Gotovo da i nema veće zbirke rimskog carskog novca, u kojoj nema i po koji falsifikat. Naime, već vekovima falsifikatori nastoje da podvale kolekcionarima svoje proizvode i na taj način steknu materijalnu korist. Pri tom se susreću falsifikati najrazličitijih kvaliteta, od onih sasvim primitivnih pa do toliko savršenih, da se može (a možda i ne može!) prepoznati samo naj savršenijim metodama detekcije.
Odmah moramo razlikovati falsifikate nastale još u doba Rimske imperije, koji imaju numizmatičku vrednost, od falsifikata nastalih u novije doba, čija je isključiva namena pribavljanje materijalne koristi prevarom kolekcionara; dakle, tu se radi o krivičnom delu. Krivični zakoni svih zemalja progone takvu vrstu prevare. Međutim, u pojedinim zemljama, naročito Mediterana, ti zakoni se gotovo i ne primenjuju. Danas dolazi najviše falsifikata iz Italije, zatim Grčke, pa Bliskog istoka, a u zadnje vreme i iz Rumunije i Bugarske.
Novi tehnološki postupci omogućavaju sve lakšu i sve savršeniju izradu falsifikata. Rafiniranost pojedinih postupaka govori da u takvim bandama falsifikatora učestvuju školovani stručnjaci (arheolozi-numizmatičari, hemičari, metalurzi i mašinci ) opremljeni savremenom opremom. Iako ta činjenica na prvi pogled zaprepašćuje svakog kolekcionara, nakon zrelog razmišljanja može ga i utešiti, jer tako postupak izrade falsifikata postaje toliko skup, da prestaje da bude rentabilan za bandu. Danas se isplati falsifikovati samo skupe i retke primerke, dok se falsifikovanje običnih primeraka, pogotovu sitne bronze, slabije isplati, pa se retko i sprovodi.
Metode izrade falsifikata
Falsifikati se uvek rade prema originalnom primerku novca. Postoje u principu dve metode izrade kalupa: ručna i upotrebom tehnoloških postupaka. Prvi način izrade kalupa danas se sve manje sprovodi.
Umetnik graver izrađuje u čeliku kalup prema originalnom primerku novca, a kvalitet falsifikata isključivo zavisi od njegove spretnosti. Takvi kalupi su pogodni i za kovanje i za livenje falsifikovanog novaca. Ako se falsifikovani novac kuje na način kako se kovalo u starim kovnicama, tada se dobijaju odlični falsifikati. Međutim, ti falsifikati mogu se razlikovati od originala po nekim sitnim greškama gravera. Svaki umetnik i nenamerno naginje savršenstvu, pa su zato falsifikovani novčoći “suviše” pravilni i savršeni. Takva je situacija kod starijih falsifikata, koji su nastali pre otkrića novih tehnoloških postupaka. (SI. 1)
Slika 1. Originalni i falsifikovani denar Marka Aurelija
Druga metoda izrade falsifikata koristi moderne tehnološke postupke za izradbu kalupa. Otisak originalnog novca uzima se bilo galvanoplastički (stariji način), bilo pak upotrebom novih plastičnih masa (što se danas sve više koristi!). Taj postupak je jednostavan, ne zahteva skupu aparaturu, a prednost mu je u tome, da ne oštećuje originalni primerak.
Od originalnog novca uzima se otisak plastičnom masom. Taj plastični negativ služi za izradu većeg broja voštanih kopija, koje i u najsitnijim, mikroskopskim detaljima odgovaraju originalu. Te se kopije slažu u “grančice” i nakon toga zaliju šamotom. Nakon sušenja šamot se žari, vosak ispari, pa u šamotu preostaju šupljine kalupi, u koje se u posebnoj mašini pod pritiskom lije rastopljeni metal. Ti se odlivci kasnije čiste i obrađuju. Taj postupak ima manu, da su svi primerci potpuno nalik jedan na drugi, pa se zato mogu samo pojedinačno plasirati na tržištu.
Većina dobrih falsifikata danas je izrađena iz originalnog materijala. Pri tom falsifikator ima računicu, jer plemenite metale prodaje po mnogostruko većoj vrednosti. Jeftiniji i primitivniji falsifikati izrađuju se od bakarnog jezgra, koja se naknadno posrebri. Takvi se falsifikati obično proizvode tzv. štancanjem, i obično se dosta lako prepoznaju.
Posebnu vrstu falsifikata predstavljaju tzv. “suveniri”, koji se proizvode pretežno u Italiji, ali i u drugim mediteranskim zemljama. To zapravo i nisu falsifikati, bar ne pravno. Radi se o vrlo uspelim imitacijama antičkog novca, vrlo nalik na originale, koje imaju namerno napravjene greške, obično u natpisima legenda aversa i reversa. Kao primer neka nam posluže imitacije novaca Faustine mlađe i Julijana II (SI. 2). Oba novca imaju izmišljenu legendu, kakva u stvarnosti ne postoji. Kod Faustine nalazimo natpis: DIVA FAVSTINA AVG, a trebalo je da stoji DIVA AVG FAVSTINA. Kod Julijana II potpuno je izmišljen naslov vladara, naime stoji: D N FL CL IVLIANVS PIVS C. Titula PIVS CAESAR ne postoji! Takvi se “suveniri” legalno kuju sa dozvolom vlasti, međutim, vrlo ih često “potajno” podvaljuju naivnim turistima kao originale.
Druga metoda izrade falsifikata koristi moderne tehnološke postupke za izradbu kalupa. Otisak originalnog novca uzima se bilo galvanoplastički (stariji način), bilo pak upotrebom novih plastičnih masa (što se danas sve više koristi!). Taj postupak je jednostavan, ne zahteva skupu aparaturu, a prednost mu je u tome, da ne oštećuje originalni primerak.
Od originalnog novca uzima se otisak plastičnom masom. Taj plastični negativ služi za izradu većeg broja voštanih kopija, koje i u najsitnijim, mikroskopskim detaljima odgovaraju originalu. Te se kopije slažu u “grančice” i nakon toga zaliju šamotom. Nakon sušenja šamot se žari, vosak ispari, pa u šamotu preostaju šupljine kalupi, u koje se u posebnoj mašini pod pritiskom lije rastopljeni metal. Ti se odlivci kasnije čiste i obrađuju. Taj postupak ima manu, da su svi primerci potpuno nalik jedan na drugi, pa se zato mogu samo pojedinačno plasirati na tržištu.
Većina dobrih falsifikata danas je izrađena iz originalnog materijala. Pri tom falsifikator ima računicu, jer plemenite metale prodaje po mnogostruko većoj vrednosti. Jeftiniji i primitivniji falsifikati izrađuju se od bakarnog jezgra, koja se naknadno posrebri. Takvi se falsifikati obično proizvode tzv. štancanjem, i obično se dosta lako prepoznaju.
Posebnu vrstu falsifikata predstavljaju tzv. “suveniri”, koji se proizvode pretežno u Italiji, ali i u drugim mediteranskim zemljama. To zapravo i nisu falsifikati, bar ne pravno. Radi se o vrlo uspelim imitacijama antičkog novca, vrlo nalik na originale, koje imaju namerno napravjene greške, obično u natpisima legenda aversa i reversa. Kao primer neka nam posluže imitacije novaca Faustine mlađe i Julijana II (SI. 2). Oba novca imaju izmišljenu legendu, kakva u stvarnosti ne postoji. Kod Faustine nalazimo natpis: DIVA FAVSTINA AVG, a trebalo je da stoji DIVA AVG FAVSTINA. Kod Julijana II potpuno je izmišljen naslov vladara, naime stoji: D N FL CL IVLIANVS PIVS C. Titula PIVS CAESAR ne postoji! Takvi se “suveniri” legalno kuju sa dozvolom vlasti, međutim, vrlo ih često “potajno” podvaljuju naivnim turistima kao originale.
Druga metoda izrade falsifikata koristi moderne tehnološke postupke za izradbu kalupa. Otisak originalnog novca uzima se bilo galvanoplastički (stariji način), bilo pak upotrebom novih plastičnih masa (što se danas sve više koristi!). Taj postupak je jednostavan, ne zahteva skupu aparaturu, a prednost mu je u tome, da ne oštećuje originalni primerak.
Od originalnog novca uzima se otisak plastičnom masom. Taj plastični negativ služi za izradu većeg broja voštanih kopija, koje i u najsitnijim, mikroskopskim detaljima odgovaraju originalu. Te se kopije slažu u “grančice” i nakon toga zaliju šamotom. Nakon sušenja šamot se žari, vosak ispari, pa u šamotu preostaju šupljine kalupi, u koje se u posebnoj mašini pod pritiskom lije rastopljeni metal. Ti se odlivci kasnije čiste i obrađuju. Taj postupak ima manu, da su svi primerci potpuno nalik jedan na drugi, pa se zato mogu samo pojedinačno plasirati na tržištu.
Većina dobrih falsifikata danas je izrađena iz originalnog materijala. Pri tom falsifikator ima računicu, jer plemenite metale prodaje po mnogostruko većoj vrednosti. Jeftiniji i primitivniji falsifikati izrađuju se od bakarnog jezgra, koja se naknadno posrebri. Takvi se falsifikati obično proizvode tzv. štancanjem, i obično se dosta lako prepoznaju.
Posebnu vrstu falsifikata predstavljaju tzv. “suveniri”, koji se proizvode pretežno u Italiji, ali i u drugim mediteranskim zemljama. To zapravo i nisu falsifikati, bar ne pravno. Radi se o vrlo uspelim imitacijama antičkog novca, vrlo nalik na originale, koje imaju namerno napravjene greške, obično u natpisima legenda aversa i reversa. Kao primer neka nam posluže imitacije novaca Faustine mlađe i Julijana II (SI. 2). Oba novca imaju izmišljenu legendu, kakva u stvarnosti ne postoji. Kod Faustine nalazimo natpis: DIVA FAVSTINA AVG, a trebalo je da stoji DIVA AVG FAVSTINA. Kod Julijana II potpuno je izmišljen naslov vladara, naime stoji: D N FL CL IVLIANVS PIVS C. Titula PIVS CAESAR ne postoji! Takvi se “suveniri” legalno kuju sa dozvolom vlasti, međutim, vrlo ih često “potajno” podvaljuju naivnim turistima kao originale.
Slika 2. “Suveniri”, nalik na rimske carski novac