vremena pre Zeusa. Rimski bogovi su sa svojim novim identitetima preuzeli sve od svojih grčkih pandana. Velika većina mitova što su ih Rimljani pripovedali o svojim bogovima i boginjama bili su naprosto preuzeti od Grka. Ali, Rimljani su takođe, prilagođavali grčku mitologiju vlastitim ciljevima i na taj način menjali mitove.
Metamorfoze
Rimljani su imali izuzetne pripovedače. Osim Vergilija, među svima njima, najčitaniju riznicu grčkih mitova na latinskome dao je Ovidije (43.g.pr.n.e. – 17 g.n.e.). Najveće delo na tom polju jesu Metamorfoze, delo u kojem je Ovidije ispripovedio 50 dugih i 200 kratkih pripovesti, povezanih tanahnom niti savršeno uklopljenih transformacija. Njegov se najveći dar sastoji u raznolikosti pripovedanja, radnje i opisa. Izvanredne pripovesti o bogu Jupiteru njegovo su delo. Pripovest o Jupiteru koji svoju ljubavnicu Io preobražava u pokušaju da razočara Junonu, o Jupiteru koji otima Evropu u obliku bika, o nimfi Dafne koja se preobražava u lovorovo stablo kako bi izbegla Apolonovoj ljubavi i o Jupiterovoj ljubavi za Kalistu. Druge pripovesti govore o osvetoljubivosti bogova a mnoge druge opisuju ljubav među ljudima. Ovidije se zanimao i bio je osetljiv za psihologiju neprirodne ljubavi, sestre prema bratu, ili ćerke prema ocu.
Među njima je i poznata pripovest o Narcisu koji se ubio zbog neuzvraćene ljubavi svoga vlastitog odraza u vodi. Poznate su i pripovesti o Ifis, devojku zaljubljenu u drugu ženu, koju su bogovi preobrazili u muškarca. Pigmalion, poznati ženomrzac, koji se zaljubio u kip koji je sam stvorio, pa se Venera smilovala na njega i oživela statuu u lik prekrasne Galateje. U celosti je reč o raskošnom, baroknom, često duhovitom, bujnom, retoričkom, savršeno organizovanom delu.
Među najizuzetnijim pripovetkama jeste priča o siromašnom paru Filemonu i Baukidi. Jupiter i Merkur, preobučeni u putnike, putovali su brdovitom Frigijom u Maloj Aziji. Dva boga su tražila neko mesto da odspavaju, ali su sve kuće do kojih bi došli bile zaključane i zauzete. Niko nije želeo da ih primi na konak.
Na kraju su stigli do skromne kolibe Filemona i Baukide, dvoje staraca koji su tu sretno živeli od svoje mladosti. Filemon i Baukida bili su tako siromašni da su u kući imali tek najprostiju hranu, ali oni putnicima izraziše dobrodošlicu, okružiše ih svom mogućom udobnošću i ponudiše najboljim što im se u kući našlo.
Kad su zajedno seli za sto, svaki put kad bi natočili vino iz pehara on bi se sam od sebe ponovo napunio. Starci su se začuđeni divili i u strahopoštovanju odlučili su da u čast gostiju zakolju gusku. Bogovi tada obelodaniše ko su i rekoše dobrim starcima da ne treba da zakolju gusku. Bogovi tako izazvaše poplavu koja je potopila sve kuće u kraju osim njihove kolibe koju su preobrazili u hram ukrašen mramorom. Tad Jupiter upita starce šta bi žeeli a starci su se nakon što se posavetovaše odlučiše za dve stvari: da budu sveštenici u hramu i da, kad bude za to došlo vreme i kad će morati umreti, da umru u istom trenutku. Jupiter im je želje ispunio i tako su Filemon i Baukida služili u hramu do kraja života, a kad je došao kraj, preobrazili su se u dva stabla koja i danas tamo rastu jedno pokraj drugog.
Kraljevi i država
Među Rimskim piscima ističe se Livije čije su rane knjige, riznica mitova koji su snažno doimili mašte Rimljana i postali delom nasledstva Evrope. Predanje spominje sedam rimskih careva: Romul; Numa Pompilije koji je Rimu podario verske institucije a pritom ga je navodno savetovala nimfa ili boginja Egerija; Tul Hostilije; Anko Marcije; i tri Etruraka Tarkvinije Prisko, Servije Tulije i Tarkvinije Superbo.
Poslednji kralj bio je samovoljni militarist. Imao je tri sina: Tita, Aruna i Seksta pa rođaka Junija koji se pretvarao da je glup samo da bi izbegao ujakovu ljubomoru a poznat je pod imenom Brut. Dva starija brata i Brut bili su poslati na proročište u Delfe. Svojevoljno su upitali proročište ko će od njih vladati Rimom i bilo im je rečeno: «Mladići, najveći ugled u Rimu uživaće onaj koji među vama prvi svojoj majci da poljubac». Dok su dva princa bacala žreb da vide koji će po povratku prvi imatitu prednost, Brut je pretvarajući se da šepa, pritisnuo usne na Majku zemlju.
Tada je Brut poveo vojsku i proterao kralja i njegovu porodicu, uspostavivši republiku, na čijem su čelu kao konzuli bili Brut i Kolacije čiju je ženu, lepu Lukreciju silovao Seksto, najmlađi Tarkvinijev sin. Brut tako dobija naslov Liberatora.
Jedva osvojena sloboda kratko je potrajala. Vlastiti Brutovi sinovi otkriveni su da kuju zaveru za povratak kralja Tarkvinija i otac ih nemilosrdno osudi na smrt. Tad su se Etrurske snage digle protiv Rima. Ratovi su se nastavljali. Livije pripoveda i dalje. Rimljani su izvojevali pobedu nad Etrurčanima kod jezera Regilus. Legenda govori kako su im pomogla dva tajanstvena jahača, koja su se poistovetila sa božanskim blizancima Kastorom i Poluksom.
Traganje za prošlošću
Tipično rimski mitovi nisu se u tolikoj meri odnosili na bogove i boginje i na daleku prošlost, koliko su pripovedali o ljudima u prošlosti i povesnim događajima, što je Michael Grant nazvao «rimskim traganjem za prošlošću».
Počnimo sa nastankom grada. Verzija pripovesti koju je dao veliki rimski istoričar Livije, koji je umro 17.g.n.e., je višeznačno patriotski mit. Vestalska devica Reja Silvija bila je silovana i navodno je silovatelj bio bog Mars. Vestalske su device bile devojke izabrane između 6 i 10 godine da bi 30 godina služile boginji Vesti. Morale su ostati device celo to vreme i svako bi se ogrešenje vrlo okrutno kažnjavalo jer bi ta sveštenica bila živa zakopana. Device su se smele udavati tek nakon što su trideset godina služile boginji. Nesretna Reja Silvija rodila je blizance Romula i Rema. Blizanci su bili u košari izloženi smrti na reci Tiberu, ali košara je isplivala na obalu na mestu gdje je raslo smokvino stablo, blizu pećine zvane Lupercal, mesto vukova.
Decu je pronašla vučica i napojila ih svojim mlekom, a konačno ih je spasao pastir Faustul odnevši ih svojoj ženi Aki Laurenciji da ih neguje. Kad su dečaci odrasli, osnovali su novi grad, budući Rim, na mestu na kom su kao dojenčad bili spašeni od smrti. Međutim, posvađali su se i Romul je ubio Rema. Prema jednoj verziji pripovetke, Rem se rugao Romulu jer je uspeo da preskoči neki poluizgrađen zid. To je bio loš znak, jer je to značilo da bi neprijatelj mogao učiniti isto. Romul je zato ubio Rema i kazao: «Tako će stradati svako ko bude prešao moje zidove!»
Romul tad utvrdi brežuljak Palatin, prinese bogovima žrtve i da ljudima zakone. Povećao je broj stanovnika izgradivši svetilište izbeglicama na Kapitolu i uspostavi u državi novu političku stabilnost imenujući Senat od stotinu «otaca».
Samo je manjkanje žena ugrožavalo opstanak države. Romul tako proglasi održavanje žetvenih svečanosti. Ljudi su dolazili iz okolnih krajeva, a među njima i mnoštvo Sabinjanki koje su živele u blizini. Kad je svečanost bila na vrhuncu, mladi snažni Rimljani navališe na žene sposobne za brak, bila je to glasovita Otmica Sabinjanki (to je prizor koga je Poussin naslikao u statičkom savršenstvu, a Rubens sa senzualnom žestinom). Rezultat je bio rat između Sabinjana i Rimljana. Završio je tako što su se otete žene sručile među ratnike, preklinjući da im očevi i tastovi ne prolivaju jedni drugima krv (prizor je izuzetno, iako netačno naslikao Jaques Louis David, slikar francuske revolucije). Deca u plutajućoj kolevci i sisanje divlje zvijeri predstavljaju motive narodne pripovetke. Neki pokazatelji prilično jasno ukazuju da je utemeljenje Rima nastalo spajanjem dve struje, blizanci, ljudsko i životinjsko srodstvo, povezivanje Rimljanja i Sabinjanki. Mit, kao što je često slučaj, obuhvata niz božanstava i mesta na kojima se ona kreću, uključujuć Faustula (Koga povezuju sa bogom Faunom. iako se o arheološkim pojedinostima još raspravlja, poznato je da su rimski brežuljci nastanjeni približno odo 2000.g.pr.n.e., ali da jedinstvenog grada tamo nije bilo do 6.veka p.n.e. a ne 8. kao što legenda datira te događaje (uobičajena 753.g. p.n.e. tek je jedan od nekoliko tradicionalnih datuma utemeljenja grada).