KOLUMBO U ISTORIJI
NJEGOVI BIOGRAFI
I ako je nesumnjivo da su Evropljani i pre i posle Hrista, u X i u docnijim stolećima, išli do Novoga Sveta, ipak se smatra da je on otkriven tek 1492. Zašto? — Zato što je po svojim posledicama događaj od 1492 nadmašio sve prethodne i što je u Istoriji zauzeo, to smemo reći, prvo mesto. U petak, 12 oktobra 1492, izvršen je prevrat u Povesti Zemljine Kugle.
Međutim, ni dan danas svet ne zna ko je izvršio taj najveći prevrat u Istoriji. Mi ne znamo još ko je pronašao Ameriku! Hristifor Kolumbo? — Da. No, ko je to Hristifor Kolumbo? Kakvo je njegovo pravo ime? Koga je on porekla? Koje narodnosti? Kada je i gde rođen? Kojoj je porodici pripadao? Kako je proveo mladost? Kako je tekao ceo njegov život?...
Mi ne znamo tačno ni kada je otkrio Novi Svet! — 1492. Da, zvanično. Nezvanično petnaest godina ranije.
Kao i mnoga druga pitanja u Istoriji, tako je i pitanje Hristifora Kolumba jedna velika tajna. To je tajna koju su hteli i Kolumbo i njegovi biografi, savremenici i sledbenici. Prema uticaju njihovom, u toku vremena, i Istorija je raznoliko gledala na delo Otkrića Amerike i na njegovoga tvorca. Pokušaćemo da ukratko izložimo kako se danas na ta pitanja odgovara.
I
Jedina prava biografija pronalazača Amerike jeste delo njegovoga sina Fernand Colon (1488-1539), poznato pod imenom »Historie«, koje je u stvari jedan skup priča, prikaza, anekdota, epizoda iz života admiralovog. To je delo izdao 1571 u Veneciji istorik A. Ulloa. Postoji samo na italianskom jeziku, pošto je kastilanski original izgubljen.
To je delo imao pred sobom i Las Casas, pisac čuvene Historia de las Indias (XVI v.). Međutim, samo delo Historie pretrpelo je još u rukopisu znatne popravke i dopune od neke tuđe ruke (A. Ulloa? Luis Colon?). To je učinjeno, kako izgleda, sistematski i u naročitu svrhu. I La Casas, drugi veliki i verodostojni Kolumbov biograf, nije, dakle, potpuno pouzdan, pošto se u izvesnoj meri poslužio izmenjenim tekstom Fernandovim.
Ta dva glavna izvora poslužila su docnijoj istoriografiji kao podloga za Kolumbov životopis. Bilo je, inače, i drugih izvora, originalnih zabeležaka, tumačenja, navoda, priča svedoka.
P. Martyr d' Anghiera (1493, »Colonus Ligur«), Trevisano (»Colombo Genovense»), duhovnik Guistiniani (1516, »Psalterium»), Sabellico, Oviedo i drugi, sve iz Kolumbova doba, jako su uticali na Istoriju. Gotovo svi docniji biografi rukovodili su se njima. Da navedemo samo najkrupnija imena: Interiano, Gomara, Herrera, Sailnerio, Muratori, Spotorno. Zatim od najnovijih: A. von Humboldt, Navarrete, Duro, Alcantara, Altamira, Lollis, Serrano y Sanz, Desimoni, Altolaguirre, Salvagnini, Ruy de Pina, Aaron Goodrich, H. Harrisse, d' Avezac, N. Sumien, S. Ruge, H. Vignaud, Sh. de la Roncière, L. Ulloa, i tako dalje.
II
Od XVI pa do XIX veka, Istorija raznoliko predstavlja Kolumba. Fernand Colon, Las Casas i uopšte prvobitni izvori služe kao glavni material, ali se vremenom sve više gube. Biografi vrše samostalna istraživanja, a legende i spisateljska mašta čine svoje. Sve te pisce između XVI i XIX veka, koji čine jednu školu, nazivamo: »kolombistima«. Oni i danas imaju svojih mnogih pristalica.
Kolombisti su puni protivurečnosti i kontrasta. Njih ima sviju niansa. Njine su versije izmešane sa teorijama i legendama.
Hristifor Kolumbo govorio je da je od svoje petnaeste godine bio mornar, da je mnogo putovao, da je bio u službi korsara i francuskog kralja René d' Anjou, da je učestvovao u borbi protivu aragonskog broda Fernandina kod Tunisa, (oko 1473), da je putovao do Hiosa i drugih sredozemnih ostrva, da je, najzad, bio na strani gusara u borbi kod rta Saint-Vincent (1476), kojom je prilikom dospeo u Portugaliju; da je, zatim, putovao do ostrva Tile (Island) i »100 milja dalje« (1477).
Značajno je i njegovo tvrđenje: »Ja nisam prvi admiral u svojoj porodici«.
Hristifor Kolumbo, docnije, često se pozivao na stare, Grke i Arabljane, i voleo se prikazivati kao inspirisan od dotadašnjih naučnih tekovina, koje je ispitao dugim kabinetskim radom (naročito u Portugaliji 1477—1484), a proverio prilikom mnogobrojnih putovanja.
Kolombisti smatraju otuda da je Kolumbo plemićskog porekla. Nisu složni u pogledu mesta i datuma rođenja (Zapadna Španija, Sevilja, Južna Francuska, Sredozemna ostrva, Severo-zapadna Italija; godine rođenja: 1436—1456, ponajviše između 1445 i 1447). Po njima, Kolumbo je doista rano, u petnaestoj godini (oko 1462) plovio na otvorenome moru i bio u službi gusara, i francuskog kralja René d' Anjou (le Roi Reynel); on je bio rođak čuvenoga južno-francuskoga gusara, vice-admirala Guillaume de Casenove (= Coullon, ili Coulomp, nazvani Archipyrata), i otuda ono njegovo: nisam prvi admiral u svojoj porodici. Njima je manje jasno trgovačko putovanje u malo-azijska ostrva 1475 godine, a 1476 godinu smatraju kao konsekraciju i kraj njegove dotadašnje gusarske kariere. Gusari su, nedaleko od portugalske obale, kod rta Saint-Vincen, napali na đenovljanske trgovačke lađe, koje su plovile za Englesku.
Jedna je gusarska lađa u borbi potonula, i s nje se plivanjem do portugalske obale spasao Kolumbo.
1477 godine, on je, kao pilot i istraživač, išao u severna mora. Njegova aktivnost postaje stalnija i manje avanturistička. On polako privodi u delo svoj stari plan, koji većina kolombista smatra kao neku idée fixe.
Legenda se meša sa istinom, i kolombisti govore o njegovom vaspitanju na sveučilištu (Pavija), o njegovom znanju astronomije i matematičkih nauka, o njegovom obrazovanju u duhu klasika. Njega inspirišu Pierre d' Ailly (»Imago Mundi«), Marco Polo, Pius II.
Kolombisti su raznoliko objašnjavali Kolumbovu zamisao. Po jednima on traži neka ostrva (Antilia, Cypangu, ...), po drugima on traži samo zlato, po trećima slavu i besmrtnost, i tako dalje. Malo ih je koji su ukazali na naučnu stranu njegovoga preduzeća. Po njima, Kolumbo je u glavnom jedan rođeni avanturist, koga opasnosti i razne prepreke nisu odvratile od njegovih neobičnih težnji.
I danas ima mnogo kolombista. Neku vrstu sinteze njihovih teorija dao je nedavno Marius André.
Tu se čak spominje i ono dovođenje. Kolumba u vezu sa plemićskim porodicama iz Montferrat. Njegov najstariji poznati predak jeste Colonius, rimski đeneral koji je pobedio pontskog kralja Mitridata!
Sve u duhu kolombističke škole, oko petnaest italianskih manjih ili većih gradova smatraju sebe kolevkom Kolumbovog roda. (Na pr. Cuccaro, Placencia, Cogoleto, Quinto, Cugureo, Savona i dr...).
Bila je jaka teorija o Placenciji, zbog Kolumbovog grba. Druga jedna teorija tvrdi da je Kolumbo Korzikanac (rođen u mestu Calvi). Njen važni predstavnik jeste J. Peretti. Treća teorija jeste ona po kojoj Kolumbo pripada jednoj jevrejskoj porodici, iz mesta Pontevedra (Galisa), koja je 1444 iščezla, zbog verskih nereda, i verovatno se nastanila u Đenovi. Pobornik ove teorije jeste C. G. de La Riega. Najzad, Rochefort Labouisse i drugi, pokušali su da dokažu francusko poreklo velikoga moreplovca. Ima jedan zapis iz 1550 god., po kome je on rodom iz Milana.
Nedavno je jedan Španac, g. Ventura Lopez izneo tvrđenje da je Kolumbo rođen u Sevilji. A drugi jedan Španac, profesor Serrano, tvrdi da je Kolumbo rođen u španskom selu Oliva de Jerez.
III
Kolombistička škola jeste, dakle, skup onih teorija i versija koje su sačinjavale Istoriju sve do XIX veka. Tada, oko tridesetih godina, Đenova izbija na površinu. Đenovski arhivi pružaju podatke o nekome Cristoforo Colombo (sinu drndara Domenico Colombo). Tako se, na osnovu arhivskih podataka toga đenovljanskog Kristofora i ranijih pomena Đenove kod pisaca iz XVI—XIX v., stvorila đenovistička teorija. Pronađeni Cristoforo Colombo identifikovan je sa pronalazačem Novoga Sveta, koji je inače bio poznat pod španskim imenom: Cristobal Colon. Đenovistička teorija ubrzo je prokrčila sebi put i zacarila u Istoriji u drugoj polovini prošloga veka. Ona je našla svoju slavu u radovima čuvenih amerikanista: Henry Harrise i Henry Vignuad.
Đenovisti smatraju da je pronalazač Amerike onaj Cristoforo Colombo. Rođen u Đenovi, 1451 ili 1452, u kuli Olivella (otac: Domenico, mati: Suzanna Fontanarossa), on je u detinjstvu pomagao ocu u njegovom pozivu drndara.
Domenico Colombo imao je tri sina (Cristoforo, Bartholomé, Giacomo) i jednu kćer. Najdarovitiji od dece, Hristifor, počeo se interesovati za moreplovstvo još u svojoj ranoj mladosti, ali je ipak sve do svoje 23-će godine (1475) samo pomagao svome ocu, kao običan tkač. Njegovo intelektualno obrazovanje nije bilo veliko. Slušao je sa mnogo pažnje priče đenovljanskih moreplovaca i imao prilike da upozna donekle istočnjački život u samoj Đenovi. Po prirodi avanturista, on je, najzad, ostvario svoju želju za putovanjem i 1475 god. (1474?) ukrcao se na trgovačke brodove koji su iz Đenove krenuli za Malu Aziju. Tada je obišao Kipar, Hios, Rodos i druga velika ostrva. Na lađama bio je pomoćnik Đenovljanima Paolo di Negro i Spinola. Neki misle da je bio njihov rođak. Drugi su mišljenja da je bio običan putnik, trgovac.
Posle ovoga trgovačkog puta događa se jedna važla činjenica: godine 1476, francuski gusar Casenove-Coullon napada kod rta Saint-Vincent na đenovljanske lađe koje su išle trgovačkim putem za Englesku. I ako i Historie i Historia de las Indias i docniji izvori izrično napominju da je Kolumbo bio na jednoj od korsarskih lađa, đenovisti, prelazeći ćutke preko toga, uzimaju da je Kolumbo — putnik-trgovac — bio na jednoj od potopljenih đenovljanskih lađa, i da je s nje skočio u vodu i, pomažući se u plivanju jednom kladom, spasao se do portugalske obale.
To je, možda, najsudbonosniji događaj u Kolumbovom životu. Tada, u stvari, počinje njegova mornarska kariera, od tada, verovatno, datira stvaranje njegove zamisli, od tada počinje njegova duga borba za njeno ostvarenje. Od te godine 1476 pa na dalje Kolumbov život gotovo potpuno je poznat i od tada, može se reći, sve se teorije sjedinjuju.
Gusari su potopili nekoliko đenovljanskih brodova, ali je i jedan od njihovih, zapaljen, propao. Kolumbo tvrdi da je se s njega spasao. »Đenovljanska« teza, u licu svoga glavnog pobornika H. Vignaud, uzima a priori da je Kolumbo bio na đenovljanskim lađama, kao običan putnik. On je bio Đenovljanin, i, prema tome, morao biti na đenovljanskim lađama! Pisci sviju boja priznaju da nigde na spiskovima đenovljanskih lađa ne figuriše Kolumbovo ime. (To su priznali i mnogi đenovisti, Vignaud, Desimoni, Altolaguirre, Hevezy, Ruge, i t. d.) Naprotiv, sve govori u prilog tome da je Kolumbo bio na strani gusara.
Po đenovistima, Kolumbo je, posle boravka od nekoliko nedelja u Lisabonu, produžio sa ostalim đenovljanskim lađama put za Englesku, i tom prilikom otišao čak do Islanda. Da li je bio i dalje (na severu?) i zašto je išao tako daleko, to se ne trude baš mnogo da objasne i više su skloni da priču o ostrvu Tile i »100 milja dalje« smatraju hvalisanjem, kao i mnoge druge Kolumbove iskaze.
To je, u glavnom, đenovistička teza, koju je nedavno izložio g. André de Hevésy u jednoj vrlo lepo napisanoj brošuri.
Ona se još služi jednim sumnjivim dokumentom po kome bi se trgovcu-putniku našao trag 1478, kada održava veze na Maderi sa svojom domovinom; i Kolumbovim kodicilom u kome on čini neke restitucije izvesnim Đenovljanima (ali ne kažu ko su, ni šta su).
IV
U poslednje vreme, Istorija, pod pritiskom opšteg previranja XX veka, počela je da se budi. Ona se potkopava i gradi na novoj, osnovi. Čovečanstvo je unelo nova načela i nove snage u borbu.
U pitanju Hristifora Kolumba počelo se ponovo obraćati prvobitnim izvorima i tražiti u najstarijim spomenicima neke nove podatke, nove putokaze.
Peruvianski naučnik g. Luis Ulloa, koji je uspeo da spreči i jedan rat u južnoj Americi (između Perua i Ekvadora, dokazujući netačnost jednog razgraničenja iz 1830), stvorio je novu školu, zvanu katalonskom.
Dvadesetogodišnji rad doveo ga je do novih, vrlo smelih, ali i vrlo dubokih zaključaka. Nije preterano reći da je on naneo težak udarac đenovistima i zaljuljao njihovu teoriju. Ne možemo ulaziti u podrobnosti njegove demonstracije, koja se može naći u njegovome glavnome delu. Njegova je argumentacija snažna, i ako često nedovoljna.
G. Luis Ulloa tvrdi da je pronalazač Amerike bio Katalonac. Njegovo je pravo ime: Juan Colom (čak Juan Baptista). Otac mu se po svoj prilici zvao Diego. Juan je imao braću Vartolomeja i Diega. Bio je visoka roda (cavallero). Rođen je oko 1447 godine. Mladost je proveo burno. 1462 on je putovao sa zemljakom Za Costa na Istok, i to je ono njegovo putovanje po moru od petnaeste godine, kao i putovanje na Hios, Rodos, Kipar, i druga ostrva. Tamo se verovatno zadržao nekoliko godina (do 1467?). Po povratku u otadžbinu, on je učestvovao u čuvenoj Katalonskoj Revoluciji protivu Ferdinanda Aragonskog (1462—1472). Katalonci su 1466 izabrali za kralja René d' Anjou i ovaj im je poslao svoga sina. Kolumbo je, otuda, i posle katalonske bune bio u službi kralja René d' Anjou (Reynel). Tako je verovatno 1473, po njegovom nalogu napao na aragonski brod Fernandina kod Tunisa, (ovo đenoviste poriču odlučno). Zatim je stalno bio u službi kralja René d' Anjou i njegovoga vice-admirala, čuvenog južno-francuskog korsara Casenove-Coullon. Ovaj je možda, bio neki dalji rođak Kolumbov. Dolazi događaj od 1476. To je 13 avgust. Casenove-Coullon gubi u borbi sa Đenovljanima jedan brod. Kolumbo je na njemu, on skače u vodu, hvata se za jednu kladu i spasava se plivanjem do portugalske obale udaljene dve milje od mesta bitke. U Portugaliji on se oporavlja nekoliko meseci. Februara 1477, danski kralj Hristian I organizuje u sporazumu sa portugalskim kraljem jednu ekspediciju u severna mora. Toj se ekspediciji priključuje Kolumbo. Tako je on bio do Islanda i Grenlanda, a i 100 milja dalje. Jeste: dalje. No, ne na sever, kao što su mnogi apsurdno tumačili (ka severnom polu!), već na zapad.
G. Ulloa sa ubeđenjem tvrdi da je Kolumbo bio na zapadu, i to do Severo-Američkog Kontinenta, duž koga je plovio sve do Antilskih ostrva, sa kojih se vratio preko okeana do Madere, pa zatim u Portugaliju (1478).
Hristifor Kolumbo otkrio je godine 1477 Ameriku, ali to nije hteo objaviti, već je čuvao tajnu za sebe, da bi iz nje docnije izvukao što veće koristi. Otuda njegov smišljen plan, njegovo beskrajno strpljenje, njegova sigurnost i upornost, njegovi neobični zahtevi (»Vice-kralj«, »Admiral«, »Don«, 1/8 od prihoda itd ...).
Proučavajući dela o Kolumbu čovek dolazi do utiska, da je g. Ulloa ponajdublje pronikao Kolumbovu ličnost, razvoj njegovog unutrašnjeg života, njegove namere, njegove težnje, njegove postupke. Tako na primer objašnjenje njegovoga imena. Od 1477 god. Kolumbo se potpisuje na sledeći misteriozni način:
S
S A S
X M Y
Xpo Ferens
Tumačenja ovoga potpisa raznolika su (Supplex, Servus Altissimi Salvatoris, Christi, Mariae, Josephi, i t. d....) G. Ulloa je izneo svoje originalno mišljenje o tome. Za ime Kristoferens (Xristoferens, polu-grčko, polu-latinsko, mistično i misteriozno) on misli da ga je Kolumbo usvojio u čast oca Hristiana 1-og. (To je Cristofers III). A Christoferens je u isto vreme onaj koji donosi vest o Hristu, vesnik, krstitelj Hristov. Dakle, Sv. Jovan Krstitelj (Juan Baptista = ime Kolumbovo).
Argumenti g. Ulloa vrlo su smeli, ali i vrlo jaki. Njegovoj dokumentaciji služe imena, topografija pronađenih ostrva u Srednjoj Americi. Izveštaj sa prvog putovanja izgleda da je štampan prvo na katalonskom dialektu. Kolumbo nije znao, nikada pisao, niti govorio italianski jezik. Španskim je, međutim, odlično vladao! Đenovi se nikada nije obratio za svoje veliko preduzeće!
Dokazi protivu đenovista mnogobrojni su. Kolumbo je, ako ne po rođenju i poreklu, a ono sigurno po duhu i po celome životu svome bio Španac. U koliko čovek bolje proučava špansku Istoriju toga doba, sve više stiče ubeđenje da je g. Ulloa na pravome putu, a ne svi oni mnogobrojni psevdo-naučnici koji preturaju po severo-italianskim bibliotekama.
*
Iza godine 1477 nema se više šta reći o katalonskoj teoriji. Svi Hristifori Kolumbo sjedinjuju se u jednu ličnost. Kolumbo provodi duge godine u Portugaliji i Španiji, da najzad doživi ostvarenje svoga davnašnjeg sna 1492 godine.
*
Katalonska teorija mlada je i malo poznata. Ona već ima svojih mnogih pristalica, koji su ponajčešće lični poštovaoci g. Ullo. (Carreras i Valls, Valls i Taberner, i drugi). Za nju se ne može reći da je nova. Poznato je, naime, da je još u XVI veku postojalo i bilo rašireno u Španiji predanje po kome je Hristifor Kolumbo Katalonac. G. Ulloa otvoreno kaže i ističe da u svome pravcu ima prethodnika, kao na pr. Bergenroth, Ferrazon, i drugi. No, u ovoj novoj zgradi, koju je uzeo na sebe da je sagradi g. Ulloa, ima toliko svežine, novine, revelacija, da se može njen tvorac doista nazvati revolucionarem u istoriografiji. G. Ulloa je otišao starim izvorima, preturio sve moguće arhive, proverio svaki detalj, svaku reč, povezao sve u jednu ogromnu celinu. No, teza g. Ulloa bori se protivu mnogobrojnih teškoća. On je i suviše srušio od onoga što se do sada smatralo istinitim i zato je primljen sa dosta nepoverenja. Taj moralni nedostatak njegove teorije lepo je izrazio g. Froidevaux u jednome članku*). I još ne znamo da li već možemo ponoviti reči izgovorene u javnosti: «Došao je red na onoga koji je otkrio Ameriku, da i njega otkriju na dnu mora tajanstva gde je sebe bio sakrio«.
* France-Amérique, mesečna revia, str. 266—270. (Pariz, sept. 1928). B. i La Géographie, mars-avril 1928, r. 252-280.