Iz tablica se vidi da nadzor nad „bednim malim Britancima”, kako je jedan pisac iz Vindolande nazvao lokalne žitelje, nije baš bio lak, mada život u utvrđenju nije bio posebno težak. Pojedini vojnici su živeli sa svojim porodicama – među otkrivenom obućom pronađeno je na desetine dečjih cipelica, uključujući i patofnice za bebe. Članovi posade su i dobro jeli. Na jelovniku su bili slanina, šunka, srnetina, piletina, ostrige, jabuke, jaja, med, keltsko pivo i vino. Imali su čak i garum, fermentisani riblji umak, koji je bio rimska verzija vorčester sosa. Nostalgični vojnici su dobijali i pakete od kuće. „Poslala sam ti… čarape… dva para sandala i dva para gaća”, piše neko od zabrinutih ukućana.
Današnji naučnici postavljaju ono isto ključno pitanje koje je sigurno mučilo i rimske vojnike dok su tokom dugih sati stražarenja drhtali na engleskoj kiši: Šta ja ovde uopšte tražim? S obzirom na veličinu zida i njegov sistem šančeva, bedema i puteva, očekivalo bi se da neprijatelj može da bude vrlo opasan.
Pa ipak, ni u jednom izveštaju iz Vindolande ne vidi se da je garnizon bio ugrožen. Pored nekoliko sporadičnih nagoveštaja, kao što je, na primer, nadgrobni spomenik nesretnom centurionu Titu Aniju koji je „poginuo u ratu”, nigde se direktno ne pominje bilo kakvo ratovanje na britanskoj granici. Nigde se ne pominje čak ni veliki građevinski projekat na severu. „Imate osećaj da se nešto sprema. Naručene su ogromne količine zaliha”, kaže Endru Berli, rukovodilac iskopavanja u Vindolandi i sinovac Entonija Berlija, „ali sam zid nigde ne spominju.”
Ali ako zid nije bio pod stalnom opasnošću, čemu je onda služio? Možda će napori Uneska da od celokupne rimske granice stvori jednu jedinstvenu multinacionalnu baštinu pomoći da se dobije odgovor na ovo pitanje. Još otkako su britanski antikvari 1890. godine organizovali prva naučna iskopavanja duž Hadrijanovog zida, istoričari i arheolozi su rimske zidove posmatrali kao vojna utvrđenja, podignuta za odbranu od varvara i neprijateljskih plemena.
Već četiri decenije vodi se polemika oko taktičkih detalja: Da li su vojnici stajali na zidu i kopljima i strelama gađali napadače ili su izlazili iz utvrđenja i napadali neprijatelja na otvorenom? Rovovske borbe u Prvom svetskom ratu i stalno manevrisanje u Drugom svetskom ratu nisu nimalo promenili uvreženo mišljenje o drevnoj rimskoj granici kao fiksnoj barijeri koja odvaja Rim od neprijateljskih hordi varvara.
Arheolozi koji su istraživali rimske granice 1970-ih i 1980-ih kasnije su priznali da im je gvozdena zavesa koja je delila Evropu pomutila viđenje daleke prošlosti. „U Nemačkoj smo imali tu ogromnu granicu koja je delovala neprobojno”, kaže Sebastian Zomer, glavni arheolog u Bavarskom državnom zavodu za konzervaciju. „Ovde mi, tamo oni, ovde prijatelji, tamo neprijatelji.”
Današnje nova generacija arheologa počinje drukčije da posmatra stvari. Možda je upečatljiva, neprekinuta linija Hadrijanovog zida, duga 118 kilometara, bila izuzetak od pravila. Rimljani su u Evropi koristili prednosti prirodnih barijera, koje su činile reke Rajna i Dunav. Po njima je patrolirala njihova moćna rečna flota. U severnoj Africi i istočnim provincijama kao što su Sirija, Judeja i Arabija, već je i sama pustinja predstavljala prirodnu granicu.
Vojne baze često su bile na brzinu podignute građevine radi nadziranja reka i drugih ključnih puteva za snabdevanje. Latinska reč za granicu, limes, prvobitno je označavala put ili stazu kojom se patrolira. Izraz se zadržao do naših dana: reč limit u značenju ’granica’ potiče od pomenute latinske reči.
Utvrđenja na rekama, kao što su Rajna i Dunav, ili u pustinjama na istoku i jugu od Rima često podsećaju na policijske stanice ili granične karaule. One bi protiv neke osvajačke vojske bile potpuno beskorisne, ali su bile vrlo efikasne za hvatanje krijumčara i manjih grupa razbojnika ili naplaćivanje carine. I zidovi sa manjim vojnim posadama u Engleskoj i Nemačkoj imali su sličnu namenu. „Zidovi su imali svoju praktičnu namenu”, kaže Bendžamin Isak, istoričar sa univerziteta u Tel Avivu. „Oni su imali ulogu današnje bodljikave žice – da spreče ulazak pojedinaca i manjih grupa.”
Isak smatra da su rimska pogranična utvrđenja više ličila na današnja moderna nego na srednjevekovne tvrđave debelih zidova. „Pogledajte šta Izrael gradi da bi se ogradio od Zapadne obale. Cilj nije da se zaustavi iranska armija, već da se bombaši-samoubice ne bi razneli u nekom autobusu u Tel Avivu.” Možda Rimljani nisu imali problema sa teroristima, ali sigurno je bilo mnogo drugih faktora, kao i danas. „Najbolji primer je to što Sjedinjene Države planiraju da podignu na granici sa Meksikom”, kaže Isak, „i to samo da bi sprečili ljude da ne nagrnu na njujorške ulice.”
Sve više arheologa prihvata ovakvo mišljenje. „Isakova analiza postala je široko prihvaćena u struci”, kaže Dejvid Briz, autor nedavno objavljene knjige „Granice carskog Rima”. „Granice se ne podižu samo da bi se zaustavile armije već da bi se kontrolisalo kretanje ljudi.” Drugim rečima, rimsku granicu ne treba posmatrati kao neprobojnu barijeru koja izoluje Rim od ostalog sveta, već pre kao sredstvo za proširenje uticaja na varvarski svet (barbarikum, izraz za sve što je izvan carstva) pomoću trgovine i povremenih prepada.
Da bi osigurali mir, imperatori su vekovima koristili kombinaciju pretnji, zastrašivanja i podmićivanja. Rim je neprestano pregovarao sa plemenima i kraljevstvima van svojih granica. Diplomatijom je stvorena tampon zona od vazalnih kraljevstava i lojalnih poglavara kako bi se granica obezbedila od udaljenijih neprijateljskih plemena. Pripadnici povlašćenih plemena imali su dozvolu da prelaze granicu kad hoće, dok su drugi mogli da dopremaju svoja dobra na rimske pijace samo pod oružanom pratnjom.
Lojalni saveznici dobijali su i darove, oružje, vojnu pomoć i obuku. Odani varvari ponekad su služili i u rimskoj vojsci. Posle 25 godina službe bili bi penzionisani kao rimski građani, slobodni da se nasele gde god hoće unutar carstva. U samoj Vindolandi bile su smeštene jedinice regrutovane iz današnje severne Španije, Francuske, Belgije i Holandije. Engleskim rekama plovile su dereglije pod rimskim zastavama, kojima su upravljali Iračani, a sa osmatračnica su motrili strelci iz Sirije.
Trgovina je takođe bila sredstvo spoljne politike. Rimsko-germanska komisija iz Frankfurta, koja je inače deo Nemačkog arheološkog instituta, ima podatke o više od deset hiljada starorimskih predmeta pronađenih izvan limesa. Oružje, novac i predmeti od stakla i keramike mogu se naći čak u Norveškoj i današnjoj Rusiji.